RIJEČ ŽIRIJA

Roman 'Divlje guske' Julijane Adamović govori o odrastanju u jednom srijemskom selu, u sredini u kojoj, nakon 2. svjetskog rata, uz ponešto izmijenjene odnose snaga, žive Hrvati, Srbi, Bosanci, Rusini, Mađari, Nijemci, Romi i jedan Nesvrstani Afrikanac. Djetinjstvo je to ispričano u vještom i začudnom prvom licu množine jer se jedino tako ispripovijedano čini donekle probavljivim za svoje malene protagonistice. Za čitatelja je pak upravo ta množina već od prvih redaka ono što ovaj tekst čini iznimno dirljivim, a kako roman ide kraju, i gotovo nepodnošljivo mučnim. Jer obitelj je ovdje sve samo ne oslonac, zdravi nukleus. Razdirana predrasudama, nesuglasicama, bolešću i teškim životnim prilikama, ona je za to dječje mi izvor tjeskobe u kontekstu koji je već sam po sebi bremenit, u kojem su 'rat i bolesti ljude kosili kao srp klasje'. Ispričani iz perspektive tog neobičnog dječjeg glasa, koji se, kao i u 'Velikoj bilježnici' Agote Kristof, podvojio da bi se mogao nositi s kompleksnošću svijeta koji ga okružuje, događaji kojima svjedočimo tiču se svakodnevice jedne disfunkcionalne obitelji u ruralnoj sredini – posjeta Babi (koju se voli, no koja mrzi majku Bosanku, a sklona je i manipulaciji), svađa i nasilja između roditelja, očevog (često spasonosnog) odlaska u lov, pa potom i u bolnicu, sjetve konoplje i prenamjene lokalne poljoprivredne zadruge, krađe tranzistora, susreta s domaćim i divljim životinjama (koje i same najčešće plate glavom), druženja s prijateljima i susjedima (preko kojih se saznaje o drugima i drugačijima) te selidbe u novi dom. Roman 'Divlje guske' pisan je funkcionalnim jezikom svog dječjeg pripovjedača, istovremeno britko i nježno, no bez patetike. To nije samo uvjerljiva i potresna priča o odrastanju i identitetu, čiji se konci počinju odmatati u uredu dječje psihologinje pred odlazak u školu, već jednako uspješno funkcionira i kao roman s ozbiljnom ambicijom oslikavanja socijalno-ruralne zbilje sedamdesetih godina 20. stoljeća.