Vjerojatno je najpoznatiji putopis hrvatske književnosti Krležin ‘Izlet u Rusiju’. Vi se u svom ‘Pikniku u stepi’ bavite područjem bivšeg SSSR-a, pa moram pitati je li vam ‘Izlet u Rusiju’ bio neka vrsta inspiracije ili reference?

Nije mi bio direktna inspiracija. U pitanju su sasvim oprečni interesi, ali i epohe. Krleža je u Moskvu putovao s tezom da je pravda, odnosno, lenjinizam odnio historijsku pobjedu nad jednom zastarjelom tvorevinom. Ja dolazim u zemlje bivšeg SSSR-a u vrijeme kada je to 'novo' doslovce u ruševinama i kada ono 'staro', naizgled prevladano, opet stupa na scenu, ovoga puta u vidu autokratskih režima. Krležine su ambicije političke, a njegov stil i erudicija fascinantni. Tu sam knjigu, uostalom, nosio na proputovanju kroz Litvu i o tome pišem u jednoj priči. Ima scena kad je, da zaboravim na glad u vlaku, otvaram, pokušavajući se udubiti u Krležine rečenice… Ali nema ništa gore od čitanja Krleže na prazan stomak, vjerujte.

U Hrvatskoj se većinom gleda prema tzv. civiliziranom Zapadu kad je riječ o skoro svemu, iako je odnedavno i Višegradska skupina postala uzor. No rijetko tko pokazuje interes za istok Europe, našu slavensku braću. Što je vas uopće potaknulo na putovanja istočno?

U New Yorku sam slučajno kupio monografiju o Armeniji i nakon nekog vremena počeo sam sanjati te zaboravljene visoravni na kraju svijeta, urešene smeđim crkvicama iz četvrtog i petog stoljeća. Počeo sam se pitati kakva je to zemlja, kakvi ljudi tamo žive… I tako, jednoga ljeta sredinom devedesetih zaputio sam se u Armeniju. Ljudi oko mene su se čudili: 'Gogo, čovječe, kud baš tamo?' Nisam znao što bih im rekao. Eto, tako je počelo, a onda sam se zainteresirao i za druge kavkaske zemlje, pa za Baltik, za sovjetsku Srednju Aziju. Kad jednom uđeš u to, postane kao droga. Treba ti još i još. Što bi rekao Goran Bare: 'Užas…'

Još od svoje prve knjige ‘Liga za opstanak’ pokazujete interes i simpatije prema onima koji su na margini. Je li i to bio poticaj za bavljenje prostorom bivšeg SSSR-a i jeste li pazili da ne pišete s visoka o ljudima koji tamo žive?

Možda to tako izgleda. U knjizi susrećem i tzv. obične ljude, ali i ponekog dužnosnika. Primjerice, u Nagorno Karabahu se sastajem čak i s predsjednikom koji me uzima u zaštitu i koji mi poslije, dok sam ležao bolestan, u hotel šalje banane. Tako da ima tu svakojakih likova, od vračara i profesionalnih brojača novčanica u Uzbekistanu pa do jednog Ujgura na kojeg je bačena kletva, potkupljivih policajaca s puno djece, malodušnih snimatelja, babuški, narodnih umjetnika… U Alma Ati sam upoznao i Anti-Borata, humorista koji je pokvario užitak Sashi Cohenu na premijeri istoimenog filma. U biti, svaki susret nosi neku priču, a ja se, kao kakva baraba, obično zainteresiram za one najbizarnije.

Što vas je najviše iznenadilo na istoku Europe? Koliko je život tamo sličan, a koliko različit u odnosu na onaj u Hrvatskoj?

Pa uvijek me iznenade ljudi, ugodno ili neugodno. Zatim tu su arhitektura, spomenici, cijeli jedan svijet koji polako iščezava. Najlakše je reći – hvala bogu, neka nestane. Ali ovisi kako se gleda. Bila je to po mnogočemu jedinstvena utopija na koju se ne može gledati samo kroz naočale ideologije ili političke opresije. Istina, ja tamo ne idem kako bih ikome držao moralne ili političke prodike, angažman me ne zanima, mada ne bježim od zamjedbi, manje ili više otrovnih komentara. Razgovaram, doživljavam, patim, veselim se, prepuštam se struji događaja… To je ljepota putovanja.

Kroz knjigu prikazali ste raznolike ljude koje ste sreli. Tko vam se izdvaja kao najosebujniji lik?

Dugo već zujim po tim zemljama, teško je izdvojiti nekoga, mnoge ljude sam opisao u oba putopisa. Bilo je tu i velikih prijateljstava, bratimljenja, ali i pomalo nadrealnih susreta. Kao što rekoh, najvažnije je prepuštanje, otvoreno srce. U stepskim republikama i na Kavkazu gost je još uvijek svetinja. U vašu će čast bez oklijevanja zaklati ovna i svu svoju sirotinju iznijeti na stol. Odatle u naslovu riječ piknik. Naravno, votka igra važnu ulogu i tu morate biti čvrsti jer je pri zdravicama na kušnji vaša čast, ali i čast vaše domovine.

Znam da je nezahvalno generalizirati, no kako biste opisali mentalitet ljudi na europskom istoku? Standardna je percepcija da ondje ima mnogo fatalizma…

Ima fatalizma, ali nema jadikovanja, tužaljki i jamranja kao kod nas. Ljudi su jaki, strpljivi, ali i odani. Naravno, govorim o svojim dojmovima. To su ljudi koje život uglavnom ne mazi. Nema baš svako naselje kao u Zagrebu vrtić i školu, ne robuju toliko materijalnim, ali čini mi se da više od nas uživaju u životu.

Također, sve te države nastale raspadom SSSR-a iz hrvatske se perspektive često čine kao jedno te isto, no to ima smisla kao misliti da su Hrvatska i Srbija ista priča. Koje su to razlike među ljudima u Rusiji u odnosu na ostale države o kojima pišete, što oni međusobno misle jedni o drugima?

SSSR se sastojao od 15 republika i mnoštva autonomnih oblasti; raspad te tvorevine uzrokovao je nekoliko ratova, neke zemlje, poput Moldavije, još su u stanju šoka od naglo stečene državnosti, a najviše su profitirali oni u čijem su posjedu ostala nalazišta nafte i plina. Ne računajući napredne baltičke republike, u 25 godina neovisnosti najviše je odskočio Kazahstan koji mi danas sliči na neku vrstu poboljšane Jugoslavije: mesijanski lider, jaka partija, bratstvo i jedinstvo, antifašizam… Zlobnici kažu da tu zemlju pokreću masoni, ali ne vjerujem u te priče. Naprosto imaju dobrog autokrata, ako to nije oksimoron, za razliku od, primjerice, Uzbekistana gdje se život vratio u 19. stoljeće.

Ima li na tim prostorima, recimo to tako, sovjetonostalgije?

Da. Naročito u onim siromašnijim, kao i među Rusima koji su nakon raspada ostali izvan majčice. Poput nas, uglavnom su nostalgični prema egzistencijalnoj sigurnosti koju im je pružao bivši režim.

Opisujete da se na tamošnjim aerodromima može osjetiti specifičan vonj, kao iz vremena Sovjetskog Saveza. Što mislite pod time?

To je jedan specifičan miris ili vonj, ovisi, koji se osjeća od Kalinjingradske regije na Baltiku pa sve do Almatyja i Biškeka na sjeveroistoku. Često sam se pitao, odakle on dolazi? Raspitivao sam se i u narodu, ali mještani ga, dakako, ne osjećaju. A opet, nisam jedini koji je pisao o tom mirisu. Vjerojatno on dolazi od nekih materijala koji su se serijski proizvodili u SSSR-u. Brodski tako piše o drvenoj ogradi visokoj pola metra i s poprečnim daskama razmaknutim po pet centimetara koja je okruživala njegovo poduzeće u Lenjingradu. Gdje god bi otputovao, susreo bi tu ogradu. Čak i u Samarkandu, dok je gorio od želje da vidi tirkizne kupole Amura Timura, ugledao je tu tipsku ogradu zelene boje, piše, i cijela magija Orijenta naglo je iščeznula iz njegove glave. Ja, doduše, nisam vidio tu tarabu, ali sam zato osjetio miris kada sam u jedno praskozorje izišao na aerodromu u Almatyju, gradu o kojem sam toliko maštao čitajući roman Jurija Dombrovskog 'Čuvar starina'.

U Hrvatskoj je već nekoliko godina kriza i ima dosta siromaštva. No je li siromaštvo u Hrvatskoj ‘luksuznije’ od onoga na području bivšeg SSSR-a? Kako tamo žive oni koji su baš na dnu?

Najgore siromaštvo vidio sam u Tbilisiju. Bio je to tako jak doživljaj da sam ga imao potrebu opisati u prethodnoj knjizi 'Šale su ostale kod kuće'. Radi se o prognanicima iz paradržavica poput Abhazije i Južne Osetije, o čitavim obiteljima koje već dva desetljeća žive u podzemnim prolazima, podzemkama ili na nekim gorim, prljavijim mjestima. Cijeli život im se nalazi u nabujalim šarenim zavežljajima. A država je tako ubitačno siromašna da im ne može pomoći. Vidio sam puno sirotinje i po uzbekistanskim selima, ali tamo mi to nije izgledalo tako potresno i gorko. Najgore je siromaštvo urbano siromaštvo.

Koliko vam je određeni humorni odmak, primjetan u tekstovima, pomogao u iskustvima koja su u temelju ‘Piknika u stepi’? Je li to i svojevrsni obrambeni mehanizam za suočavanje s tim ‘divljim Istokom’ Europe?

Humor je moje prirodno stanje, sigurno je da se njime usput i branim od vanjskih utjecaja, od velikih priča i 'svetinja' kojima nas muče. Ako sam u ovih dvadesetak godina dosegnuo neki stil, onda se on ogleda u nastojanju da mi rečenica ima lice i naličje, da se može vrtjeti kao prase na ražnju a da ne zagori. Opća mjesta u humoru mi ne leže, više je to, kao što kažete, neki odmak, pokušaj osvajanja nekog blago apsurdnog gledišta. A 'divlji istok' zaista treba staviti u navodnike. Po mnogočemu on je pitomiji od ovog našeg dijela svijeta.