Jedan od najvećih pisaca našega doba, Mirko Kovač (74), preminuo je u utorak u Rovinju. Sućut je izrazio i Predsjednik Republike Hrvatske Ivo Josipović, a priopćenje prenosimo u cijelosti:

'S velikim žaljenjem primio sam vijest o smrti gospodina Mirka Kovača, velikog književnika, dramatičara, esejista i scenarista. Svojim se djelima i životnim izborima potvrdio kao čovjek koji je jasno znao podvući razliku između zla i dobra, moralnog i nečovječnog, domoljublja i nacionalizma.

Jasno je i precizno opisivao osobne i društvene tragedije uzrokovane nepoštivanjem drugog, zamagljivanjem istine, razlikama koje ljude razjedinjuju i manipulacijama koje dovode do ratova bez pobjednika.

Njegovi romani prevođeni su i ovjenčani nagradama. Publika ga je voljela i cijenila prepoznajući da piše, kako je sam govorio, o stvarima, ljudima i prostorima koje najbolje poznaje. Njegovo djelo obogatilo je sve književnosti na čijim je jezicima pisao, gradove i kulture u kojima je živio i djelovao', stoji u sućuti predsjednika Josipovića.

U povodu smrti književnika Mirka Kovača sućut je izrazio i predsjednik Vlade Republike Hrvatske Zoran Milanović. U priopćenju stoji:

'Poštovana obitelji,

s tugom sam primio vijest o preranoj smrti gospodina Mirka Kovača. Njegovi kultni romani i neki od ponajboljih scenarija u povijesti naše kinematografije, raskošno su nasljeđe čitave regije, jer za njega granice nisu postojale. Oštar kritičar svog vremena, živio je i stvarao beskompromisno i angažirano, držeći se dosljedno stavova i ideala koje je zastupao. Zasluženo ga svrstavamo uz bok najvećim velikanima književnosti ovih prostora.

U ime Vlade Republike Hrvatske i osobno, molim Vas da primite izraze iskrene sućuti i suosjećanja.'

Mirko Kovač (rođen u Petrovićima, 26. prosinca 1938), Crnogorac po rođenju, živio je u Beogradu pa u Rovinju, ostvario se u krugu najdarovitije generacije srpske i jugoslavenske književnosti druge polovine dvadesetoga stoljeća (Kiš, Kovač, Pekić, Bulatović, David), našavši u kasnijim godinama dom u Istri, u Hrvatskoj. Kovačev književni jezik – svoj majstorski osjećaj za jezik naslanjao je na tradiciju i život svih jezičnih standarda na prostoru jednog, četveroimenog jezika, što su mu nacionalisti 'svih boja' žestoko zamjerali.

Prva knjiga proze 'Gubilište' (1962), doživljava političku i ideološku osudu 'zbog crne slike svijeta'. Slijedi roman 'Moja sestra Elida' (1965), godine 1971. izlazi kratki roman 'Životopis Malvine Trifković'. 'Ruganje s dušom' izlazi 1976. godine, a dvije godine kasnije objavljuje 'Vrata od utrobe', roman koji će mu donijeti NIN-ovu nagradu (1978), nagradu Željezare Sisak (1979) i nagradu biblioteka Srbije za najčitaniju knjigu (1980).

Kovač se našao na udaru velikosrpskog nacionalizma i Šešeljevih jurišnika, čak je na jednoj promociji Saveza reformskih snaga pogođen fotoaparatom u glavu. Nakon toga je emigrirao u Hrvatsku. Nedavno su mu objavljena sabrana djela u 12 tomova.