Poetična postratna drama kojom vladaju žene, na tragu najvećeg filmskog melankolika Andreja Tarkovskog, priča je o dvije obitelji koje, iako su na strani pobjednika, predstavljaju žrtve rata. Kontekst gruzijskih ratnih devedesetih toliko nam je blizak da se čini poput paralelne stvarnosti, a 'Kuća drugih' iznimna je filmska poezija o (ne)mogućnostima da se započnu novi životi u tuđim kućama. Film je gruzijski kandidat za Oscar, a o svom prvom dugometražnom radu govori redateljica Rusudan Glurjidze
Koji vam je bio početni impuls za stvaranje 'Kuće drugih'?
Priča filma vrlo je osobna za moju generaciju koja je sazrijevala devedesetih godina prošlog stoljeća kada su se u Gruziji vodila dva građanska rata. U jednoj noći je 300.000 ljudi napustilo svoje domove u Abhaziji i posljednjih 25 godina nadaju se povratku. Pritom su u Abhaziji sve obitelji miješane, rusko-gruzijske. Zato su pitanja koja postavljam u filmu nama najvažnija pitanja. Mi, naši prijatelji i rođaci, svi imamo iste priče i naša je dužnost govoriti o tome, jer mislim da – dok ne riješimo devedesete – ne možemo pričati ni ljubavne priče.
To je moguće? I mlađe generacije isto reagiraju?
Prema dosadašnjem iskustvu, da, premda film još nije prikazan u Gruziji, a tome se posebno radujem. Treba pružati nadu, otvarati dijaloge, kako bi ljudi o sukobima pričali zajedničkim jezikom. Mislim da mi filmaši i novinari u tom aspektu imamo veću moć od političara.
Iz filma 'Kuća drugih'
U filmu su izuzetno bitni prostor i krajolik, stvari i priroda; gotovo poput protagonista. Zašto ste odlučili dati toliki značaj onome što je izvan samih likova?
Zbog toga što se priča ne vrti samo oko pojedinačnih likova već i samoga sela u kojem žive, pa i gruzijskog društva općenito. Odmah sam osjetila da će mi mjesto snimanja koje je toliko atmosferično postati još jedan protagonist, možda i najvažniji, shvatila sam da odaje dosta vrlo važnih informacija. Stoga smo pokušali biti precizni s prikazom djelića Abhazije, pokušavajući unutar slika zadržati emotivnost napuštenosti kojom to selo i te kuće zrače.
Sve to navelo je neke kritičare da film svrstaju pod magični realizam. Slažete li se s time?
Ne znam, ne razmišljam na taj način. To je stvar kritičara kako će ga okarakterizirati, ja samo snimam filmove.
No možete li se složiti da ste htjeli stvoriti filmski svijet čije su granice zamućene između snovitosti i nepodnošljive stvarnosti, u kojem ni veze između prostora i vremena nisu uvijek skroz najjasnije pa se stvara dojam određene zbunjenosti?
Da, pokušala sam je stvoriti, ali nisam baš tako razmišljala o tome, tj. tako planski. Ali izgleda da sam nekako uspjela jer ste shvatili.
Uza sve nabrojeno, gotovo opservacijski stil evocira filmske atmosfere viđene kod Andreja Tarkovskog i Belle Tarra. Jeste li bili inspirirani njihovim radom?
Da, rasla sam s filmovima Andreja Tarkovskog i on mi je bio jedan od omiljenih redatelja. Prije samog snimanja, kad sam morala predstavljati ovaj projekt, uvijek bih spomenula da se atmosferno želim referirati na Tarkovskog, Tarra ili Angelopulosa. A pritom, kako smo govorili o devedesetima, moja snimateljica Gorka Gomez Andreu i ja smo pokušale dodatno rekonstruirati tu vizualnost tako da i naš omjer filmske slike 4:3 dolazi iz kinematografije 20. stoljeća.
Glumačka ekipa doista je posebna. Bilo je lako odlučiti se za njih?
Ne, bio je prilično dugotrajan casting, oko godinu dana. Sve odrasle glumce sam znala otprije i poštovala njihov rad. Nisam čak ni trebala audicije za njih, ali sam se dugo premišljala. Salome Demiura i Olga Dihovichnaya su mi prijateljice i lako su prihvatile uloge, a Iu Sukhitashvili sam znala iz dosta filmova. Također, Salome je izbjeglica iz Abhazije, tako da joj je lako bilo suživjeti se s njezinim likom. S djecom je bilo najteže. Primjerice, Ekaterinu sam odabrala među čak 3.000 djevojčica, a dječaka između njih 500. On je pritom bio naturščik, ali je odradio ulogu zaista profesionalno.
Je li bilo zahtjevno raditi kako je film sniman u velikoj međunarodnoj koprodukciji, između ostalih i hrvatskoj?
Zapravo i ne. Španjolska tvrtka naš je stalni partner na devet projekata zasad, a s Hrvatima je bilo doista sjajno raditi. Čini mi se da zbog toga što Baski, Rusi i Hrvati imaju slična iskustva rata, izbjeglica i postratnih trauma, da se ljudi i bolje razumiju. Točnije, ne moraju im se dodatno objašnjavati neke stvari zbog toga što dijelimo slične boli. Priče i stavovi koje sam slušala u Tbilisiju i Zagrebu ne razlikuju se previše.
Planirate li sljedećim filmom zadržati ovakav stil snimanja ili vas zanimaju različiti vizualni pristupi?
Trenutačno pišem minimalističku dramu i pokušat ću raditi drukčije, a i zanimaju me različiti žanrovi. No ovaj vizualni stil nešto je što jest moj osobni jezik.
