Svjetsko a naše! Tako bi se u najkraćim crtama mogao opisati projekt nemanja, iza kojeg stoji mastermind Luka Šipetić, kojem u live inkarnaciji pomažu Laura Matijašević (bas), Ana Kovačić (synth i saksofon), Matej Perić (bubnjevi) i Karlo Lugarić (perkusije), što bi se moglo nazvati i 'Luka i Plaćenici'. Iza sebe imaju tri albuma u žanru, kako piše na platformi Spotify, global groove psych - 'Tarot Funk', 'Cosmic Disco' i 'Voodoo Beat'. U ovoj se čaši nalazi zaista raznovsrtan koktel žanrova - od thai funka, afro-funka, anadolijskog rocka, preko kambodžanskog psych rocka, afro-kolumbijskih i karipskih dub ritmova, sve do tropical exotice. Šipetić je ranije svirao u bendovima Nikol, Luka i Vedran i Para Lele, a tek se s nemanjom autorski osamostalio, premda će priznati da još nije našao svoj glas. Također je jedan od rijetkih umjetnika koji je imao priliku surađivati s najvećim kultom nezavisne scene u Hrvata - Valentinom Boškovićem. Budući da sam sa Šipetićem svojevremeno radio kao biljeter u jednom kinu, u ovom se intervjuu nije moglo izbjeći obraćanje na 'ti', a nadam se kako je zbog te smicalice otkrio i ono što inače ne bi. Pričali smo, između ostaloga, o njegovim teškim sviračkim počecima u rodnoj Puli, perspektivi koju ima kao glazbenik, neizbježnoj ezoteriji koja se provlači kroz sva tri albuma, odjeku van granica regije i daljnjim planovima s nemanjom.

Možemo li početi s odrastanjem u Puli? Što si slušao kad si bio klinac, što si svirao? Znam da si imao bend prije ovoga.

­- Meni je stari svirao, tako da sam slušao njega kako svira i slušao sam ono što bi on slušao. Neke od prvih stvari kojih se sjećam su The Beatles, Crosby, Stills & Nash - baš je volio taj sixties-California-folk-rock i općenito kalifornijiski sound, što mi je uvijek bilo blisko. Kad sam krenuo slušati muziku u srednjoj školi, to je bila klasika tipa Led Zeppelin – odakle su svi krenuli, ništa posebno. Stari je imao kolekciju ploča i CD-a: jazz, blues, cijela ta sixties scena od Woodstocka, Santane, pa i eighties tipa George Benson… Kad je Norah Jones izašla, znam da se to dosta slušalo doma, ali su to već bile dvijetisućite. Zapravo je to dad-rock muzika. (smijeh)

Ali ne sviraš dad-rock muziku!

- Nadam se da ne sviram! Krenuo sam svirati jako kasno, mene su htjeli dati da negdje sviram ali sam bio užasno sramežljiv i nisam htio, bilo mi je neugodno. Meni je bilo top samo slušati muziku, što mislim da vrijedi i danas. Dakle, krenuo sam svirati u prvom razredu srednje škole, dosta kasno, pubertetska šema, frendovi sviraju. Bio je u Puli Studio glazbene kreativnosti, gdje smo svi počeli iz generacije. Imali bismo live koncerte, a zvučali smo jako dobro. Naprimjer, mali svira gitaru koja je veća od njega, ali 'ubija' B. B. Kinga! Tako je krenulo i samo nije stalo. Počeo sam raditi muziku jer sam mislio da nisam dovoljno dobar gitarist da bi me netko zvao na svirku. Znam da sam viđao ljude po pulskim kvartovima koji su bolji od mene i pomislio bih – ako je ovaj bolji od mene, što tek postoji vani?! Fuck! Onda sam shvatio da bi bilo bolje posvetiti se stvaranju muzike, što mi je postalo jako zanimljivo i otvorilo me drugim žanrovima. Kako je došao internet, veća sloboda, otkrio sam kako npr. Indonežani rade pjesme, prava zečja rupa! Paralelno s tim, na sredini fakulteta, na YouTubeu se počelo javljati mnogo tutoriala za opremu. Nisam znao što radi koja pedala, to mi je trebao reći netko stariji, ali sam pomoću ovoga naučio što je, recimo, distorzija. Skužio sam i da se mogu doma snimati, suludo! Ako ne sviraš pjesme, zaboraviš ih. Znao sam ih snimati na mobitel, ali je to bio samo zvukovni zapis, moraš ići u studio. Međutim, klinac si i nemaš za pivo, kamoli za studio. Sa snimanjem doma sam počeo učiti i druge instrumente, jer uvijek fali bubnjara, fali basista, svi hoće svirati gitaru. Pokušaj - pogreška, doslovno!

Dakle, neovisno o tome što ti je tata glazbenik, zapravo si samouk?

- Pokazao mi je par stvari i rekao: 'Snađi se!' On je učio svirati 'na uho', suludo! Jedno je vrijeme svirao s jednom verzijom grupe Gypsy Kings, do čega je došao jer ih je svirao na nekom skijalištu. Znao se zatvoriti u sobu mjesecima i 'skidati' tu muziku, bile su dobre pare. On je bio ta škola. Retrospektivno gledano, da mi je sve dano, prestalo bi me zanimati, realno. Borba je bila, shvatio sam da mi je prva gitara bila smeće, ništa nije išlo, mislio sam da sam najveći antitalent. Kad sam nakon šest mjeseci uzeo električnu gitaru, shvatio sam da stvari idu. Uvijek sam išao sam, bila mi je to igra, zabavno je bilo otkrivati - uvijek imaš što raditi, nikad ti nije bilo dosadno, što je zahvalno. To mi je u jednom trenutku bilo sve, znao sam spavati s gitarom, vježbati dok ne bih zaspao. Ni prije ni kasnije nisam za nešto zapeo ovako.

Kad smo kod toga, kakva je perspektiva? Pretpostavljam da bi to htio raditi cijeli život i preživjeti. Kakve su šanse?

- Ja ću to sigurno raditi, makar to radio samo za sebe i svoje frendove. Meni je to postalo kao disanje, ja to moram raditi. Dok sam radio ovaj album, potpuno sam 'prsnuo', baš sam bio iscijeđen psihički. Mislio sam si - neću ni slušati muziku godinu dana, a nakon tri dana, nakon što sam izbacio album, imam neku ideju, daj da to snimim. Pitanje je samo kojim ću se intenzitetom time baviti. Rano sam odlučio raditi muziku koja se meni sviđa, što je ograničenje. Ne sanjam da ću puniti zagrebačke Arene ili se vrtiti na radiju - otprilike znam koji su moji dometi. Nikad si nisam dao imperativ da moram živjeti od ovoga, samo da mi je dobro.

Sjećam se jednog našeg razgovora, mislim da smo tada još u kinu radili zajedno. Rekao si da moraš do tridesete godine probati koliko ide, ima li tu kruha, ali vidim da si nastavio neovisno o tome.

- I dalje to mislim! Svi su mi prije govorili da je to depresivno razmišljanje, ali ima smisla, dođu druge generacije. Moja muzika, gledam te statistike, najviše komunicira s ljudima od 25 do 38 godina, otprilike se obraćam svojoj generaciji. Generaciji Z, ljudi ispod 18 godina ili do 25. godine, toga nema - moja muzika njima ništa ne govori. To je okej, ni njihova meni ništa ne govori. Mogu ja to poslušati, ali mi to nije to. Ako baš ciljaš biti velik, mislim da do 30. godine imaš šansu. Nakon toga znaš na čemu si, koje su ti karte u rukama. Otvorila mi se druga dimenzija - koliko zapravo uživam u tome. Kad si mlađi, želiš čuti da si dobar, a sad sam više chill, želim da mi je dobro. Mijenjaju se stvari, ljudi imaju obitelji, poslove, svoje živote. Ne možemo raditi prevelike turneje. Možemo se mi nakcrati u kombi, ali to mora biti strogo isplanirano, jer svi sviraju i u masu bendova - Google kalendar ti mora biti najbolji prijatelj.

A kako si se odlučio svirati baš te žanrove? Ovo što sviraš je opskurno – anadolijski i kambodžanski rock.

- Ja sam 'kopao' muziku, htio sam poslušati sve što postoji, jer to obožavam. Kad sam radio Para Lele s Dinom Santalezom, stalno smo slušali muziku, opskurne, random stvari. Nije da sam odlučio baš to raditi. Kad sam snimio prvi album, nisam ni mislio izdati to, snimio sam to u 12 dana na selu. Pomagao sam baki raditi u vrtu i kuhao rakiju. Meni se slušalo tako nešto, a nisam to mogao naći. Zatim sam to pustio frendovima koji su rekli da je cool. Ono što me potom iznenadilo je da se svidjelo i mojoj 10 godina mlađoj sestri. Dakle, cool je ekipi iz Rojca i sestri koja definitivno nije ekipa iz Rojca. Možda bih to mogao izbaciti, neću se osramotiti. Zabrijao sam na ideju od tri albuma. Ništa nisam očekivao, nisam ni planirao svirati. Teško mi je reći da sam odlučio, samo je izašlo iz mene.

Koliko ti je teško bilo osamostaliti se u autorskom smislu? Prije si svirao u popularnom bendu Nikol, Luka i Vedran.

- Dobro pitanje! Mislim da u tom trenutku uopće nisam razmišljao o tome da se idem autorski predstaviti svijetu, nisam imao taj mindset. Ti problemi su došli puno kasnije, to koji je moj autorski izričaj. Ljudi su počeli govoriti da smo instrumentalni bend, a to je muzika kakvu ne volim slušati. Više bih to nazvao potragom za svojim autorskim glasom, ali ga još uvijek nisam našao. Još tu ima mjesta.

Dobro, ako ćemo gledati albume kronološki - sve je više vokala.

- Da, više je vokala. Drugi album je nastao kad smo krenuli svirati. Problem je bio što je kratak, pola sata. Ako negdje sviraš, to mora biti barem sat vremena. S obzirom na to da su instrumentalne, mogli smo ih 'rastegnuti'. Zamislio sam to kao među između DJ-a i benda, na mene su utjecali festivali poput Outlooka i Dimensionsa. Htio sam dobiti atmosferu s partyja na koncertu, kao DJ set, da je publika u prvom planu. Ljudi to nisu to tako shvaćali, ti sat vremena 'drkaš' instrumentalno i ljudima je previše. U tim trenucima sam shvatio da bi bilo dobro vratiti ljudima pažnju refrenima pa sam počeo tako raditi muziku. Kad sam krenuo raditi treći album, više sam se fokusirao na pjesme, da mogu završiti na playlisti - da je plesno, da ima party moment, ali da je aranžirana. Znao sam slagati albume, pogotovo drugi, kao mixtape, da te 'šamaraju' potpuno različiti stilovi. Nadam se da uspijevam. Osjećam se kao da imam kamen u glavi koji polako tucam kako bih proizveo kip. Nikad nisam potpuno zadovoljan, imam ograničenja, nisam najbolji muzičar, ne vladam dobro niti jednim instrumentom. Nisam neki pjevač, nemam ni glas…

Čini mi se da je na zadnjem albumu najbitnija tematska linija ona o Orfeju i Euridiki, što smo relativno nedavno slušali kod Arcade Fire. Zašto se umjetnici stoljećima vraćaju na tu priču?

- Imao sam ideju da bude neki mit. Kako je narativno, na prethodnom albumu, nemanja završio u paklu, razmišljao o tome što te može izvući iz pakla – pa ljubav! Prva stvar koje sam sjetio je bila njihova priča, jer je on muzičar s lirom. Mislim da je priča univerzalna, da su svi bili u situaciji slomljenog srca ili neuzvraćene ljubavi. Najlakše je svima vaditi te emocije jer su najsnažnije, ljudi većinom naginju tragediji. Kad sam išao guglati, da vidim tko je svi bio inspiriran tim mitom, imaš ogromnu stranici na Wikipediji… Ne znam, stvarno ne znam zašto. Znam kad sam gledao 'Crnog Orfeja', pomislio sam da se treba snimiti muzika za taj film. Tokom rada na ovom albumu sam se sjetio tog albuma Arcade Fire, poslušao sam ga opet i shvatio da je predobar, vrhunski album.

Ono što mi se sviđa je vizualni identitet, prilično je upečatljiv i konzistentan, odmah znam da je riječ o nemanji. Tko to radi?

- To radi Dino Santaleza iz Pridjeva, kolega s kojim sam imao Para Lele. Da, njegov stil je jako upečatljiv, njegov stil mi je najdraži. On je bio prva kojoj sam se obratio za to, a zanimljivo je da on nikad ne posluša album prije nego što napravi naslovnicu. Rekao sam mu za prvi album 'Tarot Funk' - to je instrumentalni album, turski, i svaka pjesma je jedna tarot karta… I on samo pošalje! Kad smo radili ovaj zadnji, čak sam imao mikseve spremne, da mu pošaljem, ali je odbio, da ne razbije tradiciju, rekao je. Jako rano smo skužili da ako imaš cover za album, bitno je da ta sličica izgleda dobro i kad je jako mala, da se ljudi na Spotifyju uhvate. Prešutno smo definirali glavne boje – crvenu, plavu i narančastu.

Kad si već spomenuo suradnju s Pridjevima… Prvi put sam te čuo na pjesmi Valentina Boškovića, koji su najveći kult kod nas, možda baš zato što nikad nisu svirali uživo niti će. Kako je došlo do te suradnje?

- Znam da sam se s Brankom upoznao na drugom Indirektu. Ne znam je li već tad Valentino Bošković bio vani, ali je on tad svirao s odličnim bendom Kundyak Mezhie, tu smo se povezali. Dino i Branko su bili DIY tipovi koji su me poticali da snimim nešto sam, čak mi je Dino posudio svoju zvučnu karticu. Dino i ja smo živjeli zajedno u Zagrebu, a oni su nam poslali stvar, da nešto probamo. Bio sam došao s posla, mislim da sam čak u Booksi tad bio radio. Poslušali smo stvar 50 puta i krenuli snimati. Poslušali smo to što smo snimili i složili spot idući dan. Njima je isto bilo super, ali su smiksali to puno bolje. Čak i bez naših intervencija je stvar bila bomba, oni su genijalci.

Zanima me i ezoterija. Ima li to veze s tvojim studijem, je li to sprdnja s ljudima koji su o tome?

- Čak i nije sprdnja! Ima veze s faksom, preko faksa sam došao u doticaj s time. Bilo mi je zanimljivo - i mitovi i ezoterija, masu sam čitao i proučavao to. Mislim da sam to suptilno i podsvjesno to sebi postavio kao cilj. Ako imam više stvari u jednom polju koje me zanimaju, dulje će mi biti interesantno. Htio sam završiti priču s nemanjom, zaokružiti je. Uzeo sam tarot i stvorio priču - meni je to kao roman, kao film. Da radim pjesmu po pjesmu, bio bih više usredotočen na poglavlja, a ovako stvaram širu sliku. Možda je to i previše kriptično…

Mislim da moraš poznavati tarot karte kako bi shvatio.

- Možda mi je to bila spika - ako dam više sadržaja, možda će netko provesti više vremena uz to, možda će se potruditi, možda će odvojiti pola sata svog vremena. Ako netko može pročitati roman, može i odvojiti pola sata za ovo. Ljudi imaju čudan odnos prema glazbi - svima je bitna, ali se odnose prema njoj kao da je nebitna. Htio sam ponuditi multidisciplinarno djelo i postaviti pitanje: Do I entertain you?

S obzirom na to da vokali nisu pretjerano bitni, pa i jezik nije prepreka, kakav odjek imaš van granica Hrvatske i regije?

- Masu ploča koje bih prodavao preko Bandcampa su išle van: od SAD-a, Južne Amerike, do Kine, Japana, Australije - fakat sam slao posvuda. U jednom trenutku su DJ-i počeli kupovati, što je zahvalno jer kupuju po tri ploče - jednu za riznicu, drugu da prodaju i treću da vrte. Znali su mi slati i DJ setove, uglavnom s 'Tartot Funka', gdje netko umiksava moju stvar, suludo! Bilo mi je drago ako netko iz Južne Amerike to kupuje, jer se ja pozivam na Kolumbiju, znači da nisam fake. Sluša se po cijelom svijetu.

Kakvi su planovi?

- Nadam se da ćemo svirati na Velvetu. Slijede nam Lastovo i Korčula, a u devetom mjesecu je SHIP u Šibeniku. Onda bi trebala biti zagrebačka promocija, nakon dvije-godine se vraćamo u Zagreb. Namjeravamo i svirati po regiji: Skoplje, Beograd, Novi Sad, Mostar… I, ako su nam bogovi naklonjeni, možda ćemo ići i van regije, ako se uspijemo nešto dogovoriti. Dakle, u planu je svirka, mislim da će preko ljeta nove pjesme sjesti na mjesto. Volio bih snimiti i live session, da to ostane zabilježeno.