Nije nimalo lako razgovarati s ljudima u ovakvim okolnostima, pogotovo kad ste vjesnik tužnih vijesti. Međutim, pronašli smo nekoliko ljudi koji su osjetili potrebu s nama podijeliti svoje dojmove o Milanu Kunderi. Oni su, redom kako su slali odgovore, Ivica Prtenjača, Vanda Mikšić, Branko Čegec, Katica Ivanković i Đorđe Matić.

Ivica Prtenjača, naš poznati pisac, bio je kratak, budući da smo ga prekinuli u kuhanju, ali je s nama podijelio svoje impresije povodom Kunderina odlaska: 'On je jedanput, kad su ga pitali zašto piše, rekao da želi biti svi ti ljudi koje se nije usudio biti u svom životu. Jedan mali kuriozum - kad je prognan iz Čehoslovačke, on se sklonio na jednom malom jadranskom otoku, Lošinju, u Nerezinama, mjestu na kojem sam ja upravo. Gospođa kod koje se sklonio je još uvijek ovdje.'

Vanda Mikšić, jedna od prevoditeljica Kunderina opusa na hrvatski jezik, izjavila je sljedeće: 'Milan Kundera nesumnjivo je jedan od najvećih suvremenih romanopisaca i esejista, autor od kojega se može i treba učiti, o životu, ljudima, slobodi, o filozofiji, humoru i ironiji, ali i stilu, kompoziciji, muzici riječi i ideja. Djela tog autora, koji je isprva pisao na češkom da bi nakon egzila u Pariz počeo pisati na francuskom i stekao globalnu vidljivost, treba čitati, i čitati iznova, jer su čisti užitak u slojevitom tekstu. Prevođenje Kunderinih djela svaki put sam doživljavala kao veliku odgovornost, kako zbog važnosti opusa, tako i zbog autorove zahtjevnosti, a naročito mi je drag ispis izvornika 'Neznanja', romana na kojemu smo prvi put surađivali i koji je popratio rukom ispisanim uputama na margini jer je zbog lošeg iskustva s nekim francuskim prijevodima gajio stanovito nepovjerenje prema prevoditeljima. Time je meni, tada još relativno neiskusnoj prevoditeljici, pružio dragocjen uvid u po njemu ključne elemente teksture. Nažalost, nisam ga imala priliku i osobno upoznati iako sam nekoliko godina živjela u Parizu u njegovoj neposrednoj blizini. Znam da je već dulje vrijeme bio bolestan, a njegov posljednji roman, 'Praznik beznačajnosti', njegov je filozofsko-egzistencijalni testament o onome što u životu smatra bitnim.'

'Kada odlazi jedan od posljednjih velikih pisaca našeg vremena, a kad kažem veliki, mislim na pisca koji je ostavio impresivno djelo, ali bio i respektabilno ime suvremenog svijeta, pisac s golemim utjecajem, čije se mišljenje tražilo i na njega se redovito pozivalo. Kada je umro Miroslav Krleža pjesnik Jure Kaštelan napisao je, ako se dobro sjećam: 'Kada padne hrast, cijela šuma ječi'. Praznina koja ostaje iza pisca Kunderina formata, ničim se ne može nadomjestiti, jednako kao što se ne može nadomjestiti umijeće, filigransko pronicanje u formalne i strukturalne aspekte romana, vidljive u svakom njegovom tekstu, a temeljito raščlanjene u esejističkim knjigama poput 'Umjetnosti romana', 'Iznevjerenih oporuka', 'Zavjese' ili 'Susreta'. Spominjem upravo njih, često marginaliziranih u odnosu na romane i priče, a uvjeren sam da bi se svakom Kunderinom čitatelju otvorile brojne perspektive upravo nakon čitanje njegovih eseja. Posljednji njegov kratki roman 'Praznik beznačajnosti', u Francuskoj objavljen 2013., hrvatski prijevod 2015., s 'nepodnošljivom je lakoćom' pokazao kako umjetniku romana ne trebaju stotine ili tisuće stranica a da pritom ne bude ni najmanje dvojbe kako je riječ o brižljivo izgrađenoj romanesknoj strukturi. Ne mogu se sjetiti tko bi nakon Kunderina i Marquezova odlaska mogao demonstrirati makar približnu vještinu', izjavio je Branko Čegec, Kunderin dugogodišnji hrvatski izdavač.

Katica Ivanković, profesorica Katedre za češki jezik i književnost Filozofskog fakulteta u Zagrebu, rekla nam je: 'Uz pomalo već zaboravljenog Jaroslava Hašeka, Milan Kundera najpoznatije je češko književno ime u svijetu. Svjetsku slavu stekao je svojim prvim romanom 'Šala' iz 1967. godine i to je njegovo posljednje djelo izdano u Čehoslovačkoj. Kunderina književna karijera potom se odvijala u dramatičnim političkim okolnostima. Nakon kraha Praškog proljeća u kolovozu 1968. godine, njegova književna djela nisu mogla biti izdavana u Čehoslovačkoj, od 1969. on postaje u potpunosti zabranjeni pisac. Daljnjih pet romana, koje je pisao na češkom jeziku, izdano je prvo na francuskom, a potom na češkom jeziku kod čeških emigrantskih izdavačkih kuća u inozemstvu. U Pragu je izgubio posao, zajedno sa suprugom teško je financijski opstajao te je 1975. godine otišao u Francusku bez namjere da ondje i ostane. No, nije ostao, vjerojatno stoga što je situacija u Čehoslovačkoj bila posve neprihvatljiva. Posljednji roman, koji je napisao na češkom jeziku, 'Besmrtnost' iz 1988. godine, na francuskom je tiskan 1990., a na češkom 1993.'

'Sva Kunderina djela u to su vrijeme bila jako popularna u Hrvatskoj, kao i drugdje u tadašnjem zapadnom svijetu. On je u to vrijeme bio velika književna tema. Zanimljivo je da je sam vrednovao svoja djela drukčije nego čitatelji sa zapada. Francuski recenzent 'Šale' vidio je taj roman kao političku prozu, a Kundera mu je oponirao tvrdeći da je 'Šala' ljubavna priča. Prvi od četiri romana pisanih na francuskom izišao je 1993. godine, svi su ti romani prevedeni na hrvatski jezik, no Kunderina slava kod nas je tada već opadala. Mlađe generacije ga ne razumiju, ponajprije stoga što ne prepoznaju taj patos o kojem je Kundera pisao, ali također teško im je razumjeti viđenje ljubavi, ponajprije seksa u Kunderinim djelima, koji dolazi iz nekog dalekog vremena. Stanovita mudrost ili filozofičnost te domišljatost Kunderinih proza nije izgubila na vrijednosti, koje u sebi i dalje nose mnoštvo zadivljujućih spoznaja o ljudskim odnosima i svijetu. Kundera je autor triju drama, od kojih je sam izabrao samo 'Jakub i njegov gospodar', koja je mogla ući u njegova sabrana djela. Autor je i niza iznimno sjajnih eseja, koja se bave raznim temama, među kojima su neke angažirane, a mnoštvo ih je i o umjetnosti. Vjerujem da će Kunderino ime opstati, njegova djela imaju dubinu i snagu koja je svevremenska, iako su neke teme kojima se bavio već otišle duboko u povijest', zaključila je Ivanković.

Posljednji se javio pisac Đorđe Matić, kojem smo donijeli tužne vijesti, a učinio je to esejem koji prenosimo u cijelosti: 'Mi pisci zapravo neprestano u ovoj igri 'držimo karte što bliže tijelu', kako bi kartaškom metaforom rekli Amerikanci: kad govorimo o utjecajima na našu književnost priznajemo javno samo one koje smo odlučili i odabrali priznati i one koje su drugi (kritika, čitatelji) uočili kod nas. A ako drugi nisu uspjeli pronaći i na neki način razotkriti one od kojih smo, sasvim eliotovski, neprestano krali, sve uzore i modele najdublje i najskrivenije što su nas formirali stilski i misaono - te i takve ne priznajemo gotovo nikad. Danas je otišao posljednji od njih. Nepodnošljivom lakoćom 'smjeloga slučaja' i pripadajućom višom ironijom, prvi, najvidljviji i često spominjan mi uzor, i ovaj drugi, potpuno skriven, imaju i iste inicijale.

Imao sam na studijama u Amsterdamu kolegicu Čehinju, Pražanku. Naravno da smo se odmah prepoznali, po dvostrukoj liniji naše (kako su nas domaći određivali) 'istočnoeuropske', a ja bih rekao centralnoeuropske sklonosti ironiji i, za razliku od većine naših kolega, u istinskom divljenju književnosti. Spadala je u one češke ljude kojima je Milan Kundera imao status iznad svih pisaca, nacionalnih i svjetskih. Dotada sam i sam pročitao i ponovo čitao sve Kunderine knjige i mislio da ih dobro razumijem kao i njegov svijet i književno-filozofski sustav (a on je jedan od rijetkih u dvadesetom stoljeću koji je stvorio takav vlastiti sustav, čvrst poput kristalne rešetke i duboko promišljen). Ta kolegica, 'nazovimo je Martina', ovako, načinom kako bi Kundera često određivao svoje likove ispričala mi je pak odmah na početku dvije priče, ili dva fakta, koja su pokazala ne samo koliko je slojevit i, nama koji nismo Česi, stalno izmičuć svijet pisca. Obje Martinine priče djelovale su u svojoj beskrajnoj suptilnosti i ironiji kao da su magično prenesene iz samih Kunderinih knjiga, to su bili potpuno prepoznatljivi njegovi motivi, do vrtoglavice. Već od samoga prezimena: rekla mi je da je to u stvari neobično prezime i da Česima zna stvarati nelagodu: naime 'kunda' je, ironično, vulgarizam - 'p…ka', na našem jeziku.

Ispričala mi je onda nešto drugo: prva zbirka poezije koju je objavio Milan Kundera u Čehoslovačkoj smatrala se lascivnom, nabijenom erosom (kako drugo uostalom kad je ovaj pisac u pitanju?). Martinini roditelji imali su tu zbirku ali su je skrivali u spavaćoj sobi ispod kreveta. Ona ju je ipak našla i čitala. Roditelji su to primijetili i ništa nisu rekli. Malo prije nego će Martina krenuti od kuće, u emigraciju, njen otac ostavio je na noćnom ormariću Kunderinu zbirku, namjerno, kao znak i prešutnu poruku kćeri.

Ne znam što je tu ljepše: ovaj motiv i priča koji kao da su došli pravo iz Kunderinih pripovijetki i romana, ili pak da je Martinina svijest i sposobnost da primijeti ovu privatnu pripovijest oblikovana, cirkularno, upravo Kunderinim književnim svijetom. Na toj zaljuljanosti između života i literature, u tom prožimanju gdje se ne zna gdje počinje jedno a završava drugo, odnosno da literatura zapravo oblikuje život a ne obratno, kao i to da su takav pisac i takva literatura mogli nastati samo na jednoj točki ovoga kontinenta i samo u jednom gradu što će se dati svijetu stilski, poetički, filozofski potpuno izgrađen i odmah, u trenu prepoznatljiv u svojoj jedinstvenosti - u tome je negdje genijalnost Milana Kundere.

On je bio posljednji veliki pisac dvadesetog stoljeća. Sve ovo što vas uvjeravaju o drugima još živima iz toga perioda nije istina.'