Donal Ryan (1976.) debitirao je 2012. romanom 'Metalno srce', nakon što je više od desetljeća radio kao pravni savjetnik u irskom Nacionalnom vijeću za prava zaposlenih. Knjiga mu je donijela nekoliko prestižnih književnih nagrada, među kojima Guardianovu nagradu za najbolju debitantsku knjigu, Nagradu EU-a za književnost te nagradu Festivala knjiga u Dublinu, na kojem je 'Metalno srce' proglašeno i knjigom desetljeća. Roman je u nas prošle godine objavila Naklada Ljevak, kao i drugo Ryanovo djelo, 'S prosincem' iz 2012. U obe se te knjige autor bavi ruralnom Irskom i ekonomskom situacijom koja određuje sudbine njegovih protagonista, dok se u posljednjem objavljenom romanu, 'From a Low and Quiet Sea' iz 2018., dotiče aktualne izbjegličke krize.

Roman 'From a Low and Quiet Sea' govori o Faruku, sirijskom doktoru koji zbog rata napušta svoju zemlju i s obitelji odlazi na Zapad, u potrazi za sigurnošću. Prije toga napisali ste, među ostalim, radiodramu o prelasku Mediterana iz perspektive djevojke iz Sirije. S kakvim ste se izazovima susretali dok ste pisali o izbjeglicama i migrantima? Što vam je bilo važno postići u iznošenju njihovih priča?

Najvažnije mi je bilo dati ljudski glas onima koji su često predstavljeni kao statistike, čije su priče raščlanjene i homogenizirane gotovo do ništavila. Činilo mi se da postajemo neosjetljivi na ideju da se ljude oko nas bombardira, raseljava, protjeruje, utapa. Medijski izvještaji su napisani strogo, bez emocija, što je nekad potrebno, ali ja sam htio premostiti udaljenost između ljudi poput mene, sigurnih, sretnih i zaštićenih, i ljudi poput Faruka, napadnutih i lišenih svega što su znali i voljeli. Upoznao sam mnogo migranata preko svog posla i postupno dolazio barem do malog uvida u to kakav bi mogao biti položaj Faruka ili Amire ili Marte ili bilo koga tko je prisiljen napustiti svoj dom i potražiti utočište negdje drugdje u svijetu.

U debitantskom romanu 'Metalno srce' ponudili ste sliku ruralnog irskog gradića u šoku zbog recesije koja uništava živote njegovih stanovnika. Priču ste ispričali iz perspektive 21 protagonista. Kako ste uspjeli 'upravljati' tolikim glasovima i pronaći pravu strukturu?

Ako ta knjiga uopće funkcionira, to je jedino zato što nisam previše razmišljao o tome kako je najbolje strukturirati. Napisao sam je veoma brzo, u nekoj vrsti panike. Trebao mi je novac i bio sam uvjeren da će mi ga ta knjiga i donijeti. Zvuči cinično, znam, ali sada mi je drago što sam je napisao na način na koji jesam jer da sam imao luksuz vremena i razmišljanja, vjerujem da bih je uništio. U glavi sam imao jasnu ideju o jednom liku, Bobbyju, kojeg sam koristio kao uporište za monologe drugih likova. Neki glasovi bili su slični, neki govornici odražavali su misli i brige onih drugih: riječ je o malom mjestu u kojemu svi imaju sličnu pozadinu i porijeklo pa su glasovi postali neka vrsta simfonije ili zbora. Struktura je veoma jednostavna: govori njih 21, svatko ogoljujući svoju dušu na tragu ispovijedi, pri čemu svaki od njih temeljnoj priči Bobbyja dodaje nešto svoje. Trudio sam se svim silama da uništim tu strukturu, dodajući, dakako, užasno smiješne likove i zaplete, ali moja supruga Anne Marie držala me pod kontrolom i spriječila me u tome da napravim budalu od sebe.

Koliko istražujete za svoje knjige?

Obično istražim najmanje što mogu, samo ono što je potrebno za utvrđivanje činjenica. Ponekad sam prilično lijen oko iščitavanja i pripreme za istraživanje pa se sa samim sobom prepirem kako bih se natjerao da zaista počnem raditi onako kako treba. Najdraže mi se s mjestom ili situacijom upoznati kroz razgovore s ljudima. Ponekad nagađam o stvarima i kasnije odradim istraživanje. Nekad to zaboravim pa urednici u onome što napišem nailaze na komične greške. Ali kad se radi o tragedijama rata ili prisilnoj imigraciji i ljudskoj patnji, tu apsolutno odbijam dopustiti si bilo kakvu slobodu ili prečicu. Temu o kojoj pišem tada moram razumjeti što je moguće dublje i šire. Moram čuti glasove kojima namjeravam progovarati, poznavati sve njihove tonove i prijelaze.

U 2017. ste dospjeli na naslovnice kad ste se, kao autor bestselera, vratili na svoje staro radno mjesto pravnog savjetnika u irskom Nacionalnom vijeću za prava zaposlenih. Imali ste hipoteku i rekli ste tada da je to jedini način da je otplatite te da je 'gotovo nemoguće preživjeti samo kao pisac'. Kako to sada komentirate i kakva vam je trenutna situacija?

Da budem iskren, ne mislim da ću ikada biti samo pisac. Ne mogu živjeti boemski, siromašan, nesiguran život kao neki od mojih suvremenika, a malo je vjerojatno da ću ikad postići toliki komercijalni uspjeh te živjeti bez briga samo od fikcije. Zato radim kao redoviti profesor kreativnog pisanja na Sveučilištu Limerick i smatram se vrlo privilegiranim zbog toga. Bilo me sramota kad sam kao jako privatna osoba dospio na naslovnice zbog nečega tako osobnog kao što su financije, ali novinar mi je postavio pitanje i ja sam dao iskren odgovor. Nisam mislio da će ikoga biti briga za to, ali ljudi su reagirali, dijelom suosjećajno, dijelom ljutnjom. Oni koji su me optuživali da se žalim većinom su bili ti koji nisu ni pročitali što sam zapravo rekao, a to je da se vraćam poslu koji sam volio i rado radio. U to vrijeme bio sam, kako ste rekli, pravni savjetnik u Nacionalnom vijeću za prava zaposlenih i bio sam jako dobar u tome. Nedugo potom dobio sam posao predavača pa sam ponovno morao napustiti posao savjetnika, prolazeći opet sramotu oko cijele stvari. Ali koga briga, zapravo. Ima i gorih stvari u životu od nekoliko ogorčenih komentara ispod novinskog članka.

Kako ste uopće počeli pisati?

Oduvijek sam, od djetinjstva, htio biti pisac. Međutim bilo mi je teško napisati išta što bi zvučalo istinito. Spalio sam ili poderao gotovo sve što sam napisao i većinu svojih dvadesetih proveo u stanu opsjednutom duhovima te radeći dosta dosadan posao. Mogao sam tada pisati roman za romanom, ali nikako nisam uspijevao naći svoj glas, koliko god to patetično zvučalo. Nakon što sam upoznao suprugu odučio sam dovršiti roman kako bih je impresionirao. Napisao sam 'S prosincem' samo da nju zadovoljim. Inače se u životu dosta trudim kako bih zadovoljio tu ženu.