STUDIJA DRUGOG SLUČAJA: GLAS VEĆI OD ČITAVA SVIJETA

Među onima koji su primijetili koturanje naše turneje ZOO TV po Europi početkom devedesetih godina bio je netko svjetski poznat po velikim gestama. Budući da je Talijan, Luciano Pavarotti bio je iznimno svjestan regije koja je izgarala u plamenu u njegovu susjedstvu. Rat u Bosni i Hercegovini gotovo da ste mogli vidjeti iz njegove kuće na obali Jadranskog mora. Pavarottija je jako zabrinjavao rat koji se "odvijao s druge strane njegove ograde" i osjećao je da mora pomoći. Svoj jedinstveni vokalni talent mogao je u tu svrhu ponuditi na nekoliko načina: kao izvođač koji izražava i utjelovljuje sukobom uništeni emocionalni život putem pjesme ili kao skupljač sredstava koji nagovara ljude da poduzmu nešto što nužno nisu sami željeli i tako prikupi neku vrstu paketa pomoći za ratnu zonu. Na kraju je taj čovjek koji je posjedovao glas veći od čitava svijeta odlučio učiniti oboje. Kao svjetski prvak u emotivnom obaranju ruku, Luciano mora da je sredinom devedesetih zvao u Temple Hill dvadesetak puta kako bi provjerio jesmo li mu napisali pjesmu koju mu definitivno nismo obećali napisati. Već se s Brianom Enom upustio u novi glazbeni eksperiment Passengers. Mnogi nisu bili uvjereni da će taj eksperiment rezultirati bilo kakvim umjetničkim otkrićima. Pavarotti je dobro govorio engleski, ali postojala je riječ koju nikako nije uspijevao razumjeti. Ta je riječ bila „ne“. Nastavio je zvati, razgovarati s našom kućnom pomoćnicom Teresom, ili Ali, ili bilo kime tko bi podignuo slušalicu. Na kraju, imao sam tu sreću/nesreću javiti se na telefon. Na moje iznenađenje nije me pitao za pjesmu, nego za obitelj. Veselimo se uskršnjim praznicima koje ćemo provesti u Francuskoj, rekao sam mu. „Prekrasno. Znači provest ćeš vrijeme sa svojom predivnom suprugom i djecom... bez ikakvih pritisaka.“ „Da“, rekao sam. „Iscrpljen sam.“ Rekao mi je na to: „Savršeno, znači tada ćeš imati vremena napisati pjesmu.“ Zakašljao sam se i rekao da ću dati sve od sebe.

„Bog će pronaći pjesmu za taj najreligiozniji od svih festivala“, rekao je.

„Pojavit će se u tebi. Pronaći ćeš je. Siguran sam.“

Imao je pravo. Pronašli smo pjesmu.

Tijekom snimanja Passengersa nastala je improvizacija kojoj je trebalo napisati tekst i melodiju i možda pronaći gostujućeg pjevača. Ideja za tekst došla je od priče koju sam čuo o tome kako se ljudi u Sarajevu za vrijeme opsade koriste svim raspoloživim sredstvima kako bi se obranili, uključujući i svojim nadrealnim smislom za humor. Pod okriljem noći, violončelist je svirao sonate na ruševinama bombardiranih zgrada. Skupina prkosnih žena organizirala je izbor za Miss Sarajeva. Na lentama su im pisale poruke poput: „Želite li nas doista ubiti?“ Film o tom događaju bio je snažno svjedočanstvo o ženama koje su odbile odreći se svoje ženstvenosti u korist mržnje. Snimili smo prateće vokale za pjesmu Miss Sarajevo i otišli posjetiti glavnog pjevača u njegovu vilu u Pesaru. Ta je legenda živjela na mnogo boemskiji način no što sam zamišljao. Rekao nam je da u kući ima studio, ali nitko nije mogao pretpostaviti da ćemo mikrofon pronaći pokraj njegova kreveta. Pjevao je u spavaćoj sobi. No pjevao je samo nakon jela, pa smo pričekali da mu pripreme hranu: zdjelu tjestenine veličine Italije. Nakon toga je morao odspavati. Pjevao je samo nakon što odspava. Nakon jela. Ponovo smo pričekali. Nastavili smo jesti i piti sve dok nije došao trenutak da ustane iz svoje viseće mreže za ležanje i uzme mikrofon u ruke.

Svi smo bili na svojevrsnom odmoru.

NEKE STVARI O OPERI KOJE VAM KRITIČARI NEĆE REĆI

Operni pjevači nisu samo sportaši čiji je skok uvis izvođenje visokog C, ili cirkusanti čija groteskna genetika buja dok im mi plješćemo. Operni pjevači više su od svega prenositelji emocija. Empatija. Njihov je dar učiniti nevjerojatne priče razumljivima slušatelju, zato što ne postoji nešto što se zove običan život za sve. Glasovi opernih pjevača postaju bolji od života koji su proživjeli; što više proživljenog, to su im glasovi bolji. Empatija.

Pogrešno sam pomislio da će ta pjesma označiti kraj njegova proganjanja mene i naše kuće. Nakon tjedan dana ponovo je nazvao. Morali smo izvesti pjesmu s njim u Modeni na njegovu godišnjem dobrotvornom koncertu. Neprestano sam ga odbijao, a on mi je neprestano sve odobravao. Razgovarao sam s bendom. Svi su zajedno okrenuli očima. „Reci mi jedan valjan razlog zašto mi nećete doći svirati u Modenu?“ upitao me. „U studiju smo“, rekao sam. „Čak i da ja hoću, bend ne želi.“

„Ako ja s njima porazgovaram, znam da će pristati.“

Objasnio sam mu da ih jako dobro poznajem i da tu nema pregovora.

„Hoćeš li ih još jednom pitati?“ „U redu“, rekao sam kako bih priveo razgovor kraju. „Sutra ću ih vidjeti u studiju.“

„U Dublinu?“ rekao je. „Razumjet će ako ih pitaš u vašem rodnom gradu. Prilika da se učini prava stvar, ne samo za mene nego za čovječanstvo. Reci im da sam tako rekao.“

U redu.

Sljedećeg dana nazvao nas je u studio. „Jesi li tamo?“ Odgovorio sam mu: „Da, u studiju sam.“

„Pričekaj me, dolazim za trideset minuta.“

„Što?“

„Upravo izlazim iz zračne luke, vozimo prema vama.“

„Nisi valjda u Dublinu?“

„U Dublinu sam. Želim razgovarati s tvojim bendom. Rekao si mi da je tu. Dolazim. Razgovarat ćemo.“

Bend ne voli kad ih se tjera na nešto i ne vidim kako bi ovo moglo dobro završiti. Rekao sam im da je Pavarotti u prolazu i da bi ih želio pozdraviti.

Larry: „S kim dolazi?“

„Mislim da je samo s Nicolettom, nisam siguran.“

Bilo je to jako važno, posjet takve globalne superzvijezde, ali više sam bio zabrinut nego polaskan. Riskirao sam svoj dobar glas unutar benda objasnivši da bismo trebali biti pristojni prema najvećem pjevaču na svijetu ako nas je već odlučio posjetiti. Na kraju smo sklopili nekakav dogovor koji je bio na snazi do trenutka kad se on pojavio.

S televizijskom ekipom.

Manipulirao je nama, ali to nije bilo smiješno baš svima u bendu. Luciano Pavarotti je stigao i mi smo se predali. Točnije, polovica nas. Prije no što je Pavarottijeva opera pokupila TV kamere i otišla iz studija, Edge i ja smo pred kamerama pristali nastupiti u Modeni te smo se u rujnu 1995. pridružili Brianu Enu i prvi put izveli Miss Sarajevo na godišnjem koncertu Pavarottija i prijatelja, kao podršku dobrotvornoj akciji War Child.

(Bono Vox, ulomci iz knjige Surrender: 40 pjesama, jedna priča. S engleskog prevele Mihaela Velina i Lada Furlan Zaborac.)