U središtu trećeg romana također su policijski inspektor Vladimir Kovačić i novinar Stribor Kralj, poznati iz prvog krimića, no Hedl u 'Ispovjednoj tajni' ide korak dalje i na vrlo uvjerljiv način piše, osim o kriminalnom miljeu i korumpiranim moćnicima u posttranzicijskom društvu, i o sprezi hrvatske i srpske mafije, tako da se radnja djelomično odvija i u Beogradu. Hedl priprema i treći nastavak, tako da su neki kritičari taj njegov serijal već nazvali 'Osječkom trilogijom', a Hedla najintrigantnijim autorom kriminalističkih romana u nas.

U romanu oslikavate svijet osječkog kriminalnog miljea i beskrupuloznih političara i sudaca, no idete i korak dalje istražujući povezanost hrvatske i srpske mafije. Jeste li bili inspirirani stvarnim situacijama i likovima, gdje završavaju činjenice, a počinje mašta?

Kad je završavao proces mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja, a američki general Jacques Paul Klein, prijelazni upravitelj područja UNTAES otvorio u blizini Nemetina, na cesti Osijek – Vukovar svojevrsni buvljak na kojem su se prvi put nakon rata na liniji razgraničenja mogli sastati građani iz slobodnog dijela Hrvatske s onima iz tzv. Krajine da bi trgovali Faksom, Kraševim čokoladama, Vegetom - s jedne - i Rubinovim konjakom, mineralnom vodom Knjaz Miloš, ili niškom Drinom iz Srbije, s druge strane, ekipe iz podzemlja, hrvatskog i srbijanskog već su ondje započele poslove. Osobno sam ih vidio. Poslovi mafije, šverc cigareta, potom i jačih stimulansa krenuli su puno prije nego uspostava kakvih-takvih političkih odnosa. I ubojstvo Ive Pukanića, nažalost, bio je plod te suradnje. Tako da nije trebalo puno mašte. Valjalo je samo gledati što se događa uokolo.

Karakterizacija likova složena je, posebno kod glavnih junaka novinara Stribora Kralja i policijskog inspektora Vladimira Kovača, a negdje, kao kod srpskih likova poput Badže Stonoge, dodan je i duhovit element. Kako stvarate svoje junake?

Uvijek pred očima imam konkretnu osobu. Kao dijete imao sam skromnu igračku, kartonskog 2D kauboja i hrpu papirnate odjeće i rekvizita koji su se mogli stavljati na njegovu kartonsku figuru: karirane košulje, čizme, šešir, traperice, opasač… Tu sam 'tehnologiju' pokušao prenijeti u svoje romane. Imam dakle, pred očima konkretan lik, konkretnu osobu, a onda mašti pustim na volju da ga odijeva i pretvara u literarni lik.

Neki pisci radnju smještaju u fiktivne gradove, a vi ste na književnu scenu donijeli Osijek i njegove ulice, kafići i pizzerije i ostale toponime najvećeg slavonskog grada. Može li se reći da Osijek funkcionira kao svojevrsni lik?

Osijek se pokazao kao sjajna kulisa za sva tri moja romana. Rođen sam u tom gradu i s manjim prekidima - godina dana Amerike, godina Londona, godina u Rijeci i najgora godina, ona u vojsci u Skoplju – cijeli sam život u tom gradu. Poznajem svaki njegov kutak, puno, jako puno ljudi, znam ponešto i o njegovoj povijesti, jer su i moji preci živjeli u Osijeku. Činilo mi se logičnim da priče smjestim u taj grad, moj grad. Čitatelji, pogotovo Osječani, ili oni koji su u Osijeku bili, jako su to dobro prihvatili. I sam silno volim u filmu ili romanu kad se vide ili spominju neka mjesta na kojima sam bio. To daje dimenziju više priči. Da sam radnju smjestio u nekakav fiktivni prostor, bilo bi to kao da sam onog mog kartonskog kauboja iz djetinjstva ostavio golog.

Kritičari su vas usporedili sa skandinavskim piscima Larssonom i Nesboom. Je li vam doista ta škola bila uzor ili model?

Čitao sam naravno obojicu i možda će zvučati neiskreno kad kažem da mi nisu bili uzor. Larsson je svoju trilogiju smjestio u Stockholm, Nesbo svoje romane uglavnom u Oslo, a ja moje u Osijek. Ni ja, kao ni oni nisam pisao klasične krimiće, priču u kojoj postoji zagonetka koju treba riješiti. Pokušao sam dati nešto više: sliku društva u kojem se zločin događa i motive koji negativne junake guraju s druge strane zakona. Usto, i moji junaci kao i junaci spomenutih Skandinavaca nisu nekakvi supermeni, nekakvi flemingovski svemoćni jamesi bondovi. Više su to likovi s margine, odbačeni i nepriznati, razočarani činjenicom da društvom vladaju neka druga mjerila od onih javno deklariranih. To je pozicija u kojoj se oni nalaze, ali s kojom se ne mire.

Što je potrebno da bi se napisao dobar krimić, ili triler? Kako pišete?

Živjeti u današnjoj Hrvatskoj nije daleko od fikcije koja stvara krimiće i trilere. Oba moja romana i 'Izborna šutnja' i 'Ispovjedna tajna', a tako će biti i sa završnim dijelom te trilogije, dodiruju se sa stvarnim događajima. 'Izborna šutnja', uostalom, zasnovana je na stvarnom događaju gdje su neki moćni ljudi u Osijeku seksualno iskorištavani maloljetnice iz Doma za odgoj djece i mladeži. Naravno, to je samo kostur priče, ostalo u romanu je fikcija. U trećem dijelu trilogije, kojeg još nisam započeo pisati, glavni negativac romana, političar Ivan Horvatić, koji će postati ministar unutarnjih poslova, bit će uhićen u Kijevu, u Ukrajini. Zvuči nevjerojatno, ali nisu li našeg ex premijera uhitili na autocesti u Austriji. Mi zapravo živimo krimiće, trileri su naš milje, ali smo se već toliko navikli da to ni ne primjećujemo.

Vaš slučaj može se nazvati uspješnom simbiozom novinarstva i književnosti. Je li vam dugogodišnje novinarsko iskustvo i razotkrivanje brojnih afera, poput maloljetničke prostitucije u domu za nezbrinutu djecu, bilo presudno za izbor forme krimića te za osmišljavanje fabule i karakterizaciju likova?

Dugo sam u novinarskom poslu i susreo sam se s bezbroj priča koje mogu biti izvrstan predložak za krimić ili triler. Osobito politički. Ima toliko razotkrivenih afera koje su ostale nedovršene. Kao novinar vi ih možete otkriti, istražiti, napisati, ali ih ne možete dovršiti. Dovršiti ih mogu oni čiji je to posao, ali ipak je politika ta koja dozira što će se dovršiti, što će stvoriti privid da je neka afera dobila epilog, a što pak nikada – ili barem dok ta politika traje – neće biti otkriveno. Kao novinar ne mogu, ali kao pisac se trudim neke od tih priča dovršiti onako kako bi trebalo: da pravda na kraju pobijedi. U stvarnom životu, nažalost, u okruženju u koje smo uronjeni, vrlo često nije tako.

U 90-ima ste bili jedini ili jedan od rijetkih novinara koji je pisao o ratnim zločinim i režimu Branimira Glavaša koji vam je pak otvoreno prijetio i vrijeđao vas, a bili ste i pod policijskom zaštitom. Koliko je takvo pisanje te građanska i novinarska hrabrost utjecala na promjenu vlasti u Osijeku? Imaju li danas novinari stvaran utjecaj?

Kad sam prije nekoliko godina posjetio Grand Canyon, ostala mi je u sjećanju rečenica s table na ulazu u taj nacionalni park, to fascinantno čudo prirode, u kojem je danas ne osobito moćna rijeka Colorado tisućama godina kopala, rovala, lomila i klesala stvorivši najdublji kanjon na svijetu. Citiram po sjećanju: Ništa ne može napraviti tolike promjene kao voda kad joj se dâ dovoljno vremena. Tako nekako opisao bih ono što sam kao novinar činio. Iako sam nailazio na stijene, na granit, tvrd kamen, voda mojih riječi pronalazila je put.

Iako pravomoćno osuđen, koliko je nekadašnji gospodar života i smrti Glavaš, o kojem ste napisali i knjigu, i danas je moćan u Osijeku i županiji? Je li se umanjio strah kod ljudi i od javne riječi, koliko je daleko došlo vježbanje demokracije?

Da ste mi to pitanje postavili za godinu ili dvije, vjerojatno bih vas upitao: Glavaš, a tko je to? Danas, naravno, još ga se sjećam. Nisam ga doduše sreo otkako se vratio iz zatvora, iz Bosne i Hercegovine, kamo je pobjegao pred zakonima ove države. Da povremeno kakvim performansom ne zabavlja javnost, ne bih bio jedini tko ga je izgubio iz vidokruga. Ne znam boje li ga se neki ljudi još. Ja nisam nikada.

Jednom ste izjavili da opisu hrvatske stvarnosti bolje pristaje termin tragedije nego krimića. Što je najtragičnije u stvarnosti u kojoj neki branitelji postaju teroristi, a neki heroji antiheroji dok kultura čeka bolje dane?

Živimo u čudnom, neobičnom vremenu u kojem je politika potpuno izmiješala žanrove pa se događa sve što ste spomenuli u pitanju: zločinci postaju heroji, neki branitelji posežu za metodama koje nisu daleko od terorizma, notorni kriminalci uživaju status poduzetnikâ, trećerazredni nogometni menadžeri postaju celebrityji, iza krupnih političkih figura stoje prepisani diplomski radovi, magisteriji, doktorati. Imamo komediju i tragediju u istom komadu, znanstvenu fantastiku u realističnim pričama, melodramu u trileru, bajke u radovima uvaženih akademika… Sve je to zgodno za literaturu, možda i za apstraktno slikarstvo, ali nije ugodno okruženje za život.

Najavili ste treću završnu knjigu u svojoj osječkoj trilogiji. Hoćete li se u njoj možda dotaknuti i pitanja branitelja?

Ne izravno, ali neki od junaka prve dvije knjige trilogije jesu branitelji. Možda ću, bude li vremena, jednom napisati i roman o braniteljima, osobito onima koji se nisu snalazili prije rata, koje je rat dodatno zbunio, a kad je završio, ostavio ih je izgubljenima. Ali tu bih priču, ako je ikada napišem, stavio u kontekst patološke politike koja je jednu ogromnu skupinu ljudi, da bi je pretvorila u svoju glasačku mašinu i svojevrsnu, vrlo uvjetno rečeno, pretorijansku gardu, potkupila sitnim sinekurama i gurnula ih u ponor mraka, beznađa i očaja iz kojeg se mnogi od njih nikada neće iščupati.

Postoji li zanimanje kod HRT-a ili kod nekih nezavisnih producenata za pretvaranje jedne od vaših knjiga u seriju ili film? I što je s prijevodima?

Prošloga tjedna s producentskom kućom Drugi plan potpisao sam ugovor i bude li sve kako se planira, snimanje TV serije po mom romanu 'Izborna šutnja' trebalo bi početi u proljeće sljedeće godine, najvećim dijelom u Osijeku. Drugi plan zainteresiran je i za ekranizaciju 'Ispovjedne tajne' i načelno, za završni dio trilogije. 'Izborna šutnja' prevodi se na talijanski i sljedeće godine izlazi u izdanju ugledne izdavačke kuće Marsilio iz Venecije. Vrlo je izgledan prijevod tog romana na češki, a nedavno mi se javio i jedan francuski književni agent.

Može li se danas u Hrvatskoj živjeti od književnosti?

Može, ako imate dodatni prihod pa recimo, između pisanja poglavljâ romana sakupljate plastične boce. Znam da zvuči cinično, ali na vlastiti je račun, pa mi valjda, neće biti zamjereno. Da me ne hrani novinar, kao književnik teško da bih preživio. Možda samo nekoliko ljudi danas u Hrvatskoj može živjeti od onoga što zarade pišući knjige, ali prilično isposnički. Mala smo zemlja, većina ljudi jedva krpa kraj s krajem, a onom vrhu koji ima novca, nešto baš i nije do knjiga. Zanimaju ih druge stvari. Prije su spomenike dizali književnicima zbog onoga što su napisali. Danas bi im, makar samo poprsja, valjalo podići ako prežive.

Prožimanje novinarstva i književnosti specifično je hrvatski fenomen, jer se u Hrvatskoj ne može živjeti od pisanja. Kako biti kreativan u procijepu između preživljavanja i stvaralaštva, i je li Ministarstvo kulture dovoljno učinilo da položaj pisaca učini dostojanstvenim?

Ministarstvo kulture čini koliko može u zemlji u kojoj se za kulturu izdvaja 0,64 posto BDP-a. To je okvir pa ni slika u tom okviru ne može biti bolja. Postoje potpore koje Ministarstvo kulture daje piscima i one koje daje izdavačima. PDV na knjige je pet posto pa i država pokušava olakšati život izdavačima, a o njima pak ovise pisci. Honorari za objavljene romane takvi su da uvijek pomislite kako su za iznose iz ugovora koji označavaju iznos honorara zaboravili na kraju napisati barem jednu nulu. I zato, u pravu je bio veliki A. B. Šimić kada je napisao 'Pjesnici su čuđenje u svijetu''. Dodao bih: ne samo pjesnici već književnici u Hrvatskoj općenito.