Nedavno je u izdanju Algoritma izašao drugi roman mladog pisca Franje Janeša 'Formula za kaos'. U toj fantastičnoj i napetoj priči Zagreb postaje mjesto obračuna između sila dobra i zla, što Janeša čini zanimljivim izuzetkom u i dalje vladajućoj paradigmi stvarnosne proze u domaćoj književnosti
Franjo Janeš rođen je u Zagrebu 1982. godine, a kako stoji u biografiji koja se može naći na koricama 'Formule za kaos', u glavnom gradu Hrvatske se i obrazovao, što znači da je izgubio svaku priliku za napredak. Janešova duhovitost jedno je od ključnih obilježja njegove proze, što se moglo primijetiti već u njegovom prvijencu 'Noć mrtvih živaca'. Janeš je znanstveni novak na Filozofskom fakultetu, bavi se filologijom, a pisanje se čini kao hobi koji shvaća vrlo ozbiljno. U razgovoru za tportal smo ga pitali o utjecaju filma na njegovu prozu, kako smišlja ponekad iščašene detalje iz svojih romana, njegovom stavu prema Katoličkoj crkvi te kako se Vatroslav Lisinski našao među likovima 'Formule za kaos', koja se događa u 2012. godini.
Pretprošle godine izašao vam je prvi roman 'Noć mrtvih živaca', koji je najavio da vas ne zanima suhoparni realizam, iako uopće ne bježite od tematiziranja hrvatske realnosti. Je li to izraz vašeg 'prirodnog' autorskog afiniteta, odnosno kako ste se odlučili pisati jednu, recimo to tako, horor-priču? U sličnom, fantastičnom teritoriju se krećete i u novoj knjizi 'Formula za kaos'...
'Noć mrtvih živaca' teško je doživjeti kao pravi horor jer sam svaku potencijalno stravičnu situaciju okrenuo na parodiju, a i roman neprestano pokazuje vlastitu iskonstruiranost i podriva čitateljsku identifikaciju koja je preduvjet za jezu. Prije bih rekao da se radi o grotesknoj satiri. Budući da volim bizarne i neočekivane elemente, ubacivao sam ih na svakom koraku. Svim bizarnostima unatoč, 'Noć mrtvih živaca' ipak podliježe zakonitostima i logici tzv. stvarnog svijeta. 'Formula za kaos' nešto je sasvim drugo. Ovdje su fantastični elementi ključni dio fabule. Štoviše, neki od glavnih likova su nadnaravni: glas u glavi, cinični anđeo koji se proroku javlja u snovima, Vatroslav Lisinski vraćen iz mrtvih. K tome, i glavna premisa romana zahtijeva voljno susprezanje nevjerice. Neću reći o čemu se radi, tome služi čitanje romana. Zbog književnih snobova najbolje je sve to skupa nazvati magijskim realizmom da ne bi podlegli predrasudama o pubertetskom šundu.
Kritičari su u vašu prozu upisali razne utjecaje, mnogo više iz svijeta filma nego iz književnosti. Što je, dakle, prava istina? Imate li utjecaje/uzore, je li vam problem reći koji su? Možete li objasniti kako utjecaji zapravo funkcioniraju, naročito kada se radi o filmskima, na književnost? Je li to direktan utjecaj, poput 'vau, super scena, moram nešto takvo ubaciti i u svoju knjigu', ili je riječ o atmosferi, estetici, određenom kreativnom senzibilitetu?
Vjerujem da je sve što me ikada zadivilo utjecalo na mene, pomoglo me učiniti osobom koja jesam. No pitanje je koji će utjecaji na kraju biti uočljivi u onome što pišem, i u kojoj mjeri. Uzore u svakom slučaju ne pokušavam imitirati. Recimo, koliko god volio Kinga, ne mogu pisati kao on, niti to želim. Zadnji roman koji me stvarno oduševio je Mitchellov 'Atlas oblaka'. Podsvjesno će vjerojatno utjecati na moj daljnji rad (ako ga bude), ali nikad ga neću pokušati kopirati jer to ne bi moglo završiti dobro. Filmovi su još veći izvor oduševljenja pa je logično da i oni utječu na ono što radim. Nije problem navesti konkretna imena (npr. braća Coen David Lynch Christopher Nolan...), ali ne znam koliko je to produktivno. Naime, ako čitatelji očekuju njih, moraju se razočarati jer dobiju ili (lošu) kopiju ili nešto prilično drugačije. Recimo da kod uzora nisu toliko važni konkretni motivi, nego, kako si ga nazvao, kreativni senzibilitet. Energija i opaljenost.
'Formula za kaos' ima vrlo kompliciranu fabulu, u kojoj žonglirate s mnogo likova. Koliko ste radili na konstrukciji priče? Kako funkcionira vaš pristup pisanju u tom smislu?
U 'Noći mrtvih živaca' najprije sam pomno, do najsitnijih detalja iskonstruirao sve situacije, a onda ih zapisao (i brusio unedogled, nikad zadovoljan time kako bi ispale). Kod 'Formule' je bilo sasvim drukčije. Odlučio sam isprobati pristup Stephena Kinga – krenuti od likova u konkretnoj situaciji i pustiti ih da 'žive'. Nosila ih je logika radnje, a kad bi zapeli, uslijedila bi moja svemoćna intervencija. To otklanjanje naizgled neotklonjivih zapreka s puta bilo je najveći izazov i najveće zadovoljstvo. Sve to započelo je u kolovozu 2009. Početkom rujna stvar je došla do zida koji u tom trenutku nisam mogao razbiti i radnja je naprosto stala. Pritisnule su me obveze za koje sam plaćen (doktorat i nastava) pa je pisanje prestalo do božićnih praznika, kada se čarolija vratila. Likovi su se, izgleda, odmorili i u nekih mjesec dana fabulu doveli do kraja. Pristup vjerojatno zvuči čudno, ali meni je upalio. U svakom slučaju, nastala je puno složenija, dinamičnija, u konačnici čitljivija i napetija priča. Naravno, na kraju me opet čekalo intenzivno formalno-stilsko glancanje, ali ovaj put manje manično i stresno. Pisanje 'Formule za kaos' od samog je početka bilo zabavno i ugodno iskustvo. Za razliku od 'Noći mrtvih živaca' koja je bila mučenje. Sad mi pada na pamet da su živci iz naslova moji.
Imate mnogo zabavnih detalja u novom romanu. Primjerice, šurikeni s likom Majke Božje. Kako vam te stvari padnu na pamet?
Ti šurikeni su sprdanje s komercijalizacijom religije i nisu plod nekakvog dubokog razmišljanja. Jednostavno su mi se ukazali. Nije mi toliko važno odakle ideje dolaze, bitno je da se pojave, odnosno da sam u stanju prepoznati trenutak u kojem se ideja može iskoristiti. Nije bilo marihuane ni ostalih 'pomagala' toga tipa (ili tripa), nije bilo čak ni prijatelja. Kad su poroci u pitanju, teško ćete naći dosadniju osobu. Kad pišem, nema čak ni čokolade jer bi ostali tragovi na tipkovnici. Imam tu sreću da za ideje i provale ne trebam posebne stimulanse. Moji studenti to najbolje znaju.
Zanimljivo je da u obje knjige ženske likove prikazujete izvan patrijarhalnih rodnih stereotipa. U 'Formuli za kaos' to su nindža-časne sestre, primjerice. Je li to svjesna odluka poigravanja stereotipima, određena posljedica studija na Filozofskom, ili nešto drugo?
Da, na Filozofskom imamo obvezni kolegij 'Uvod u buntovništvo i razbijanje stereotipa'. Šalim se, naravno, ali nekome s humanističkim obrazovanjem poigravanje klišejima i propitivanje svega nekako dolazi prirodno. Kod ženskih (i ostalih) likova ključno mi je bilo da budu zanimljivi, takoreći od krvi i mesa. Čak i kod pomalo iskarikiranih sporednih likova trudio sam se da imaju osobnost, koliko god odvratna bila. Na prvu loptu najzanimljiviji su likovi koji odudaraju od predodžbi o normalnome, ali to je tek prvi korak. Treba paziti da ne otkližu u banalnost one druge, šarene krajnosti u kojoj je različitost sama sebi svrhom.
Možete li nešto reći o naslovima? Iskreno, koliko je 'Noć mrtvih živaca' bio duhovit i savršeno pogođen, toliko se 'Formula za kaos' čini generički. Je li postojao neki možda bolji naslov od kojeg ste odustali?
Da je postojao bolji naslov, iskoristio bih ga. Radni naslov glasio je 'Plutonovo zrcalo' i, kao što se može primijetiti, bio je bezvezan. S druge strane, 'Formula za kaos' savršeno pogađa bit, a još je i prevodljivo. Kod prvijenca sam izvrtio pet naslova, 'Noć mrtvih živaca' zapravo je bio predzadnji pokušaj. Roman se trebao zvati 'Camera obscura', ali je urednik Kruno Lokotar inzistirao je na 'Noći mrtvih živaca'. Hvala, Kruno. Poučen tim iskustvom, ovaj put nisam puno petljao oko naslova. Logika je bila: Kruno će ga ionako promijeniti. Za divno čudo, nije i dobro da nije. Stvarno mi ne pada na pamet ništa prikladnije. 'Napad nindža redovnica', 'Iz velegradskog nadzemlja i bezumlja', 'Popovi, ubojice i dvije razbijene njuške', 'Kardinal Lasica i njegova kasica'? Ipak je 'Formula za kaos' najbolje rješenje. Bolje da je naslov generički nego degenerički.
Hajdemo malo o likovima. Zašto ste se odlučili u priču uključiti Vatroslava Lisinskog?
Bubnuo sam i ostao živ, Lisinski također. Početna logika bila je: super, ovo sigurno nitko ne očekuje, ajmo. Taj sretni odabir otvorio je čitav niz mogućnosti: očuđavanje suvremenog svijeta, jasno artikuliranu društvenu kritiku, jezičnu stilizaciju, razmišljanje o zagrobnom životu, metamorfozu domoljubnog zanosa u gađenje njegovim metastazama itd. Lisinski je tragična povijesna ličnost koja zbog neimaštine nije ostvarila sve svoje potencijale. Ovo je, na neki način, i moje odavanje počasti.
Predstavlja li jedan od likova tebe?
Naravno, Lisinski kao neshvaćeni genij. Šalim se, nijedan od likova ne predstavlja mene iako se kod svakoga od glavnih može naći poneka sličnost ili zajednička osobina.
Zahvaljujući Lisinskom u 'Formuli za kaos' ima jedan super dio, a to je kada mu se pokušava objasniti kako danas funkcioniraju stvari u Hrvatskoj, u odnosu na vrijeme u kojem je on živio. Je li to vaš način da se upustite u društvenu kritiku?
To je samo jedan od načina. Ovdje je prilika bila neodoljiva – izbaciti frustracije, a da ne djeluje nategnuto i pamfletski. Mišljenja sam da društvene kritike nikad nije dosta iako sve skupa podsjeća na lajanje na Mjesec jer baš oni koje se kritizira ne čitaju ili ih boli briga za mišljenje sitne bagre. Jedina izvjesna reakcija je paušalna mržnja prema autoru, koji je onda automatski komunjara i plaćenik stranih centara moći, nikako postavljanje pitanja (osim eventualno: gdje taj seronja živi?). Dakle, posao beskoristan i uzaludan, ali čovjeka veseli. Dok ne zatvori knjigu i opet uroni u svijet koji je ostao isti.
Katolička crkva ima centralnu ulogu u 'Formuli za kaos'. Vrlo ironično opisujete biskupa Lasicu, čije ime također zvuči indikativno. Ne plašite li se da će neki uvodnik Glasa Koncila posvetiti vama ili da ćete završiti na nekoj crkvenoj crnoj listi? Uostalom, ne plašite se pakla koji vas čeka cijelu vječnost?
Zašto bih se plašio? Moj je utjecaj toliko minoran da problemom postajem tek ako me počnu 'reklamirati' u propovijedima i službenim tiskovinama. Ako me i proglase neprijateljem, voljet će me (tako bar kaže Novi zavjet). Oni koji paušalno mrze ljude koje uopće ne poznaju trebali bi se zapitati kako to njihova religija utječe na njih. Ovdje se ne želim upuštati u teološke rasprave jer je vjera privatna stvar. Svjestan sam da ona mnogima daje snagu i pomaže im da budu bolji ljudi. Kritička oštrica nije usmjerena prema njima, nego prema licemjerima i ponašanju koje je nespojivo s kršćanskim vrijednostima, a uključuje megalomaniju, pohlepu, lažni moral, mržnju prema bližnjemu itd. Ako se netko prepozna u opisu, to nije moj problem. Inače, tetka mi je časna sestra. Ne zna borilačke vještine, ali je draga osoba. Molit će za moju grešnu dušu.
Jeste li bili zabrinuti što vam je mjesto radnje u 'Formuli za kaos' Zagreb? Odnosno, može li se u Zagreb, prije koju godinu proglašen najdosadnijim glavnim gradom u Europi, uvjerljivo smjestiti jedna tako uzbudljiva priča?
Očito može. Bogat noćni život (u smislu tulumarenja) ionako mi nije bio presudan za priču. Zagreb je po svemu bio jedino moguće mjesto radnje: središte centralizirane zemlje u tranziciji, grad Lisinskog i tajnih podzemnih tunela, vila i palača s jedne strane i baraka za beskućnike s druge. Srdačan i okrutan, lijep i odvratan – pravo vrelo inspiracije. To je uostalom moj grad i najlogičnija pozornica za likove o kojima pišem. Njima nije bilo dosadno, valjda neće ni čitateljima.
