Tako je i s vječno intrigantnom temom kao što je storija o Luju Vojnoviću i R. W. Seton-Watsonu koji se nalaze zajedno u rečenoj knjizi. Protagonist Srba katolika u Dubrovniku Vojnović i britanski utjecajni publicist i diplomat, škotskoga podrijetla Seton-Watson našli su se u istim koricama zbog zanimljivo isprepletenih radnih životopisa te zbog iznimno dokumentaristički vrijedne korespondencije (1916-1919), koja se nalazi u Hrvatskome državnom arhivu, 781 Obiteljski fond Vojnović 32, 7 pisama od 1916-1917. te pisma Robert William Seton-Watson upućena Luju Vojnoviću, u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu, R 5626 b, 8 pisama (1916-1919).

Ovdje se sve to potpuno navodi, iako je u dodatku predmetnoj knjizi isto u fusnoti, samo da bi se ilustriralo razinu dokumentarnosti i što ona znači za opću zanimljivost djela o kojem je riječ. Njihova korespondencija ponajviše komentira tadašnja važna politička zbivanja i otkriva u obojice veoma izražen i temeljito politički razvijen diskurs okrenut ponajviše ideji da se pri raspadu Austro-Ugarske monarhije stvori južnoslavenska država i to pod vodstvom Srbije. Ta im je točka slaganja bila sasvim podudarajuća u polustoljetnome političkome radu, iako potječu i djeluju iz sasvim različitih svjetova.

Figurantima, kako su ovoj knjizi naslovno okršteni, nazvani su tako zato što su pripadali veoma zanimljivu soju ljudi, intelektualcima koji su se aktivno bavili najvažnijim i tada aktualnim geopolitičkim temama i bili istaknuti sudionici onovremene političke kulture, ali koji se nikada nisu nalazili na ključnim mjestima u bilo kojoj vlasti. Nikad nisu stizali dalje od margina realne politike, pa tako oni, kaže se u predgovoru, iako nisu bili bez utjecaja, nikada nisu postali političke figure, nego su bili figure politike.

To se posebice odnosi na našijenca Luja Vojnovića. Najveća je njegova povijesna nevolja što je kod sebe, kao duboku crtu karaktera razvio kompleks srpskoga podrijetla zbog navodnih genealogijskih korijena predaka sve od samoga srpskoga kralja Stefana Dečanskoga pa je Vojnović tako i postao jedan od najpoznatijih Srba katolika u Dubrovniku, veliki sljednik vlastelina Meda Pucića, književnika, pjesnika i dubrovačkoga patriota koji je na valu protuaustrijskoga raspoloženja i pod dojmom jačanja Srbije počeo okupljati viđeniju dubrovačku elitu četrdesetih godina 19. stoljeća u ideju o dubrovačkome srpstvu koje je slavilo nekadanji republikanizam suprotivu Monarhiji.

To se mladome Luju Vojnoviću očito činilo najboljim putem u suvremenu srpsku političku praksu koja će i njemu osobno i Dubrovniku, koji je neizmjerno volio i slavio u svojim tekstovima, donijeti sami opći prosperitet. No, karijera u srpskoj politici nikada mu nije na dobro krenula, prvo je prešao u službu crnogorskoga kneza Nikole, kao tajnik, a zatim kao crnogorski izaslanik u Vatikanu. U Beograd odlazi kao odgojitelj kraljevića Aleksandra, ali onda se vraća u Crnu Goru, ali i dalje ga vodi jako pregnuće prema konkretnoj politici i to preko Sofije, Londona, Rima, Pariza i Zagreba, ali nigdje, od Dubrovnika, Crne Gore, Srbije, Kraljevine SHS i Jugoslavije, nikad nije bio na mjestu koje je smatrao vrijednim svoje sposobnosti.

U pismima starijemu bratu književniku Ivu, što autori ne propuštaju zabilježiti, za posebno radoznale čitatelje, žali se on zbog slaba napredovanja, čak i na svoj brak, na suprugu Tinku rođ. Kopač; sve to ometa ga u mukotrpnoj borbi za karijeru, prestiž i značajniji politički utjecaj. Sve u svemu, kako je citirano iz eseja Branimira Donata, „više su ga napadali oni kojima je vjerno služio no oni protiv čijih je interesa ponekad nesvjesno, čak i iz nekoga idealizma radio.“ Sjajno je što u knjizi autorskoga dvojca Grijak i Ćosić, koji su tako akribično proradili očito sve najvažnije dostupne dokumente o svome predmetnome dvojcu nisi propustili ni citiranu Donatovu literarnu ocjenu jer je dojmljivo sažela Vojnovićevu ljudsku i stvaralačku sudbinu.

Zbilja, od samoga početka bavljenja politikom Lujo Vojnović ponajviše se zanimao za Srbiju, iako je u darovito napisanim analizama posebno bio zabavljen i prilikama u Austro-Ugarskoj monarhiji i na širem prostoru Balkana te Britaniji, Francuskoj i Rusiji. Njegova stajališta i procjene u početku su protivni tadašnjim procjenama R.W. Seton-Watsona, njegova petnaestak godina mlađeg suvremenika, s kojim će se kasnije potpunoma slagati tijekom Prvoga svjetskoga rata u ideji kako da se geopolitički profiliraju prostori preostali na ruševinama Austrougarske, ali i razilaziti se oko pitanja u fazama kakva definitivno treba biti ta južnoslavenska država od reliqiae reliquiarum Monarhije.

Tako, primjerice, dok su Supilo i Trumbić poprilično podozrivi prema Luji Vojnoviću, R.W. Seton-Watson podržava Jugoslavenski odbor u sukobu sa srpskom vladom i vanjskopolitičkim orijentacijama Nikole Pašića. Vojnovićeva politička karijera, pak, iako se istaknuo snažnom publicistikom protiv iredente, nikako se nije pomicala s margina. Tako se tek pod starost domogao političke sinekure kao diplomatski predstavnik Kraljevine SHS u Međunarodnoj organizaciji za intelektualnu suradnju u Parizu, ali to je politički bilo malo pa ništa, tek samo priznanje za njegov neosporiv intelektualni format i iznimnu erudiciju. Svoju opsesivnu ideju o širenju srpstva i Srbije, zatim pribjegavanje ideji integralnog jugoslavenstva, koje je prije prezirao, a onda ga gorljivo zastupao, zadržao je malone do sasvim neslavna kraja.

U finalima knjige autori bilježe, opet pedantno, dokumentirano i zanimljivo kako je Vojnović u razdoblju NDH i nakon rata u novoj Jugoslaviji morao u relativno kratkom vremenu dvaput stubokom promijeniti tvrdokorna politička i identitetska očitovanja da bi sačuvao goli život i to u krajnjem siromaštvu. Njegov, pak, parnjak u ovoj knjizi Seton-Watson prije Drugoga rata upoznavao je sve tadašnje bitne političke faktore i provjerene znalce politike iz regije, kako bi se to danas reklo, pa je tako razgovarao, osim sa članovima Jugoslavenskog odbora i s Vladkom Mačekom Isom Kršnjavim, Ivom Pilarom Ivanom Meštrovićem i mnogim drugim relevantnim ličnostima, dok nije spoznao važnost postavljanja i rješavanja pitanja svih pitanja u tadašnjoj Jugoslaviji, a to je bilo hrvatsko pitanje.

Bez odgovora na to, shvatio je, Jugoslavija, kakva je tada bila, jednostavno se nije mogla održati pa se uloga Britanije, dakako, ne bez Seton-Watsonova utjecaja, iskazala potporom sporazumu Cvetković-Maček kojim je stvorena Banovina Hrvatska. Tekst umjesto uvoda ovoj knjizi 'Figure politike' naglašava da kada nova vlada ipak popušta prejakim pritiscima Njemačke, da je upravo Seton-Watson dobio zadaću da 'kao Britanac radijskim govorom izrazi podršku građanima Jugoslavije i vođama puča od 27. ožujka 1941. pozivajući ih da u slučaju rata, koji je ubrzo i uslijedio, pruže odlučan otpor napadačima. Bio je to njegov posljednji javni istup u vezi s jugoslavenskom problematikom kojoj je posvetio veliki dio života'. Ali njegovo ime i prezime do dana današnjega pojavljuje se u raznim historiografskim žanrovima o rečenom razdoblju u ovome dijelu svijeta pa se onaj radoznali štilac uvijek obično pitao pa tko je zapravo taj u nas svenazočni stranac. Ova je knjiga i to izbistrila.

Lujo Vojnović i R.W. Watson umiru iste godine, 1951. Dakle, trebala je 61 godina da se zajedno nađu temeljito znanstveno prikazani, pomaknuti s margina povijesno političkih zapisa u sami centar, u knjigu koja upravo zrači zanimljivo ansambliranom dokumentarnošću, čemu nemalo pridonose i sjajni fotografski prilozi, i u štivo koje su autori Zoran Grijak i Stjepan Ćosić ispisali s izrazito refleksivnim pisalačkim nervom i s ponekim čisto literarnim valerima u osvjetljavanju bivanja i djelovanja njihovih izabranih figura politike. Pisci su to koji računaju sa čitateljima.