Ako je Julio Cortazar sa Školicama pokrenuo veliku fikcionalnu igru latinskoameričke književnosti u 1960-tim, ako su joj Vargas Llosa i Gabriel Garcia Marquez sa svojim maestralno ispripovijedanim romanima dali pečat u 1980-tim i 1990-tim, onda je Roberto Bolaño taj koji dominira energičnom i bogatom latinskoameričkom književnošću na početku 21. stoljeća.
Sam Bolaño za života nije bio predvodnik neke poetički zaokružene generacije, niti intelektualni opinion maker ili društveni kozer koji na medijskim istupima i sajamskim plavim sofama gradi karizmu, niti se uokolo samopromovirao, što se u svijetu podređenom marketinškoj pameti smatra sastavnim dijelom piščeva posla. On je, naime, uvijek bio na margini, daleko od književnog vašara taštine. Veći dio života proveo je izvan Latinske Amerike, radio razne poslove, bio aktivan u ljevičarskim pokretima, prilično pio, izmišljao svoje babilonske svjetove i pisao predano, opsesivno, uglavnom noću, kako svjedoče njegovi prijatelji.
Ukratko, gotovo unisona (posthumna) ocjena o Bolañu kao najvažnijem književnome glasu suvremene Latinske Amerike – glasu koji svjedoči da „nema više književnih utopija i da je tamošnji raj zamijenio pakao“ – proizašla je sasvim iz njegova djela, a ne iz nekih izvanknjiževnih razloga.
Pod brojem 2666.
Iako je počeo kao pjesnik i cijeli život iskazivao svoju privrženost poetskome (sam je rekao da je na prozu prešao zato što se od nje lakše može zaraditi za obitelj), Bolañov magnum opus je veliki roman 2666. – mračna i pripovjedački moćna vizija patologije modernog čovjeka i današnjeg svijeta nasilja, okrutnosti i polagana propadanja.
Uz to, 2666. je pripovjedački osebujno i autentično djelo koje nije dovršeno i koje se ne dâ dovršiti, jer je za pisca literarni svijet jednako bogat, zamršen, kaotičan i beskrajan kao i stvarni svijet. U skladu s tim, Bolañovi romani nemaju režirane, znakovite završetke, nego se šire, bujaju, rasplinjuju i likovi, motivi i lokaliteti se često prenose iz jednog djela u drugo pokazujući da autor stalno gradi jedan te isti fikcionalni totalitet.
Roman 2666., ta fascinantna posveta današnjem Infernu, pojavio se u hrvatskom prijevodu 2012. godine; ranije su objavljeni odlični, poetično surovi Divlji detektivi i Čileanski nokturno, a kasnije Treći Reich, rani roman u kome se tek naslućuje moć velikog pisca.
Sada su se pak u isto vrijeme pojavile na hrvatskome čak dvije Bolañove knjige: Nacistička književnost u Americi, leksikon imaginarnih životopisa pisaca koji su obožavali Hitlera, bili nadahnuti nacističkom ideologijom, vjerovali u mitove o naciji, tražili spas u vjeri, obitelji, pastorali tradicionalnoga života i sl.; te roman Muke pravog policajca koji se čini poput rukavca romana 2666. što je toliko nabujao da je dobio snagu zasebnog romanesknog tijeka. Iako drukčije komponirane, različite po osnovom tonu i napisane u različitim periodima (prva je objavljena 1996., a druga je nastajala zadnjih desetak godina piščeva života i objavljena posthumno), obje knjige opisuju znani Bolañov krug tema i značenja kriptiranih i u njegovu magijskom broju 2666.
Pisci i fašizam
U Nacističkoj književnosti u Americi autor posuđuje formu imaginarnih životopisa od J. L. Borgesa i Marcela Schwoba, u kojoj ludički, lažljivi dokumentarizam nije tek parodija biografskog žanra i obrasca stvaranja legendi, nego i posveta književnosti i onom što je u njoj temeljno – izmišljanju. Bolaño izmišlja biografije književnika i književnica većinom iz Južne i manje Sjeverne Amerike koji su bili očarani Trećim Reichom, idejama o superiornosti jednoga naroda i želji da se oni slabi i drukčiji iskorijene, ili pak, ako ne izravno njemačkim nacizmom, onda nekim od mitologema i naracija isključivosti u kojima se on objavljuje (religijski fundamentalizam, konzervativizam, nogometno navijanje, militarizam).
Bolaño ne izmišlja samo njihove životopise, nego i djela, fabule, časopise, udruženja, izdavače, kritičare, publiku, uopće gradi jedan razgranati fikcionalni književni život što buja u toj podzemnoj kulturi. Njegova je imaginacija neiscrpna, a literarna izvedba ostavlja dojam čudesne lakoće izmišljanja i pripovijedanja priča. Nešto slično Bolaño je demonstrirao i u poglavlju Knjiga o zločinima u romanu 2666. u kome se opsesivno, stranice i stranice nižu priče o ubojstvima s imenima, biografijama žrtava, okolnostima zločina i sl., pri čemu, čitajući, niti u jednom trenutku nemate osjećaj ponavljanja i istrošenosti, nego upravo raritetnog spisateljskog umijeća koje u repetitivnosti postiže inovativnost.
Kroz izmišljene biografije Bolaño tematizira odnos pisca i ideologije te „banalnost zla“ i ukorijenjenost fašizama u dvadesetostoljetnu svakodnevicu. No, autorska perspektiva nije osvetnička, mnogi su likovi prikazani s blagonaklonom ironijom ili karakterističnom distancom, dok izmišljanje njihova životnog puta nije vođeno dogmatizmom ili didaktičkim porukama. Zlo je naprosto tu, neizbježno i sveprisutno, širi se cijelo stoljeće društvenim krvotokom.
Takva igra imaginarnim biografijama pisca-demijurga mijenja smjer u zadnjoj sekvenci knjige, kada se u priči o psihopatskom ubojici i pilotu koji letačkim akrobacijama ispisuje na nebu mračnjačke poruke, pojavi i sam lik Bolaña. Iskustvo pisca koji je 1973. za vrijeme Pinochetove diktature s grupom ljevičara uhićen i zatvoren pod sumnjom da je terorist sjajno je ovdje transponirano u literaturu. Bolaño – ne onaj koji piše, nego Bolaño kojega je taj što piše zamislio kao lika – postaje jedini stvaran među fikcionalnim utvarama. Na tom mjestu iskoraka iz izmišljaja u tobožnju stvarnost napukne cijela konstrukcija biografija o nepostojećim ljudima i bezopasnoj fikciji i otvori se novi, neočekivani značenjski sloj. U toj gesti velikog pisca sažeta je problematika odnosa stvarnoga i fikcionalnoga, kao i problematika dubinske političnosti književnosti, njezina zbiljskog uzemljenja, u što je Bolaño vjerovao.
Stvaranje i trošenje
Roman Muke pravog policajca nastavlja se na 2666., s time da je tu u fokusu život Amalfitana i njegove kćeri Rose, te mikrokozmi Barcelone, Santa Tereze i meksičke pokrajine Sonore. I dok je Amalfitanova priča u 2666. simbolički prikazana u melankoličnoj sceni s knjigom koja se suši na konopcu u dvorištu iza kuće, dok njezin vlasnik postepeno odustaje od sebe, u ovome romanu pratimo njegov raniji, strastveniji život i balansiranje na rubu kada se kao sveučilišni profesor upušta u vezu sa studenom, pjesnikom i homoseksualcem Padillom, nakon čega slijedi „izgon“ u Meksiko. Mikroambijent alternativne, promiskuitetne, pjesničke Barcelone, svijeta koji je stalno između života i smrti, vitalnosti i bolesti, ekstaze i odustajanja, pa Padillina pisma u kojima se iznose zgode suvremenog picara i osobito tematiziranje odnosa poezije, politike i slobode, spadaju u antologijski dio Bolañova opusa kojim on trajno osvaja čitatelja.
Muke pravog policajca jedan su u nizu punokrvnih, kompleksnih i slojevitih djela koja je Bolaño pisao ne štedeći sebe kako bi stvorio novi model književnoga svijeta. Čini se, a tako i sugeriraju urednici u napomeni, da svi dijelovi romana nisu jednako dovršeni, dok cjelina ostavlja dojam otvorenog djela, zbog digresija i novih likova od kojih bi svaki mogao postati glavni protagonist tog ili nekog novog romana. No, kompozicijski perfekcionizam i obrtnička dorađenost romaneskne ornamentike i ovako nisu Bolañove karakteristike; dapače, promišljena kaotičnost, bogatstvo aluzija i naznačenih pravaca te namjerno ostavljanje vrata otvorenima su ono u čemu je sadržana njegova posebnost.
Na koncu, teško je naći roman koji počinje ovako začudnim rečenicama: „Prema Padilli, prisjećao se Amalfitano postoji heteroseksualna, homoseksualna i biseksualna književnost. Romani su uglavnom heteroseksualni. Za razliku od njih, poezija je posve homoseksualna. U beskrajnom moru poezije razlikovao je nekoliko struja: pederčine, pederčići, mlakonje, tetkice, sadisti, leptirići, nimfe i ženskice.“
Bez zabune, smisao tih riječi, kao i cijelog toga dijela romana, ne iscrpljuje se u temi seksualnosti i roda/spola, pa će oni koji u književnosti traže dnevnopolitički potencijal biti razočarani. Homoseksualnost kao različitost spada u specifične motive – poput ubojstava stotina žena u Sonori, nacističkih pisaca, nasilja u Latinskoj Americi i sl.– koji su Bolaña okupirali jer je u njima vidio refleks temeljnih pitanja o Zlu, nasilju i političnosti, stvaranju i trošenju, strasti i smrti koja je neponovljivo znao prenijeti u književnosti.
Roberto Bolaño: Nacistička književnost u Americi, preveli Ariana Švigir i Dinko Telećan; i Muke pravog policajca, prevela Tatjana Tarbuk, Vuković & Runjić, Zagreb, 2015.
