Bilo je to vrijeme kada se djevojke moglo impresionirati informacijom da ste objavljeni u književnom časopisu, kada je Omladinski radio počinjao s radom, a studentski tisak bio na vrhuncu, kada se stvarala nova književna generacija oko Quoruma, koji se pak prodavao u danas nezamislivim nakladama. 'Bio je kao internet svojeg vremena', reći će danas jedan od njegovih pokretača, Edo Popović, u razgovoru u povodu njegove prve zbirke priče 'Ponoćni boogie', objavljene prije 26 godina. I da, očito je to bilo i vrijeme 'Boogieja', s obzirom na to koliko je budućih pisaca, a tada nadobudnih književnih poletaraca, čitalo Popovićeve priče kao izraz urbane suvremenosti.

U obljetničarskom predstavljanju 'Ponoćnog boogieja' na FEKP-u u Knjižnici Bogdan Ogrizović 27. svibnja okupili su se oduševljeni čitatelji Roman Simić Bodrožić (koji je zavodio djevojke čitajući Quorum!) i Ivica Prtenjača, Nenad Bartolčić kao svjedok vremena i Branko Čegec kao Popovićev studentski kolega, prijatelj i urednik, vjerojatno jedna od prvih osoba koja je čitala priče iz kultne zbirke dok su još bile u rukopisu. Ondje je, naravno, bio i autor Edo Popović, a pred ispunjenom knjižnicom rekao je da se rijetko kada vraća čitanju 'Ponoćnog boogieja', ali da mu ne bi smetalo ako bi se ta knjiga smatrala njegovom najboljom.

Popović se prisjetio kako ga je 'Čegec znao i uvrijediti svojim kritikama, pa nisam pričao s njime i po mjesec dana, ali bih onda shvatio da je u pravu', a također 'pravi čitatelj i prijatelj' je takav da će istaknuti i ono što je loše. U vrijeme nastanka 'Boogieja' Zagreb je bio 'više živ grad, od Kvatrića do Britanca', a ta se živost očito prelila i u Popovićeve priče, na koje su 'utjecali i filmovi i glazba', kaže danas autor. Velik uspjeh knjige i njen trajni utjecaj se 'može zahvaliti i odličnom PR-u koji je pružila Stojedinica', dok su – prisjeća se Edo Popović – kritike u Večernjem listu i Vjesniku bile negativne. 'No nitko od nas njih uopće nije čitao i uzimao za relevantne', napominje Nenad Bartolčić.

Branko Čegec pak smatra da su Popovićeve priče, neke prvotno objavljene u književnim časopisima, 'odjeknule u javnosti zato što je Edo reflektirao svoje vrijeme', a prisjeća se i toga da se mladi Popović naročito oduševljavao romanom 'Srce tame' Josepha Conrada.

Danas Popović priznaje da je nakon 'Boogieja' patio od spisateljske blokade te da je 'imao kompleks' zbog uspjeha te zbirke priča. U međuvremenu se očito i to promijenilo, što se najbolje vidi po knjigama koje je Popović objavio od 2000. do danas, među kojima je najnovija posvećena njegovim lutanjima po Velebitu. Ipak, i sam Popović kaže da mu ne bi smetalo ako ostane najviše upamćen po 'Ponoćnom boogieju', jer to je – kako je napomenuo Roman Simić – pokazatelj da u hrvatskoj književnosti ima dobrih knjiga svjetskog nivoa.