Bolañov roman je naime jedinstven, ingeniozno koncipiran fikcionalni labirint u kojemu ste kao čitatelj i zarobljeni i oslobođeni, i ustravljeni i opušteni, i potreseni onim što vidite i uvjereni da to što vidite kao umjetničko ogledalo istine zrcali vanjski, nefikcionalni svijet. Inozemna je kritika '2666' nakon njegova objavljivanja u originalu 2004. godine proglasila prvim velikim romanom 21. stoljeća; i doista, kao rijetko koji roman danas, on obuhvaća totalnost suvremenosti i ocrtava, starinski rečeno, Zeitgeist ili pak 'strukturu osjećanja' današnjice.

Stvarnost kao model

Roman je objavljen posthumno i, kako se upućuje u popratnoj bilješci, moguće je da bi on, da je autor dulje poživio, bio ponešto izmijenjen. Ipak, pretpostavlja se, po pronađenim bilješkama i činjenici da je verziju sam autor pokazao za života svome izdavaču, da te preinake ne bi bile znatne. Kako god bilo, '2666' ima obilježja otvorenoga djela, romana koji se širi u razne rukavce i koji ionako nije zamišljen kao semantički zaokružena cjelina u kojoj bi svi elementi: epizode, likovi, digresije itd. imali pragmatičan razlog uvrštavanja. Njegovih pet međusobno povezanih dijelova usredišnjeno je u jednome prostoru: meksičkom gradu Santa Terezi koji je preslika stvarnoga Ciudad Juáreza u sjevernoj pokrajini koja graniči sa SAD-om.

Santa Tereza poprište je užasnih masovnih zločina; tu su u nekoliko godina ubijene stotine i stotine žena, mahom maloljetnica, a počinitelj(i) nisu nađeni, a niti se za njima odlučno tragalo. U stvarnome Juárezu je od 1993. do 2003. ubijeno oko 4000 žena, nekoliko ih je stotina nestalo, a stvaran je broj teško utvrditi s obzirom da je riječ o radnicama u obližnjim tvornicama uz granicu (tzv. maquiladorama), od kojih su mnoge došle iz drugih krajeva države tamo raditi pa se događa – kao i u ovoj knjizi – da nitko njihova tijela ne identificira. Područje je to i kontrole narkobosova, vladavine kriminala, čestih otmica, sveopće policijske i političke korupcije i jedna od crnih rupa svijeta s tvornicama velikih korporacija u kojima radi mnoštvo potplaćenih i obespravljenih ljudi, današnjih robova. Svi pripovjedni pravci u Bolañovu romanu vode u Santa Terezu i ona postaje pupak suvremenog svijeta, mjesto identifikacije društvenih devijacija, paradigma stanja stvari, ukratko naš današnji Inferno.

Meksička knjiga mrtvih

Bolañov je roman zbog svoje sveobuhvatnosti i mnoštva značenja nemoguće interpretirati na malo prostora a da to ne uključi banaliziranje, pa ću samo naznačiti nekoliko markera u toj šumi teksta, za lakše snalaženje i kao nagovor na njezino otkrivanje. Najprije, pet dijelova romana nazvanih biblijski (ili sakralno) Knjigama mogu se čitati i zasebno; oni su pisani u donekle različitim glasovima koji se vrlo dobro međusobno nadovezuju, pa se ukupno čine kao dionice različitog tempa i tonaliteta u velikoj simfonijskoj partituri. Prva Knjiga o kritičarima pripovijeda o grupi europskih književnih kritičara zaluđenih djelom tajanstvenoga njemačkog pisca Benna von Archimboldija. S jedne strane, to je knjiga o njihovu traganju za piscem, pri čemu se otkriva narav života književnosti i ironizira umjetan, znanstveno-kritički odnos koji sve želi popisati, protumačiti, secirati, razložiti na dijelove, pri čemu se često gubi temeljna čitateljska magija. S druge pak to je knjiga o ljubavima i rastancima, o rijeci života čiji se smjer ne može intelektualno kontrolirati.

Druga Knjiga o Amalfitanu prati život melankoličnog španjolskog profesora filozofije koji dolazi predavati u Santa Terezu i pripovijeda o gubitku vitalizma, odustajanju ili prepuštanju kao oblicima eskapizma, okretanju prema unutra i nijemosti pred tajnama vremena. Na nju se nadovezuje Knjiga o Fateu o mladom novinaru koji slučajno dolazi u grad izvijestiti o boksačkome meču i tu doznaje za masovna ubojstva žena. Ona završava u krešendu, dvostruko kodiranim krajem; Fate naime spašava Amalfitanovu kćer i s njome bježi preko granice, tj. istražuje dalje ubojstva.

Četvrta Knjiga o zločinima je dijabolično središte romana, osmišljena kao mučna kronika ubojstava s imenima žena, načinima mučenja, detaljima o stanju trupla, tragovima... Repetitivan ritam pripovijedanja zločina, realizam i izravnost koji izazivaju učinak transa, kaos, besperspektivnost, opća zapuštenost i prljavost kadra, sve to borgesovsko gomilanje imena i njihovih životopisa i smrtopisa, moralno rasulo, dezorijentiranost i patološki, nasilni mačizam (i ubojica i snaga zakona) izazivaju onaj kafkijanski efekt kod čitatelja, pa čak i fizičku mučninu.

Zadnja Knjiga o Archimboldiju smještena je u drukčiji prostor i vrijeme, ali i ona završava u Santa Terezi. U klasičnoj strukturi romana o odrastanju umjetnika ništa zapravo nije klasično i očekivano; Archimboldi je antipod stereotipno zamišljenom i u modernizmu oblikovanom liku Pisca. Prostorno-vremenski kompleks tu uključuje Prvi i Drugi svjetski rat, Istočni front, ruska sela i rumunjske, Drakuline zamke, poslijeratnu Njemačku, Italiju kao pomalo utopijsku destinaciju umjetničkog bijega, dok se semantički tu dotiču nove velike teme poput smjena epoha, potonulih carstava, totalitarnih čistki, ratnih trauma, nasilja, okrutnosti, novih-starih devijacija.

Magija riječi

Bolaño tako pod kodiranim brojem 2666 (u romanu se ne razjašnjava naslov, ali se u drugim njegovim djelima daju naznake za tumačenje) sumira mnogo različitih tema: od privatnosti ili stvaranja, preko politike, siromaštva, socijalne nejednakosti i korupcije vlasti, do nasilja i smrti; i dalje do ontološke zatravljenosti pred protjecanjem vremena i nedostatkom smisla. Na njegovoj apokaliptičnoj freski pakla na Zemlji prikazana su brojna nakazna, opscena lica suvremenosti: seksualno iskorištavanje, snuff filmovi, pornografija, eksploatacija siromašnih, bijeda Trećeg svijeta: favele, ilegalna smetlišta, suburbani krajolici kaosa, voajerizam popularne kulture i sl.

Roman sadrži i mnogo literarnih posveta, manje-više skrivenih dijaloga s drugim djelima i autorima. Tako atmosfera tajanstvenosti, opasnosti i neke prijeteće, zle sile koja se stalno osjeća u podtekstu podsjeća na atmosferu jednog drugog književnog toponima, grada iz sjajnog klasičnoga romana magijskog realizma 'Pedro Paramo' meksičkog pisca Juana Rulfa. To je atmosfera grada smrti – kod Rulfa grada duhova Comale u koji se vraća glavni lik kako bi pronašao svoga oca, a kod Bolaña grada smrti koji nastanjuju živi, nepregledne urbane pustinje u koju se polako preobražava svaki kutak svijeta. No Bolaño nije neki prorok koji predskazuje propast suvremenog svijeta; on je tek sjajni književni vizionar i onaj koji dobro poznaje magiju riječi.

Roberto Bolaño: 2666; preveli Simona Delić, Tatjana Tarbuk, Tamara Horvat Kanjera i Dinko Telaćan, Vuković & Runjić, Zagreb, 2012.