Postoje kazališne reprize koje se igraju gotovo mehanički, u puku svrhu popunjavanja repertoara, a opet, postoji onaj manji broj repriza koje umiju opravdati zašto se izvjesna produkcija uopće i ponavlja. Izvedba Gounodovog 'Fausta' u splitskom HNK, jedanaesta po redu od premijerne izvedbe u veljači 2008. godine, mogla bi se bez puno premišljanja ubrojiti u onu potonju kategoriju, a razlog tome leži prije svega u glazbenoj kvaliteti.

Za seriju od dvije reprizne izvedbe na sceni je ponovno bila premijerna postava, koja je u međuvremenu fino izbrusila interpretaciju. Prije svega, Ondrej Mraz, gost iz Slovačke, postigao je u liku Mefista rijetko viđenu scensku efektnost kombiniranu sa sigurnim i pouzdanim basovskim vokalnim izričajem. Trunkama humora i autoironije u igranju uspješno je spasio Mefista od potencijalno karikaturalne uloge đavla, učinivši ga dramski i vokalno potentnim.

Splitska primadona Valentina Fijačko u ulozi Margarete pronašla je ulogu koja posve pristaje njezinom lirskom sopranu, sigurnom u visinama, izražajnom i tankoćutnom u vrsnim pianissimima. Njezina je scena s kutijom nakita (Ah! Je ris de me voir si belle…), iako ne najsretnije redateljski riješena, nesumnjivo jedan od glazbenih vrhunaca izvedbe. Tomislav Mužek je pružio lirsku, fino istkanu interpretaciju zavedenog Fausta, u fatalnoj potrazi za vječnom mladošću i uzbuđenjima. Među suverenom trojkom solista istaknula se i Terezija Kusanović u tzv. hosenrolle Siebela, dok je pjevnu i melodijsku partituru, u kojoj su i mnoge zahtjevne zborske scene koje su zadale nekolicinu problema splitskom ansamblu, spretno držao pod kontrolom maestro Ivan Repušić pomno pazeći na izražajnost vokalnih solista.

Unutar sezone koja je zasad ponudila jednu, nimalo uzbudljivu opernu produkciju Smetanine 'Prodane nevjeste', repriza Fausta dođe kao pravo osvježenje i podsjetnik na mogućnosti splitske opere. Gounodov 'Faust' je romantična francuska opera koja na poprilično sentimentalan (da ne kažemo slatkast) način pristupa modernom mitu o Faustu.

Režija Krešimira Dolenčića ambiciozno je zamišljena u smjeru moderne bezvremenosti mita, no u praksi prečesto djeluje kao kakav MTV-jevski spot gothic benda iz 80-ih godina kojem vizualno dominiraju brzo izmjenjive videoprojekcije, napadna bijela šminka i prenaglašena ramena.

Ako se stilski akcenti iz 80-ih godina zanemare u korist nešto kvalitetnijih elemenata izvedbe, 'Faustu' ovo svakako ne bi trebalo biti posljednje pojavljivanje na splitskoj sceni.