Nagradu Trst za najbolji dugometražni igrani film u natjecateljskom programu Filmskog festivala u Trstu, koji se održavao do 17. do 23. siječnja, osvojio je bugarski film 'Otac' Kristine Grozeve i Petra Valčanova, dok je nagrada za najbolji dokumentrani film, nagrada Alpe Adria Cinema, pripala mađarskom filmu 'Euforija bivanja' redateljice Réke Szabó, o Évi Fahidi, jedinoj članici obitelji koja je doživjela kraj drugog svjetskog rata i uspjela se vratiti iz logora Auschwitz Birkenau, a danas je protagonistica kazališne predstave o svom životu.
Nagradu za najbolji kratki film dobio je bjeloruski 'Jezero sreće' Aliakseija Palujana, a među ostalim nagrađenim filmovima je i 'Nek bude svjetlo' Marka Škopa koji je osvojio nagradu InCE (Inicijativa Središnje Europe) 2020.
Festival u Trstu održava se od kraja 80-ih godina (nulto izdanje festivala bilo je 1987. godine), a umjetnički su mu ravnatelji Fabrizio Grosoli i Nicoletta Romeo. Zamišljen je kao festival koji talijanskoj publici približava kinematografije središnje i istočne Europe, no s vremenom se prometnuo u puno više, u mjesto susreta filmaša iz svih djelova Europe zahvaljujući opsežnom industry programu When East Meets West.
U tom dijelu festivala, koji je prije svega namijenjen filmskim profesionalcima, bili su zastupljeni i predstavnici Hrvatske. Producentica Ankica Jurić Tilić iz Kinorame predstavila je dva projekta ('Zečji nasip' redateljice Čejen Černić i 'Zbornica' redateljice i scenaristice Sonje Tarokić) te sudjelovala u panelu '10 godina WEMW-a: Ključni trendovi u koprodukcijama istoka i zapada 2008 – 2019', a producent Nebojša Taraba iz produkcijske kuće Drugi plan, koja stoji iza uspješne TV serije 'Novine', održao je predavanje 'Kako se prebaciti iz sprinta na maraton', o razlikama u produkciji i distribuciji televizijskih serija i filmova.
vezane vijesti
Kako je u uvodu u obilježavanje deset godina programa When East Meets West (WEMW) kazao njegov voditelj Alessandro Gropplero, od 2008. do 2019. bilo je oko 500 koprodukcija, ne ukuljučujući i neke neslužbene. Poljska i Češka najaktivnije su zemlje istočne Europe, a Njemačka i Austrija najaktivnije zemlje zapadne Europe koje sudjeluju u koprodukcijama. U međuvremenu je otvoreno i nekoliko zajedničkih fondova poput poljsko-nemačkog ili baltičko-talijanskog.
Istaknuto je kako se mnogi od europskih filmova prikazuju isključivo na filmskim festivalima, ne i u redovitoj kino distribuciji pa bi bilo potrebno napraviti bazu podataka o prodanim ulaznicama na festivalima kako bi se mogla voditi evidencija gledanosti i za takve filmove.
Ankica Jurić Tilić govorila je o svojim iskustvima koproduciranja s Italijom, Slovenijom, Srbijom, Belgijom... Dobitnica nagrade Eurimagesa za koprodukcije kazala je kako je puno naučila radeći s ljudima iz drugih zemalja te je dodala da sama jako voli pohađati radionice jer se situacija u industriji stalno mijenja, a ona želi čuti tuđa iskustva.
Dodala je i da sudjeluje u svakoj fazi procesa nastanka nekog filma, da rad na filmu traje i po nekoliko godina, da je njen doprinos kao producentice kontinuiran, ali da nikada nije željela biti redateljica. 'Mislim da je danas filmska industrija puno kompetitivnija nego prije deset godina, čovjek mora znati točno zašto radi ovaj posao, inače je ponekad toliko teško da se čini nemoguće nastaviti', dodala je i apelirala da se zadrži sustav financiranja samostalnih projekata u sklopu programa Media, kako bi mogli opstati mladi producenti i mlade kompanije.
Taraba je predavanje održao u utorak ujutro, a naglasio je kako u odnosu na film, kod TV serija sve ide sporije i duže traje, pa tako predprodukcija traje oko devet mjeseci, dok je na filmu oko tri mjeseca, snimanje serije od 10 do 12 epizoda traje 14 do 16 tjedana, dok se filmovi kod nas snimaju četiri do šest tjedana,a postprodukcija traje minimalno devet mjeseci.
Dodao je da je svijet tv produkcije vrlo strogo reguliran u Europi, da postoje kvote i za globalne streaming platforme što će biti nova prilika za producente, ali vjeruje da će većina tako prikupljenog novca otići u najveće zemlje (Njemačka, Francuska, Italija...).
'Cijela stvar nije još uvijek strogo definirana, 'nitko ništa ne zna', stvari se mijenjaju svakodnevno i nema neke formule uspjeha, to je proces i treba iskušavati razne stvari', naglasio je objasnivši da je, primjerice, nekoć bio standard da serija ima 10 do 12 epizoda, a danas je šesto do osam epizoda. Tako da jedan redatelj radi cijeli projekt pa je zato i lakše dobiti cijenjene filmske redatelje da rade serije, kazao je, no i najveća imena filmske industrije izgube dah u ovom maratonskom procesu, dodao je.
Pojavom novih streaming servisa sve je veća potreba za audiovizualnim sadržajima, no ne treba zanemariti i ulogu javne televizije, naglasio je, jer su one naveći producent high end TV serija, osobito u Europi gdje su javne televizije najbolji partner producentima.
'TV serije postaju sve više faktografske, jasne, njihova produkcija preuzela je ulogu mainstream medija pokušavajući interpretirati stvarnost i neke fenomene. Mnoge su dobre serije koje se tiču društvenih tema, politike snimljene samo prošle godine - 'The Loudest Voice', 'Černobil', 'Years and Years', 'Mindhunter'. Serije otvaraju prostor za javnu diskusiju i njihova uloga se mijenja. Televizija je prije izvještavala, a analize su bile rezervirane za tiskane medije, a danas TV serije ponekad preuzimaju ulogu dubinskih analiza kakve su nekad radili magazini, a često se govori da su postale romani 21. stoljeća', zaključio je Taraba.
