Posebnost je ovih izložbi što su autori likovnjaci kojima je umjetnička fotografija posebna stvaralačka disciplina, kako bi se reklo, za njihovu dušu. Naime, Vranić radi ponajviše na primijenjenoj fotografiji surađujući s povjesničarima umjetnosti na opremi brojnih kataloških i monografskih izdanja te na fotografskome dokumentiranju brojnih muzeja i galerija. Miljenko Domijan, pak, istaknuti je povjesničar umjetnosti ponajviše poznat po profesijskoj, ali i pasioniranoj zaštiti i obnovi hrvatske kulturne baštine. Obojica su, sudeći po rečenim izložbama, umjetničkoj fotografiji pristupila ponajviše preispitujući kreativne valere kolorizma. Vranićeva tema počesto je portretiranje gradova (Zagreb, Zadar, Karlovac, Dubrovnik) posebno obraćajući pozornost na raznolike urbane urese, a tema je Domijanova, na neki samo njegov način, portretiranje pejzaža, ako bi se moglo reći. Iz uzmorskoga krajolika izvlači on i podcrtava mu karakter, često skrivenu prirodu uznemirujućih elemenata što vladaju između otoka i kopna, između zavičajnoga mu Raba i velebnoga Velebita.

Goran Vranić u portretiranju gradova izabire ovaj put zacijelo najfotografiraniji urbani subjektivitet u univerzumu. Tko sve se nije na Veneciji fotografski okušao; a Mleci, zna se, oduvijek privlače umjetnike svih vrsta, likovnjake svih fela, a fotografe ponajviše, i to u rasponu od najvećih fotografskih majstora do najobičnijih vlasnika fotoaparata notorne turističke provenijencije. Tko sve nije slikao i snimao venecijanske gondole, palače, pa neku dekadentnu trulež i hrđu po kanalima, kada je pretenciozniji fotograf u pitanju, i tko sve nije uspio ne donijeti ništa novo, a zašto? Zato što su mnogi fotografi uvijek polazili samo od viđenoga, vidljivoga, a zaboravljali su da za nov pogled treba izložiti doživljeno, svoj unutrašnji pogled na La serrenisimu. Onda pravu fotografiju ne mogu banalizirati ni odasvud kuljajući buljuci turista, ni za njih namještene maškare uglavnom morbidna lika, ni jata uvijek uzlepršalih golubova, a ni funeralno crno lakirana plovila sa svatovima i mladom u vjenčanici. Sve je to svakome pomalo deja vu.

A Vranićeva Venecija u ovom ciklusu naslovljenom 'Poetika zarobljenoga objektiva' umakla je svemu tome. Motritelj na tim slikama može otkriti stanoviti višak doživljajno informacijske vrijednosti koja nije nastala iz pukoga broja snimljenih objekata na slici, nego i iz Vranićeva Mirovozrenija ili ako hoćete Weltanschauunga, i to kada je, dakako, fotografija u pitanju. Za ove fotografije, sve označene Venecija 2009, najveća opasnost su bila dva najopasnija simbola uvijek prijeteće banalizacije – turisti i gondole. Ali Vranić im je više nego domišljato doskočio – nije on išao za njima, nego su oni upadali u njegov strogo izabrani kadar. Iz palače Querini Stampalia, bijenalskog prostora gdje je izlagala Hrvatska, iza Scarpinih morskih vrata palače, on je uzeo zasjedu gdje je stvaralački zarobio svoj objektiv. Sve ostalo je bilo samo pitanje fotografova strpljenja i umjetnikova refleksa u klikanju. Kao što se može vidjeti na sva pitanja imao je pravi odgovor. Pa čak ni turisti koji ga primjećuju, čak mu i mašu, jednostavno ne mogu pokvariti sliku, njezinu nepatvorenu lijepost. Ne mogu tu ništa ni crveni cvjetovi, ni vrpca na odloženu šeširu, ni svi ostali gondolijerski uresi, oni su samo ono što jesu, djelići dojmljive fotografije. A, kolorizam Vranićev je tih, pomalo impresionistički prigušen i prema rasplinutosti. Venecija kakvu je on uvidio.

Miljenko Domijan naslovio je svoj izložbeni fotografski ciklus 'Mare morlacco' na latinskom, ali na hrvatskome je to ipak More pod Velebitom. I dobro da je to tako jer baš i ne pamtim da je itko prije tako čvrsto povezao Morlake i more. Morlaci su ipak nastavali zaleđa jadranske obale, što dakako ne znači da ga neki nisu nikad vidjeli, barem kao na poznatoj slici Otona Ivekovića 'Dolazak Hrvata na more'. Navodno su pristigli Hrvati, kada su s vrha Velebita vidjeli more, oduševljeno uzviknuli: 'Thalata, thalata!' Na Ivekovićevoj slici mora se vide sasvim malo na lijevoj strani slici pri sredini, ali je veoma zanimljiva kolorita. More je svijetlo, bez imalo plave, u svakome slučaju slikaru to je more na slici tek toliko da se zna dokle su ti Hrvati došli, ali na jednoj od Domijanovih fotografija gdje se, ona strana otoka Raba što se doima kao površina Mjeseca, ogleda u moru boje je svake samo ne jadransko modre.

To je neka žućkasta pasica mora između dvije kopnene linije pustinjske žutine, a u najnižoj četvrtini okomite fotografije, u kojoj su ostale tri četvrtine u irisu od slabe plave do prave, duboke modrine u četvrtoj četvrtini. Eto, takva je jedna od tipičnih fotografija Raba kako ga snima foto umjetnik Domijan. Poznati zaštitar kulturnih spomenika, rođeni Rabljanin, okrenut je u ovoj umjetničkoj likovnjačkoj misiji isključivo pejzažu, nigdje ništa od urbaniteta, nigdje čovjeka u tome ciklusu od elemenata prapočela. Najviše je tu mora i neba, a kopna ima tek kao remetilačkoga faktora u slaganju boja od iskona. I iako su njegovi pejzaži kao iz pravremena, ipak su oni i fotografski zauvijek određeni onim fotografskim neponovljivim umjetnikovim klikom smo toga dana samo u određeno vrijeme kada je sunčevo svjetlo bilo takvo i takvo, a odrazi neba i prolaznih oblaka, teških i crnih, ali i bijelih i pamučastih, bili su tamo gdje ih je Miljenko Domijan zaustavio jednom zauvijek. Ima u njegovim uhićenim bojama nečega što je se zacijelo moglo naći na paletama i impresionista i ekspresionista, ali ni za jedno štafelajno slikarstvo ne bi se tu lako našlo pandana jer riječ je o fotografiji Miljenka Domijana u kojoj je onaj odlučujući trenutak vrhunaravni zakon. Zanimljiv je i njegov zapravo ponekad i kunsthistoričarski pristup fotografiji. On ima nerijetko u svojim pejzažima i okomiti format slike, iako je pejzaž po prirodi horizontalni motiv. Ali, umjetnik Miljenko Domijan zna i ne poslušati istoimenoga povjesničara umjetnosti. I dobro je da je tako.

Sve u svemu, u Studiju Moderne galerije Josip Račić očito znaju što učiniti s fotografijama za dušu.