Prva velika redateljeva ideja bila je izbjeći ratni film, tragediju velikih razmjera i uobičajene pokolje te se udaljiti od bitke, no iako nije prikazan onako kako ga previše često prikazuju, rat je prisutan u prvoj priči u budućnosti, u drugoj u ranama i u trećoj u sjećanjima, piše Digitalcine.

Napominje se da autor, iako je u pristupu priči blizak znanstvenoj fantastici u koju nikad do kraja ne uranja, slično kao "Atlasu oblaka" ili "Beskrajnom danu", ipak na kraju snima realistično djelo u kojemu je ljubav stalno prisutna.

Pohvaljeno je i Matanićevo vladanje formom, "nema suvišnog kadra, kadrovi su savršeni i osmišljeni u milimetar, besprijekorno vlada vremenom, tišinama i ritmom, a ponajviše onim istim čudnim svjetlom prisutnim još u 'Tulumu' koje je prizivalo nadnaravno". "Ti narančasti i žuti tonovi ostavljaju dojam trajnoga zalaska sunca s kojim se miješaju podvodni kadrovi koji se iz priče u priču ponavljaju poput motiva novoga rađanja", dodaje se.

Ocjenjuje se kako ljubav u "Zvizdanu" postaje politička i omogućuje gledateljima da "izmjere temperaturu jedne nacije i primijete njezine disfunkcionalnosti".

Filmdeculte uspoređuje "Zvizdan" s Matanićevim prijašnjim filmom "Ćaća". "Činilo se tada da Matanić slijedi zakonitosti žanrovskoga filma, napola trilera napola horora, kako bi prikazao obiteljsku traumu, a postupak je donekle sličan i u 'Zvizdanu'", navodi se na tom portalu.

Kao posebno živ izdvaja se prvi dio film, naturalistička adolescentska priča koja postavlja temelje nastavak filma: svi su nehotice krivi, odgovorni za svoju prošlost, imaju čak i krvi na rukama, a ljubav se ipak vraća poput nade ili napuštenog psa kojega ne uspijevamo otjerati". "Slatko-gorak ton posebno ovome filmu daje njegovu osobnost", ističe se.

Matanićeva ideja da sva tri para u tri različita razdoblja glume isti glumci još više pojačava osjećaj neizbježnosti, nasilja koje svaki naraštaj dobiva u nasljeđe što nas, piše Filmdeculte, dovodi do još jedne ideje - bilo to zato što su muškarci lakši na obaraču, pogibaju u ratu ili bježe od odgovornosti svojih predaka, na kraju svake epizode najveći je gubitnik žena.

U tekstu "Ni u Hrvatskoj nema sretne ljubavi" dnevnik Le monde piše da si je Matanić "ambiciozno zadao u dva sata dati pregled dvaju desetljeća svoje zemlje, od početka rata sa Srbijom 1991. do povratka normalnoga života, dvadeset godina poslije.

"Umjesto da slijedi iste osobe u tom razdoblju, redatelj i scenarist odlučio je podijeliti film u tri segmenta koji svaki priča jednu ljubavnu priču u razmacima od deset godina na istome mjestu, u povučenom, idiličnom selu na obali jezera. Glume ih isti glumci, Tihana Lazović i Goran Marković što, ako vas prethodno na to nitko ne upozori, može izazvati određenu zbunjenost, o čemu svjedoče i komentari koji su se mogli čuti nakon canneske premijere filma, napominje se.