U polumraku, na Maljevićev 'Crni kvadrat', rasprostrt na podu poput tepiha, izlaze živopisno odjeveni glumci i zatim drže predavanje o povijesti i značaju tog remek-djela. A onda Adrian Pezdirc, poput konferansijea u kabaretu, najavljuju predstavu: 'Spalite sva očekivanja! Sve što ćete večeras vidjeti predstavlja Europu. Krećemo od Rusije, a onda idemo do Hrvatske, slijepog crijeva Europe, pobjednika u homofobiji i najvećeg gubitnika Svjetskog nogometnog prvenstva, pa do Poljske, najksenofobnije države Europe, jedine koja se otvoreno usudila reći Ne izbjeglicama, raja za svećeničku pedofiliju i abortuse vješalicama!' The Show Must Go On! Frljić i ekipa u jednom od spektakularnijih izdanja. Publika je bila oduševljena i snažnim pljeskom je ispratila cijeli ansambl i autorski tim.

Autorski projekt 'Imaginarna Europa' Olivera Frljića praizveden je u travnju u Schauspiele u Sttutgartu u izvedbi multinacionalnog Europskog ansambla i nalazi se na redovnom repertoaru tog teatra. Realiziran je u koprodukciji Zagrebačkog kazališta mladih, Schauspiela iz Stuttgarta i Novog kazališta iz Varšave i može se reći da je dobro prihvaćen u Njemačkoj i od publike i od kritike. Kritičari su uglavnom spominjali Frljićevu političku provokativnost i drskost, zatim bombastičnost i govor slikama kojima se rezimira stanje današnje Europe. Isticana je i definicija Europskog ansambla kao ansambla koji se ne želi baviti nacionalnim pitanjima nego teži novom kazalištu. Naime, glumci propituju kroz tri predstave ('Imaginarna Europa', 'Erasmus' i 'Vječni malograđanin') današnji europski identitet i europske vrijednosti te ulogu intelektualca u EU.

U ovoj predstavi 'Imaginarna Europa' Frljić na svoj poznati provokativni i kritički te kazališno razbarušeni način, napumpan brojnim, jakim simboličkim značenjima i slikama, koje bombardiraju gledatelja i traže od njega potpuni angažman i dešifriranje poruka, kreće u dvosatnu potragu za kazališnom utopijom. U tu potragu upušta se s golim glumcima, zatim divovskim kopijama umjetničkih slika na podu, složenim od puzzli, traktatima iz povijesti umjetnosti, dirljivim intimnim ispovijestima izvođača i kartonskim likom razapetog Krista s natpisom 'njemačka ekonomija', što na sceni stvara kaotičnu i višeslojnu podlogu za prikaz današnje Europe. To nije umivena Europa nego Europa u kojoj jača desni ekstremizam, razni populistički pokreti, te netolerancija prema migrantima i izbjeglicama. Na toj podlozi Frljić i dramaturginja Carolin Losch te glumci istražuju je li današnja Europa nešto više od Europske unije, što je preostalo od ideala Francuske revolucije - slobode, jednakosti i bratstva, a posebno se bave odgovornošću umjetnika i intelektualaca u današnjoj EU.

Prije nego što se glumci otisnu na to ludo putovanje moraju ostaviti sve, čak i smisao za humor i homoseksualno opredjeljenje, a zatim gledatelje tijekom predstave suočavaju sa širokom skalom emocija, od jake ironije, cinizma i groteske do suosjećanja. Veći dio predstave igraju popuno goli, počevši od dijela u kojem se propituje značenje havarije na Meduzi, što je u funkciji ideje i omogućuje različita tumačenja. U pauzi pozivaju publiku da im pomogne izgraditi scenu, odnosno presložiti ogromne puzzle na podu. Publika prihvaća, interakcija je stvorena i odjednom su na sceni deseci gledatelja, koji poput tehničkih majstora formiraju novu sliku, tj. novi scenografski okvir.

U predstavi se naravno spominje i NDH. U nastavku frcaju političke provokacije i cinične primjedbe, zvone ironični komentari, sprda se na račun političke korektnosti i new age spasenja. Govori se na četiri jezika – engleskom, njemačkom, poljskom i hrvatskom, a čuje se i ruski, koriste se mikrofoni, izmjenjuju se različite kazališne forme, od klasičnog 'predavanja' i dokumentarnih dijelova do parodije i zabavljačkog cirkusa.

Frljić u oslikavanju te Europe 21. stoljeća polazi od ključnih umjetničkih remek-djela naše civilizacije – 'Crnog kvadrata' Kazimira Maljeviča, 'Splavi meduze' Théodorea Géricaulta i slike 'Sloboda vodi narod' Eugènea Delacroixa, koji predstavljaju alogorije na današnje događaje i duhovno stanje Europe. Tako Maljevičev 'Crni kvadrat' priziva potrebu za revolucijom jednako kao što je ta slika 1915. godine raskrstila s figuracijom, a 'Sloboda…' Delacroixa skreće pažnju na odgovornost umjetnika i intelektualca u vremenu društvenih promjena. Jesu li u drugom redu? A Gericaultovim remek-djelom 'Splav meduze' posve aludira se na današnje izbjegličke drame u Sredozemnom moru. Kao što je poznato, slika prikazuje preživjele brodolomce s francuske fregate Meduza iz 1816. godine. Čim je izložena na Jesenjem salonu 1819. godine izazvala je skandal jer zapravo donosi, osim prikaza havarije na moru, i kritiku tadašnje vlasti, koja se smatrala odgovornom za tu tragediju. U tim scenama korištena su stravična izvješća dvojice preživjelih s Meduze – liječnika J.B. Henryja Savignyja i inženjera Alexandra Corréarda iz kojih saznajemo o međusobnim borbama i kanibalizmu brodolomaca kao metodi preživljavanja na pučini. Te snažne scene s brodolomcima pretvaraju se u metaforu današnje bešćutne Europe, odnosno, europskih vlada, koje ne mare za izbjeglice.

Osim spomenutih dokumentarnih izvješća, u predstavi se isprepliću tekstovi 'Estetika otpora' Petera Weissa, zatim Waltera Benjamina, Heinera Müllera, kao i autorski tekstovi Olivera Frljića i iskrene ispovijesti glumaca, koje nas suočavaju s njihovom i našom stvarnosti. Iz tih biografskih isječaka saznajemo informacije o njihovim obiteljima, tibetanskom podrijetlu, sterilitetu zbog varikočele (proširenje vena na testisima), nemogućnosti da posvoje dijete, homoseksualnom opredjeljenju, ruskom podrijetlu, životu u Poljskoj itd. Europa različitosti, Europa u malom. To je istodobno i jedan od najganutljivijih trenutaka u predstavi.

Posebno je bizarna, ali i dirljiva posljednja scena u kojoj potpuno nagi glumica i glumac vode duhoviti, ali prilično logični dijalog s razapetim kartonskim Kristom. Postavljaju mu pitanja o svijetu u kojem danas živimo, primjerice, slaže li se s djelima koja se čine u njegovo ime, što želi raditi s Hrvatskom te što misli o golotinji u kazalištu. Krist traži dezodorans. Pitaju ga može li podići glavu i pogledati publiku. Odgovara da će to učiniti ukoliko se netko iz publike skine. Neki se skidaju. Neprepričljivo. Krist na kraju poantira: U utopiji nema mjesta religiji i privatnom vlasništvu.

Glumci Europskog ansambla Tina Orlandini i Adrian Pezdirc iz ZKM-a, te Jaśmina Polak, Jan Sobolewski, Tenzin Kolsch i Claudia Korneev iz Schauspiela iz Stuttgarta i Novog kazališta iz Varšave igraju vrlo srčano i s puno poleta. Zapravo, cijela predstava pršti energijom. U prvom dijelu odjeveni su prema konceptu kostimografkinje Sandre Dekanić poput čudnovatih kljunaša: nose šljokičaste sakoe i crne poderane čarape s natpisom PUT – IN na stražnjici, dijelove uniformi i nošnji, duge, kričave suknje, majice s parolom 'Liberté, egalité, fraternité, jebalite', žute kabanice, tu je i pozlaćeni, šljokičasti body, sve nabacano i nespojivo, a opet jedinstveno, što govori o različitostima Europe tijekom povijesti i današnjeg vremena, no također i o preobražavanju, derutnosti i malaksalosti svih koncepata.

Projekt je financirala Njemačka kulturna zaklada s 250 tisuća eura što se u jednom trenutku transparentno spominje u predstavi. Predstava je na redovnom repertoaru Schauspiela iz Stuttgarta, a početkom studenog gostovala je u Teatru Maxim Gorki u Berlinu, koji je već godinama poznat po društveno angažiranim i relevantnim projektima.