Organizator Projekta Ilica: Q'ART je umjetnička organizacija Imagine, a sam Projekt dio je Artupunkture – inicijative i projekta sinteze raznih umjetničkih događanja u gradu Zagrebu koju organizira Turistička zajednica grada Zagreba. Odvijajući se u formi izložbe na površinama okrenutim javnosti u Ilici, ulica postaje najveća galerija na svijetu ukupne površine od 20.000 kvadrata koja u tkivu grada komunicira društveno važna pitanja. Izložba Društveni procesi kustosa Aleksandra Battiste Ilića, uz tehničku produkciju Hrvatskog društva likovnih umjetnika u rujnu 2021. godine okupit će 15-ak vrhunskih hrvatskih umjetnika koji će kroz svoju umjetničku praksu propitivati morfologiju i socijalna stanja okosnice zagrebačke socijalne, prometne i kulturne urbane infrastrukture.

U vremenima u kojima se vrednovanje čovjeka svodi na jedinice i nule virtualnih klikova, javni su prostori ispunjeni šarenilom zaglušujućih konzumerističkih poruka i poziva na potrošnju, autori Ivana Nikolić Popović i Aleksandar Battista Ilić igraju se s političnošću umjetničkog jezika i poruke u javnom prostoru glavne gradske ulice Ilice, koristeći ju kao poligon za igru, sredstvo agitacije i apela u posredovanju između institucija i države, te njezinih stanovnika i potencijalnih korisnika. Prilikom međusobnog dijaloga, kao i dijaloga s javnošću Ilica postaje živo biće, metamorfozom vremena, povijesnog nasljeđa i vizija budućnosti ona postaje jedan od sudionika u tom dijalogu koji autori projekta njeguju od 2017. godine.

Ilica, stoljetna os zagrebačkog društvenog, gospodarskog i socijalnog života spaja u neprekinutom toku istočne i zapadne okrajke Zagreba, slijedeći prirodnu konfiguraciju Medvednice. Promatrajući njezin vijugavi, prirodni tok, uvjetovan topologijom brežuljkastog tla, može se uočiti neporeciva prožetost gradskog tkiva i prirode na kojoj je ono nastalo, očitovan u ulici koja opisuje planinu. U povijesnom kontekstu možemo reći da je Ilica najstarija zagrebačka povijesna prometnica, a zbog svojeg organskog urbanizma i danas ima prepoznatljivi vijugavi izgled, preuzimajući svojevrsnu ulogu prve, organske land art intervencije velikog omjera u tkivu grada Zagreba. Od samih početaka, grad Zagreb živi na vodama i od voda koje se s Medvednice nad njime u obliku brojnih potoka slijevaju u Savu. Kao dio cjelovitog ekosustava u središnjem dijelu južnih padina zagrebačke planine javlja se 60-ak izvora te je područje grada između planine i rijeke premreženo vodenim tokovima, koji su tijekom povijesti donosili osnovnu egzistenciju i život gradu. Upravo i sam naziv Ilica, koji se u pisanim izvorima prvi put spominje u 14. stoljeću, dolazi od imena potoka i brežuljka zapadno od Gradeca, na prostoru današnjeg Britanskog trga i Rokovog perivoja. Uz taj potok živjeli su lončarski obrtnici koji su iz njega vadili ilovaču od koje su proizvodili keramiku. Etimologija imena svjedoči o izrazito bitnoj mikroekonomskoj dimenziji ulice, koja i dan danas gradi identitet njezine osi.

Gjuro Szabo je u o Ilici komentirao: "Nema sumnje, da si svako vrieme u svojim kućama, ulicama, trgovima itd. postavlja svoj karakteristikon, koji nestaje s pojedinim generacijama, dapače se već nekako anakronistički pričinja sliedećoj generaciji. Sve to biva gotovo neopazice, moć zaboravi možda nije nigdje veća no tu. Izgradi se i pregradi stara ulica, za tren ne znadu više ni savremenici, kakov je bio izgled prije deset, dvadeset godina, a kad dođe nova generacija, već je ta ulica za njih stara, njom se prolazi, kao nečim, što od iskona tu postoji.". I uistinu, kao rijeka kojom teku ljudi i događanja tijekom stoljeća, njezin se izgled kontinuirano mijenja, njezino lice poprima nove bore i zaglađenja, ali njezin duh ostaje stalnim, onaj koji je nositelj multietničnosti, raznolikosti, prostorom javnog diskursa, povremeno i prostorom bunta. U tom kontekstu mogu se sagledati umjetničke prakse koje svoja problemska razmatranja iznose van klasičnih prostora umjetnosti, u javni prostor, te se okreću zajednici kao publici i ko-kreatoru umjetničkih sadržaja.

Pojam umjetnosti u zajednici (community art) razvio se iz ideje kulturne demokracije, koja se pojavila nakon Drugog svjetskog rata i opisuje prakse u kojima kulturu i umjetnički izraz generiraju pojedinci i zajednice, a ne centralističke institucije moći. Takav pristup nastoji demokratizirati kulturu kako bi postigla svijest i uvažavanje umjetnosti u što širem dijelu društva kao i razbiti granice između onoga što se nazivna „visokom“ umjetnošću, od onoga što se, ponekad pejorativno oslovljuje nazivnikom „niska“ umjetnost, kako bi umjetnost učinila dostupnom široj publici. Bitna razlika između umjetnosti koja je realizirana u zajednici upravo se može iščitati iz semantičkog postava pojma - radi se umjetničkim praksama realiziranim u zajednici, s njome, u kojima je nerazdvojan umjetnički proces od spektra pojedinaca koji sačinjavaju određenu zajednicu i infrastrukture koja ju prati. Njezino polje djelovanja učestalo je neraskidivo povezano s javnim prostorima, kao i prostorima koji nisu, po svojoj definiciji i funkciji prostori umjetnosti. U tkivu grada Zagreba, takva su nastojanja uzela maha tijekom 60-ih, a poglavito tijekom 70-ih godina 20. stoljeća, u djelovanju umjetničkih grupacija i pojedinaca te aktivacijom prostora na margini, koji postaju mjestom doticaja novih umjetničkih praksi i široke publike

Primjer jednog od takvih prostora jest Radna zajednica umjetnika Podroom, koja je djelovala u prostoru u Mesničkoj 12 od 1978. kao samoorganizirana grupa umjetnika usmjerena k proizvodnji i prezentaciji umjetnosti. U osnovi takve organizacije bio je jasan i čvrsto izražen stav i potreba da se djeluje, ne samo paralelno i odvojeno od kulturnih i umjetničkih institucija, nego s namjerom da se na temelju njihove prakse isti princip izlaganja afirmira i u institucionalnom polju, što se dalje nastavlja u razvitku galerije Proširenih medija (PM). Ako prihvatimo tezu da je potreba za Galerijom PM začeta u onim prvim zajedničkim nastupima umjetničkog kolektiva Grupe šestorice i da se povećavala iskustvom djelovanja u Podroomu, imamo priliku sagledati odnose pojedinca i društvenog konteksta, odnosno uvjerenja da je moguće djelovati izvan sistema tako da se ne mijenja umjetnička jedinka te status i karakter njegova rada, ali istovremeno stavljati tu istu umjetničku praksu u donekle institucionaliziran kontekst koji galerija po svojoj prirodnoj funkciji donosi umjetničkoj praksi. Dvadeset godina rada Galerije PM, od spomenutih početaka, do današnjeg djelovanja pod okriljem HDLU oslikava mogućnosti prostora umjetnosti nastalih na margini između bunta i “ravnog hoda”, onog privatnog i javnog, alternativnog i institucionalnog.

Što se tiče aktera koji su obilježili razvitak dijaloga umjetničkih praksi, javnog prostora i zajednice, vrijedi spomenuti čitav niz imena i umjetničkih akcija koje su obogatile diskurs: primjerice, akcija Crveni peristil, realizirana u siječnju 1968. u kojoj je skupina umjetnika prebojala središnji splitski trg Peristil, reprezentativni spomenik antičke rimske kulture, koja je postala jednom od urbanih legendi grada Splita, ali i cjelokupne povijesti hrvatske umjetnosti. Jedna je od značajnih pojava ranih sedamdesetih godina bila je i Grupa šestorice autora, koja je svoja stremljenja, orijentirana oko relacije relacija između društva i umjetnosti i socijalne pozicije umjetnika iskazivala izložbama-akcijama, koje su mahom bile izvođene u javnom prostoru. Uz navedene, vrijedi spomenuti umjetničke projekte u javnom prostoru Tomislava Gotovca, koji je svojim performansima urbanom tkivu grada pristupio intimistički, uključujući promatrače u performansima poput onog realiziranog u sklopu Muzičkog bijenala, 100-fućkanje, ili pak djelo „Slučajni prolaznici“ Brace Dimitrijevića iz 1969. godine, u kojima je umjetnik na pročeljima zgrada u Zagrebu izvjesio šest portreta velikih dimenzija naglašava izuzetnu važnost javnog prostora, koji nije slučajan, koji ne priznaje pravila kulturnih institucija, a opet funkcionira po nekim društveno-političkim konvencijama. Vrijedi spomenuti i izraziti feministički moment realiziran u javnom prostoru, onaj umjetnica Vlaste Delimar i Sanje Iveković, kao i umjetničke prakse komunicirane medijem plakata, kao ogledala i stvaraoca identiteta vremena, vidljivo u djelima Mihajla Arsovskog.

Urbanistica Jane Jacobs izjavila je da su gradovi sposobni pružiti ponešto za svakoga, samo i jedino kada su stvoreni od strane svih koji ih nastanjuju. Uklopljena u naslijeđe umjetničkih akcija i projekata realiziranih na bogatoj povijesnoj osnovi ulice u kojoj će tijekom rujna zaživjeti, Galerija Ilica nastavlja komunikaciju o tome kako se umjetnička praksa može manifestirati u svakodnevnom životu pojedinca, pristupajući urbanom tkivu i njegovim žiteljima bez diskriminacije, otvorena svima, a moderator i medijator u takvom su javnom dijalogu sama umjetnička djela koja teku od jedne do druge socijalne točke, vodeći promatrača kroz narativ objedinjen kretanjem i dijeljenim iskustvom. U osjetljivo doba kakvom svjedočimo, vremenu gdje na licu gradskih ulica možemo svjedočiti pukotinama, borama i ranama nastalim uslijed učestalih potresa, iznimno je važno osvijestiti sve ono što smo izgubili kroz otuđenja koja se događaju tijekom proteklog stoljeća i vratiti se onome što jesmo. Galerija Ilica daje perspektivu za osvještavanje zajedničkih urbanih prostora, ulica, ulegnuća i izbočina gradske topologije kao prostora društvenih procesa i interakcije, prostora koji živi, liječi se i transformira paralelno s ljudima i njihovim strukturama.