Nakon prorijeđene prve večeri koju su obilježili vrlo dobri nastupi Arcade Fire i Michaela Kiwanuke, drugi dan INmusica donio je nešto zgusnutiji program. Na otoku su nas po paklenoj vrućini prvo dočekali The Strange, bend svjetskog putnika Chrisa Eckmana i sisačkih Bambi Molestersa, koji snima novi album nakon 13 godina hibernacije, i to uz financijsku potporu ZAMP-ova natječaja za promociju hrvatske glazbe u inozemstvu. Kad iz ove konstatacije uklonimo dežurnu skepsu i zadržimo se na onome što smo na Jarunu mogli čuti, ipak zaključujemo da je daleko bolje da nas, umjesto uobičajenih mastodonata, negdje vani predstavlja ovako eklektična i glazbeno pismena ekipa. Iz uobičajeno lijepih vintage pojačala, naime, sukljala je zrela i pametna priča o povijesti rocka, koju je Eckman popratio dostojanstvenom posturom nalik Canetu iz Partibrejkersa.

Eckmanova izdavačka kuća Glitterbeats godinama je hranila INmusic afričkim izvođačima poput Tinariwena, Tamikresta i Bombina. Ove godine iz Sahare (točnije iz Bruxellesa, gdje su se skrasili nakon izbjeglištva) na festivalski World Stage sletjelo je nešto drukčije. Kel Assouf predvodnici su novog vala tuareške glazbe, koji spajaju pustinjsku blues tradiciju sa žestokim gitarama i kožnim jaknama. To možda jest revolucionarni zahvat za glazbu iz tropskog pojasa, ali briselska ritam sekcija ipak je odveć birokratski odradila posao pokrivanja gitarista i pjevača Anana Harouna te pjevačice Toulou Kiki.

Preselili smo se stoga na Hidden Stage, gdje su Ljubljančani Persons from Porlock pokazali originalno čitanje australske neo-psihodelije i dostojanstveno obranili ulogu pobjednika MENT natječaja za slovensku nadu na festivalu. Na istoj pozornici nešto kasnije prašili su moćni bjelovarski prog rockeri Them Moose Rush, koje smo po dobrom zapamtili ispred Torchea u Attacku. 

alt-J – hermetično zatvoreni u zagonetnu glazbenu školjku

Većinu potencijalne publike oteli su im alt-J, art rock trojka iz Leedsa koja od početka karijere ima tu sreću biti mezimcima britanskih medija i diskografske industrije, pa su i na INmusicu figurirali kao magnet za pretežno mlađu otočku publiku. Bend koji svoj začudni, lijeni i slojeviti zvuk duguje komponiranju u studentskim sobama, upravo je objavio svoj treći album 'Relaxer', a baš kao i kod Arcade Fire, Zagreb je bio među prvim mjestima gdje su se nove pjesme mogle čuti uživo.

Čist, hrskav i izrazito glasan zvuk te maštoviti treperavi rasvjetni stupovi na pozornici, odavali su dojam visoko estetiziranog nastupa kakav smo prije nekoliko godina vidjeli od njihovih zemljaka Foals. No unatoč originalnom spajanju prog ezoterije s elektroničkim teksturama i vokalnim harmonijama iz brijačnica, alt-J je naprosto previše hermetičan bend, s tek pokojom vrhunskom melodijom koja se probije kroz slojeve zagonetki, poput one u uvodnoj '3WW'. Nameće se usporedba s nastupom The XX u Boćarskom domu – oba benda su zatvorena u svoju školjku, no dok The XX katkad provire i uvuku vas, alt-J vas žele usisati unutra i nikad ne pustiti, a ako odaberete ostati vani – nikom ništa.  

Zato je već na susjednoj pozornici povratak u stvarnost ponudila adrenalinska bomba po imenu Repetitor. Od posljednjeg gostovanja na INmusicu prije dvije godine, beogradska trojka objavila je još jedan sjajan album, prokrstarila Europom i učvrstila status najveće regionalne rock atrakcije. A u sat vremena svirke podsjetili su nas zašto ih možemo gledati bezbroj puta i da nam nikad ne bude dosadno: Ana Marija i Milena ritam sekcija su kakve u ovim krajevima nije bilo još od predratne Kojine Discipline, a Boris se zabija u to tkivo oštrim distorziranim žiletima i razorno izravnim stihovima. Već na 'Pukotinama', trećoj pjesmi po redu, skočio je i u publiku, što je do kraja koncerta ponovio još dvaput te pokupio pohvale Ane Marije za 'akrobacije'. Koncert su okončali nakon 55 minuta brutalnim verzijama 'Ja' i 'Životinje', a iako su bili jasno i glasno dozivani na bis, stage manager je presudio da je vrijeme za Kings of Leon.

Stadionska rock mašina s probojima ljudskosti

Kings of Leon su nesumnjivo najveće zvijezde ovogodišnjeg izdanja INmusica i jedne od najvećih zvijezda festivala u svih 12 godina njegova postojanja. Na početku karijere registrirali smo ih kao skroman, sirov i uzbudljiv južnjački rock bend koji je ničim izazvan odlučio postati U2 za mlađu generaciju te onima koji i dalje obožavaju prva dva albuma instalirao bug od kojega se nikad nisu oporavili. Uz sve te silne hitove, tek posljednjim albumom WALLS prvi put su zasjeli na vrh Billboarda, pa je ključno pitanje nastupa na Jarunu bilo mogu li braća i bratić Followill pronaći makar trunku onog žara koji ih je prije petnaest godina katapultirao u vrh rock svemira.

Odgovor je – i da i ne. Kings of Leon su danas stadionska rock mašina čija svaka sekunda rada okreće impozantan dolarski iznos, pa je nakon bezmalo 20 godina inkasiranja tu teško očekivati neke emocije, osim sporadičnog facijalnog grča Caleba Followilla na falsetnim tonovima. No ispod svih tih pjesama, izvedenih gotovo identično kako smo ih bezbroj puta čuli na radiju, probijali su fragmenti ljudskosti koji nas podsjećaju da sve to baš i nije moralo završiti tako.

Uzrok tome je izrazito odšarafljen i dobro ugođen zvuk te povremene korekcije uigrane setliste, poput zamjene 'Use Somebody' i 'Sex on Fire', ponajvećeg hita benda ostavljenog za sam kraj. Već sekundu nakon što je odsvirana, u stotinku točno po satnici, dok Caleb još nije ni odradio ono protokolarno 'hvala i doviđenja', na pozornici su se našli tehničari koji su iskopčavali kablove, da ne bi netko pomislio da će biti nekakvog bisa. Ukratko – veni, vidi, vici: fanovi su dobili ono po što su došli, bend je potrošio točno onoliko energije koliko je trebao, razmjena dobara uspješno izvršena. No kad bismo se samo vratili večer prije, kad su Arcade Fire u istom terminu bezrezervno dali sve od sebe, čak malo i prekoračivši ugovoreni termin, shvaćamo da to ipak može i toplije.  

Za kraj intenzivne i pomalo iscrpljujuće večeri sačuvali smo još malo snage da na Hidden Stageu poslušamo razvikani Public Service Broadcasting. Riječ je o londonskom instrumentalnom dvojcu koji uz pomoć gitara, bendža, violina, elektroničkih instrumenata i semplova iz propagandnih filmova rekonstruira zvuk između industrial bendova iz devedesetih poput (sjeća li ih se itko) EBN ili Lucky People Center, te modernijih prvaka elektro psihodelije poput M83. Ukratko, zanimljiv ali pomalo zakašnjeli i prehypeani festivalski plesnjak, čiju šaljivu dekoncentraciju je povremeno pružao mladić u boksericama koji se vješao za konstrukciju Hidden Stagea. INmusic završava danas nastupima, među ostalim, Flogging Molly, Slaves i Kasabian – dovoljno prilika da jarunska babilonska kula jezika i kultura još jednom živne.