'Valjalo bi me zamisliti sretnim' jasno je utopljen u autobiografiju, na koricama se citira i jedan 'bivši prijatelj'. Ili je to piščeva varka te u knjizi zapravo nema prizora iz života Davora Mandića?

Evo, na primjer, bila je '91. i igrao sam arkadnog Street Fightera u lokalnoj igračnici u Puli kad je preletio avion JNA ful nisko nad gradom i probio zvučni zid. Popucalo je nešto prozora, nestalo je struje i meni je pojelo zadnji žeton. Bio sam lud. Ovo zvuči u tipičnom stilu 'Croatian Tragedies' nekome tko je iz Vukovara, ali to je bio rat za mene. Tu sliku sam iskoristio za uvod u priču o dva brata, jednom koji ne mora nositi pušku jer je premlad i jednom koji mora nositi pušku, odnosno koji se prema tome mora odrediti. A to me zanimalo jer se zapravo tek pojavila generacija pisaca koji su u ratu bili klinci i koji o njemu pišu iz očišta klinaca (Ivica Đikić, Ivana Simić Bodrožić, Maja Hrgović...), pa sam htio suprotstaviti te dvije perspektive.

Sve sličnosti s mojim životom prestaju na onom uvodu sa Street Fighterom, ali kod stvaranja i imenovanja likova volim se poigravati fikcijsko-fakcijskim elementima. Znaš kako ima pisaca kojima su imena likova potpuno nebitna, a ima ih kojima su imena znakovi, ponekad i simboli. E, ja ti uzmem neki mali postotak karaktera ili sliku iz života nekog koga poznam, a onda iz čiste obijesti tog lika nazovem po tom nekom iz moje okoline, tek toliko da si zakompliciram život ako taj moj lik, na primjer, ne bude simpatičan, pa se ovaj pravi naljuti.

A uostalom, tako svi ti likovi iz moje okoline moraju kupiti knjigu jer misle da su to baš oni unutra. Jedino nisam bio dovoljno pametan da naplaćujem nazivanje likova kao što su to radili neki pisci koje poznajem. Ali nikad nije kasno i za takvo poduzetništvo. Pa makar svima stalno morao objašnjavati da je papir jedno, a život nešto sasvim drugo, i da je pripovjedač ono što čini ključnu razliku. Kao što rekoh, čisti mazohizam s moje strane.

Dug niz godina radite kao novinar u kulturi te odlično poznajete književnu scenu. Onda možete razumjeti donekle cinično pitanje – a što vam treba da objavljujete knjigu, je li to uopće vrijedno truda?

Pisati moraš ili ne moraš, tu nema velike dvojbe, ali objavljivati, e to je već nešto drugo. I za to nije dovoljno riješiti samo tehnička pitanja, ima tu cijeli spektar stvari, sve do moralnog aspekta. Imam li ja pravo zagaditi svijet još jednom knjigom koja nikome neće trebati? Pogotovo što sam, kako kažeš, dugogodišnji novinar u kulturi, dakle dio scene. Meni po defaultu tehnički dio priče nije bio toliki problem, znaš kako to ide na našoj maloj scenici na kojoj se svi znaju, ali baš zato sam se mogao baviti ovim drugim pitanjima, i dok si ja i oni od kojih sam to tražio nismo odgovorili na ta pitanja, knjiga nije dolazila u obzir.

Je li vrijedno truda? Kad te u dva ujutro nađe neki potpuno nepoznati insomniac na Facebooku pa ti kaže da se dugo nije tako nasmijao kao kad je čitao tvoju priču, isplati se više nego boga vidjeti.

U bilješki o piscu ne pokoravaš se pravilima te forme - je li to autoironičan način distanciranja od poze ozbiljnog pisca?

Vidi, Nenad Rizvanović, urednik, gurnuo je knjigu u nešto ozbiljniju biblioteku Cicero, a rekao je da toj biblioteci želi dati malo ležernosti i lepršavosti. Od tada stvar je možda malo i izmakla kontroli, jer sam se ja u toj ležernosti povampirio pa zamislio da ta bizarno-fantastično-magijskorealistična shema izađe iz priča i rasprostre se po cijeloj knjizi, po njenim koricama, u njenoj prezentaciji, u promotivnim i marketinškim planovima. I tu sam se zajeb'o, nemaš pojma koliko je to posla. Ekipa iz Ljevaka je odradila lavovski, i tu im skidam kapu, ali kad pokažeš da imaš koncept, ideju i plan, onda moraš stalno biti u tom motu i raditi, nema druge. Imam osjećaj da nisam stao otkad sam napisao knjigu, a mislio sam da je to to kad odradim pisanje. E pa nije.

A što se tiče bilješki, stvarno mi je urnebesno smiješno kad si pisci počnu nabrajati uspjehe u trećem licu. Naravno da je ovo što ja radim možda kontraproduktivno i blesavo, ali uvijek ću radije izabrati kontraproduktivno i blesavo nego da zvučim kao Tomislav Merčep ili Milan Bandić

U knjizi imaš i opis homoseksualnog seksa i to između dvojice muslimana. Očekuješ li možda kakvu fetvu zbog toga? Odnosno, u tekstu uopće ne bježiš od seksa, bilo koje orijentacije... Smatraš li da je hrvatska književnost inače pretjerano čedna?

Seks je zajeban. Zamisli da napišeš odlomak koji uđe u povijest kao najlošiji opis seksa u suvremenoj hrvatskoj proznoj produkciji. To je uvijek sklizak teren i možda ga se zato pisci klone, ali ja jednostavno nisam mogao pobjeći od seksa jer je bitan dio naše svakodnevice, a od Tolstoja kao zadnjeg pisca koji je ostao pred vratima spavaonice prošlo je više od 100 godina.

Fetva nije zabavna, vjerujem. Doduše zadnji pisac, koliko znam, zbog kojeg je izdana je pop zvijezda koja se druži s manekenkama, pa to možda i nije tako loša ideja.

Svi likovi u knjizi koriste društvene mreže, mobitele, kompjutore, digitalna komunikacija je njihov način života. Koliko ste obratili pažnju na to da u priču uklopite tu novu realnost međuljudske komunikacije? Kakvi ste vi s društvenim mrežama i iPhoneom?

O tome nisam posebno razmišljao jer mi se čini da bi kao konstrukt moglo izgledati umjetno. To je u knjizi onoliko koliko je i u našim životima. Više ne mogu zamisliti život bez smartphonea, na primjer. I moram priznati, kad bih ga izgubio, manji problem bi mi bile tehničke komplikacije, lozinke i tako to, više bi me mučilo što će netko imati uvida u to kakve sve suludosti moram stavljati u podsjetnik. Mislim da ću uskoro tamo morati upisivati: 'Udahni... Izdahni...' jer ni to neću znati bez njega. Da, pomogla nam je ta stvar nemjerljivo, ali ja točno osjećam kako mi se mozak, odnosno njegov dio zadužen za memoriju, dakle hard disk, jednostavno preselio na taj eksterni hard. Bez njega sam izgubljen i ne znam više ništa. Tužno, zapravo, ali prestar sam da bih se folirao da nije tako.

Isto je i s društvenim mrežama. Na njih trošim puno vremena koje sigurno mogu trošiti bolje, ali one su mi odličan alat i u privatnom i u poslovnom životu i vjerujem da bih neko vrijeme glavinjao kao kokoš bez glave da hakeri, na primjer, rasture Facebook.

Promocija knjige 'Valjalo bi me zamisliti sretnim' održana je 27. svibnja u zagrebačkoj Tvornici kulture

Poigravate se s pozicijom autora kao sveznajućeg tvorca teksta u ovoj knjizi i ne bježite od humora. Je li to možda bio najveći izazov prilikom pisanja?

Da, doduše, ponekad je sveznajuća neznalica. Ali ako ima nešto tužnije od lošeg opisa seksa, to je neuspješan pokušaj duhovitosti. Tu ti definitivno mogu odgovoriti da je to bio jedan od najvećih izazova. Naravno, ja ne pišem humoreske, cilj nikada nije samo nasmijati, ali želio sam pokazati da neke stvari, pa ma koliko ozbiljne bile, ne treba uvijek uzimati preozbiljno. Kao ni sebe u njima. Tako ja pokušavam živjeti, koliko mogu kao latentni depresivac, pa zašto onda ne bi i moji pripovjedači i moji likovi. Ili barem oni koji su mi posebno dragi.

Iz Rijeke ste, ali ste godinama živjeli i u Zagrebu. Sada ste opet u Rijeci. Koje su dobre, a koje loše strane tih gradova?

Pogledaj rezultat referenduma - to može biti jedan dio odgovora na pitanje. Stvari su, naravno, puno kompleksnije, ali opet, da Zagreb ima more, vjerojatno se nikad ne bih odselio iz njega. Možemo si mi u Rijeci tepati što hoćemo, ali Rijeka je provincija. Nije možda slijepo crijevo kao moja rodna Pula, ali je debela provincija. Jednostavno, zakon velikih brojeva joj ne ide u prilog; njena veličina ne dopušta da ima više ovoga ili onoga aspekta velegrada po glavi stanovnika. Naravno, i Zagreb oskudijeva u brojnim aspektima velegrada, ali brojke mu idu u prilog. Meni kao urbanom tipu to puno znači, ali ako ništa drugo, tih 150 kilometara između nije neki velik problem prijeći. Zato i ide, dosta često, s ovog našeg oslobođenog teritorija izaslanstvo mene u beli Zagreb grad.