O Palu su govorili, predstavivši ujedno njegovu knjigu svjedočanstava 'Gorući grm', urednik i osobni prijatelj, redatelj Bogdan Žižić, koji je Pala više puta perfektno portretirao na filmu, njegov poštovalac i prijatelj Predrag Matvejević te urednik izdavačke kuće Durieux, Nenad Popović, koji je, svjedočimo, kazao da treba i dalje raditi jer ono što je sakupljeno u navedenoj knjizi ni izbliza ne zadovoljava građu za čovjeka koji je, kako reče Popović, postao metafora druge polovice 20. stoljeća: elegantan, diskretan, a opet nevjerojatno duhovit pripovjedač i kozer, stoičan i uporan u promicanju kulture.

Čak su 30 članova uže obitelji Alfreda Pala pobili nacisti i ustaše. Preživjeli su samo on i jedna rođakinja koja je dočekala ruske vojnike u Auschwitzu. Zapravo, rat je za Pala završio 9. svibnja 1945, kada je pješačeći iz Zadra prema Zagrebu, s petokrakom na kapi, pronašao naoružanog njemačkog vojnika kako leži na zemlji, izgubljen i shrvan, i kada mu je pružio ruku digavši ga s blatnjavoga terena.

Takav je bio Pal. Dobar kao najbolji kruh. Ali nije bio konformist. Nisu to ni njegovi poštovatelji na Bejahadu. Bio je čovjek nade, i onda kad je naizgled nije trebalo biti, u teškim godinama robije na Golom otoku, gdje je u dva navrata proveo četiri i pol godine.

Žižić je prikazao prisutnima i jedan od svojih filmova o Palu: 'Jedna vukovarska priča', susret Pala s Vukovarom 2001. godine, kada je pripovijedao o tamošnjim prijeratnim Židovima i sebi kako je jedva spasio živu glavu. Dirljiv je to film. I više nego to. Pal ulazi u zapuštenu šumu i iz korova izvlači na vidjelo zaboravljeno židovsko groblje na kojem leže njegovi preci, kao i na vukovarskom židovskom groblju.

Kaže Pal: 'Oni će živjeti dok ja budem živ.' U tome se stari lav zabunio. On je umro, a i njegovi su Židovi, kao i on sam, itekako prisutni i živi. Ćutilo se to u kongresnoj dvorani Grand Hotela Adriatic: čak i da nismo natjerani da gutamo suze, a neki jesmo, jer se tog tihog, odmjerenog, velikog, dragog, vedrog, nadahnutog, kreativnog i izvanserijskog čovjeka ne možemo zadovoljiti polusatnim dokumentarnim filmom i još tolikim minutama sjećanja prijatelja.

Izazov je bačen pred nas: Pal, Žižić, Popović i Šalamon, koji nas je okupio, neće nam dati mira dok se ne naprave ozbiljna retrospektiva, monografije, romani i biografije. Pal će tada živjeti jasnije u nama, a onda u nekim drugima iza nas, i tako će biti dokle god bude potreban 'Gorući grm' koji je progovorio Abrahamu, a u Pala, koji ga je ovjekovječio na platnu, ostao opomenom. To znači da će Pala, kao i glasa Abrahamu, biti stalno i uvijek.