U četvrtak, 22. 5. 2014. na promociji dviju knjiga u sklopu Festivala tolerancije, Ja sam posljednji Židov Chila Rajchmana i Ljubav bez otpora Gillesa Roziera, kao počasni predsjednik Festivala i kao preživjeli iz Auschwitza i Bergen-Belsena govorili ste o pojedinim događajima za vrijeme Holokausta. Govoreći, u jednom trenutku se niste mogli sjetiti hrvatskog prijevoda njemačke riječi Maschinengewehr, pa ste nas slušatelje zamolili za pomoć. Netko od posjetitelja vam je izašao u susret i rekao strojnica. Vaše čelo se tada nabralo, obrve su se malo skupile, lice nešto zgrčilo, ruka je prošla zrakom u gesti odmahivanja, a odgovorili ste: "Ne to, ne ta riječ, to je srpska riječ."

Nastavili ste govoriti kazavši kako se organizatori i sprovoditelji Holokausta ne bi trebali nazivati Nijemcima, već nacistima. Implicirajući da ne može cijeli narod biti odgovoran za zločine jednog režima, obrazloženje ste i eksplicirali činjenicom da imate mnoštvo prijatelja Nijemaca. Jedan od njih da je vaš najbolji prijatelj, da mu je ime Volker Schlöndorff i da sutradan dolazi u Zagreb. Dodali ste da naciste i fašiste danas treba istrijebiti kako se Zlo na europskom tlu ne bi ponovilo.

Gospodine Lustig, što mislite, kada jednu riječ označite kao srpsku pa je stoga ne želite koristiti, je li taj vaš čin jezičkog isključivanja i eliminiranja, dakle čin jezičkog fašizma, pravi put, štoviše, idealan put da se logori opet otvore? Je li razvrstavanje proskribiranih riječi, započeto devedesetih godina prošlog stoljeća, blagotvorni početak rješenja za jednu zajednicu?

Samo nekoliko mjeseci nakon što ste 1994. s novoobgrljenim predsjednikom Tuđmanom bili na premijeri Schindlerove liste u kinu Europa u Zagrebu, Vice Vukojević je predložio Zakon o osnivanju Državnog ureda za hrvatski jezik, koji se trebao brinuti o čistoći jezika u javnoj upotrebi, a prvenstveno je trebao nadgledati jezik u "tisku, krugovalnim i dalekovidničkim postajama". Njegova zamisao bila je da se zatvorom kazni odgovorna osoba "postaje u kojoj se rabi nehrvatski 'međunarodni-hrvatski' jezik". "Neodgovarajuća uporaba hrvatskoga jezika" podrazumijevala je:

"1) Tko s nakanom u knjizi, studiji, časopisu, novinama, javnom govoru ili drugom pisanom tekstu veličine jednog autorskog arka uporabi više od pet srpskih riječi te toliko anglizama ili drugih tuđica neprevedenih na hrvatski jezik, osim u slučaju nepostojanja odgovarajuće hrvatske riječi ili naziva, kaznit će se novčanom kaznom ili zatvorom od tri mjeseca do tri godine.
2) Tko počini djelo iz stava 1. na način da u javnom tekstu ili govoru preko radija ili televizije ili na javnom skupu uporabi između jedne i pet riječi srpskoga nazivlja ili druge tuđice, kaznit će se novčanom kaznom od 1000 do 5000 kuna".

U vašem primjeru verbalnog čišćenja jezika hrvatske riječi bi logore otvarale, a srpske riječi bi u njih zatvarali. Ostalo je nejasno što bi se u toj programatskoj deklaraciji događalo s korisnicima tih riječi. Također je ostalo nerazjašnjeno bi li se u tom slučaju program Festivala tolerancije mijenjao.

Sjetimo se da su nacisti započeli s internacijama u Dachauu devet dana prije nego je donesen prvi antisemitski zakon na razini grada (Berlina) i šesnaest dana prije prvog antisemitskog zakona na razini države. Ipak, manje od dva mjeseca nakon otvaranja logora Dachau, počela je paljevina desetina tisuća proskribiranih knjiga. Započelo se, dakle, i s jezikom.

S jezikom se započelo i u lokalnoj, također domoljubivoj i isključivoj zajednici, devedesetih godina prošlog stoljeća, kada su bačene, uništene i spaljene, isključene i eliminirane tisuće nehrvatskih knjiga. U svim tim sasvim spaljenim knjigama zasigurno je bilo i ponekih strojnica. Zapisanih. Neizgovorenih.

Nešto kasnije, govoreći o zločincu Josefu Krameru, komandantu logora Bergen-Belsen koji je jednom prilikom otrovao hranu logoraša uzročnikom tifusa, rekli ste da se tifus ne prenosi samo vaškama. Potom ste nastavili govoriti o suradnji baltičkih država s nacistima te posebno o njihovim pojedinim armijama.

U znanstvenoj monografiji Jezik i nacionalizam Snježana Kordić dokazuje kako su srpski i hrvatski jedan jezik. Vaš govor u kolokvijalnoj formi potvrdio je autoričine teze. Odbacujući srpsku strojnicu, niste odbacili srpske vaške i armije. Što mislite, kako onda jezik očistiti od njega samog? Kako istrijebiti srpske strojnice, a da nam ipak ostanu hrvatske puške i hrvatska municija?

Gospodine Lustig, ako nemate povjerenja u moje riječi, mogu li vas zamoliti da pitate svog najboljeg prijatelja Volkera Schlöndorffa što misli o čišćenju hrvatskog jezika od nepoćudnih srpskih riječi.

Stjepan Grbić