Na tom polju Pervan je odavno dokazan majstor koji je u mnogim autorskim ili koautorskim monografijama razvio prepoznatljiv stil koji karakterizira naglašen kolorizam. Ponekad i prenaglašen do one tanke granice fotografijskoga kiča, ali koju uglavnom ne prelazi. No razlog je tome, vjerojatno, ponajprije u žanru kojim se taj autor ponajviše bavi, a to je rečena promocijska fotografija najatraktivnijih turističkih destinacija, ponajviše jadranskih.

Motivi koji su zacijelo jedan od najeksploatiranijih u podvrsti rečenoga žanra sakralni su objekti koji su postali i čvrst vizualni simboli cijelih regije. U red takvih svakako ide šibenska katedrala Sv. Jakova. Ivo Pervan prikazuje tu crkvu nerijetko u pomno obojanoj svjetlosti niskoga sunca, primjerice, u okolišu staroga grada u predjelu Dolac, gdje je ona moćan vizualni iktus s margine, kula svjetilja sveca zaštitnika.

Pervan je također vidi iz zraka kao os u srcu grada Šibenika, pa je izolira jakim teleobjektivom, njenu kupolu u uminuću dana, kada njegova uvijek zasićena kolorna gama samo što nije sasvim potamnila. On će se, dakako, pozabaviti i famoznim glavama na apsidi katedrale. Nekadašnje Šibenčane i ostale, koji su bili modeli Jurju Dalmatincu, prepoznaje se i danas kao pretke, a Ivo Pervan prepoznao je svoje portretirane tako da nije popustio svojoj stvaralačkoj slabosti, to da mu mekana svjetlost oboji ta kamena lica pa sve rezultira općim dojmom kao da ih je snimio crno-bijelo, tek s malo štiha jedva zamjetne sepije.

Sjajna mu je prezenterska dosjetka što je izložio i zanimljiv fotografijski raster od portreta suvremenih Šibenčana s dodanim apsidnim portretima Šibenčana Jurja Dalmatinca. Taj mu dio donekle nadoknađuje manjak ljudi u ovom ciklusu koji stremi, zapravo, cjelovitu portretu grada. Katedralu, kao jedno od lica grada, Pervan daje uvažavajući tri stila u kojoj je građena od gotičkoga preko gotičko-renesansnog do renesansnog. Autor je sve to providio iz poznatih i nepoznatih rakursa iz žablje i iz ptičje perspektive. Ali posebno je fotografiju katedralnoga interijera napravio upravo slikarski. Unutrašnjost Sv. Jakova predstavljena je u totalu, u nekoliko skladno složenih planova, a i u punoj funkciji: za vrijeme svečane mise.

Budući da su sve fotografije reproducirane na platnu i prikladno opremljene slikarskim okvirima, ovaj se eksponat, zahvaljujući upravo rečenim slikarskim performansama, igri miješana svjetla i jasnih boja, doima kao sjajan superrealizam, realizam uopće, upravo skinut sa štafelaja. U nizu zračnih fotografija Šibenika i okolice Ivo Pervan umješno se snalazi. Uspijeva uglavnom zauzdati svoju kolorističku raspojasanost jer morski i uzmorski motivi sami po sebi emitiraju mnogo zgusnuta, jarkoga kolora, a što onda nije lako suspregnuti do prave prirodne mjere. Tu do izražaja dolazi ponajviše umijeće kadriranja, u čemu je Ivo Pervan suveren, bez kreativna kadriranje zračne snimke inače lako ostanu samo puka foto-topografija.

Njegove zračne likovne akrobacije pak obično pronađu u prirodnim elementima neku zanimljivu likovnu apstrakciju koja mu onda asocira raznu simboliku. Ali, općenito, žanr kojim osobito uspješno vlada autor, a koji je za ovu priliku nazvan promocijsko-turistički, ne mora ostajati samo na motivima prirodnih ljepota, urbanitetnih zanimljivosti, ukratko spomenika kulture i ilustracijama nekakvih kulturnih i opće rekreacijskih djelatnosti, nego bi morao imati barem neki tanak sloj specifične life fotografije koja bi činila tematsku diferenciju specifiku za predmetno područje, a da to ne bude samo neki folklorno odjeven statist ili turist u prolazu. Takvih živih fotografija u Pervana u temi Šibenika ima, ali trebalo bih još. Nema, naime, dovoljno tako uspjelih kao što je primjerice njegova fotografija na kojoj se vidi kako uz katedralnu apsidu s famoznim frizom glava sjedi neki ozbiljan čovjek i liže sladoled, a iza leđa mu se prikrada vesela mala djevojčica. Sjajna humorna life fotografija, sjajna, ali usamljena.

Živih, nenamještenih ljudi i inače u ovakvome žanru kao da općenito kronično nedostaje. A ako se i pojavljuju, onda su to neki kao turisti zauzeti nekim razgledavanjem ili dolaskom ili odlaskom. A ta zerica prizora iz života preporodila bi rečeni žar, učinila bi ga uvjerljivijim i dostatnim za složenije, potpunije portrete destinativnih gradova. Ne bi bili ti prizori iz života za turističke plakate i kalendare, ali zacijelo bi pridonijeli općoj zanimljivosti. Jer i tome žanru treba malo filozofije fotografskoga odlučujućega trenutka. Što bi bila Pervanova fotografija uskoga ulaznoga šibenskoga kanala da se u taj tjesnac nije utaknuo veliki prekooceanski teretni brod – u onom odlučujućem trenutku. Doduše i svaka obojena svjetlost mora dočekati svoj trenutak, ali on je izvjestan, a ne začudan kao onaj brod.

U deplijanu za Pervanovu izložbu u Mimari popratni tekst počinje rečenicom da je Šibenik fotogeničan grad. Nadam se da tu nije mislilo da zapravo dobro 'ostaje' na fotografijama, a da možda i nije takav. Znate ono, na izborima za Miss izabere se osim misice i prva i druga pratilja, pa tek onda i miss fotogeničnosti, dakle, kao četvrta. No sa Šibenikom zbilja nije taj slučaj posrijedi. Krešimirov grad uz bok je svim lijepim jadranskim gradovima, posebne fotogeničnost mu ne treba ni kod fotografa amatera, a nekmoli kod ovakvoga profesionalca.

Očekujući najavljenu monografiju, ostaje se nadati još širem autorskom izboru, a svakako i tome da će u knjizi, za razliku od ove divot izložbe, postojati i potpisi pod slike. Stoga, ako je u legendama pod fotose u prilogu ovome prikazu promaklo ponešto nejasno, to ide samo na grešnu dušu pisca ovih redaka.