Kad je Marin Blažević, dramaturg i ravnatelj Opere HNK Ivana pl. Zajca te izvanredni profesor na Akademiji za dramsku umjetnost i Muzičkoj akademiji, najavio da će se nakon odlaska Olivera Frljića kandidirati za intendanta riječkog HNK Ivan pl. Zajca, izazvao je buru i otpor u oporbenim redovima, a bilo je jasno da ga ministar kulture Zlatko Hasanbegović ni u ludilu neće podržati.

Naime, kritički, propitivački, slobodoumni, suvremeni i politični koncept riječkog HNK pod vodstvom dvojca Frljić/Blažević bio je u izravnom sudaru s političkim stajalištima i estetskim vrijednostima ministra kulture i njegovih pomagača te nije bilo velike šanse da Blažević dobije zeleno svjetlo. Predviđanje se pokazalo točnim. Zlatko Hasanbegović nije potvrdio njegovo imenovanje za intendanta HNK Ivana pl. Zajca u Rijeci, a Blažević mu je odgovorio da krši zakon jer kao tehnički ministar u vladi od dana raspisivanja izbora ne smije donositi odluke o imenovanjima na dužnost

Pokazalo se da Hasanbegović nije upoznat s procedurom imenovanja intendanta, ali da očito želi završiti započetu strategiju čišćenja tzv. nepoćudnih kadrova i u Rijeci, koju već mnogi nazivaju 'oslobođenim teritorijem', odnosno 'slobodnom zonom'.

Taj nepremostivi jaz između njih dvojice najbolje je definirao sam Blažević, rekavši u Expressu sljedeće: 'Dok slučajni i privremeni ministar hrvatske kulture u jedva nekoliko mjeseci urušava njezin ugled u svijetu, uništava njezinu izvaninstitucionalnu scenu i pokušava kontrolirati onu institucionalnu, ja nastojim već dvadeset godina predstavljati ono liberalno i progresivno lice kulture i humanističke znanosti u Hrvatskoj kamo god u svijetu stignem, od predavanja i seminara na vodećim svjetskim sveučilištima i umjetničkim školama, vođenja internacionalnih izvedbeno-umjetničkih projekata, do suradnje sa strukovnim časopisima ili angažmana u upravnom odboru svjetske mreže umjetnika i znanstvenika Performance Studies International. Te su sfere i koordinate djelovanja, pa onda i reprezentiranja onog kulturnog i humanističkog u Hrvatskoj, prolaznom ministru i njegovoj doministrici vjerojatno nepoznate i nedostižne.'

Tko je Marin Blažević, dramaturg, doktor znanosti, Fulbrightov postdoktorski stipendist i osoba nevjerojatno nabildane profesionalne biografije te čovjek koji uživa veliko povjerenje riječkog SDP-a, tako veliko da se čini da će riječki gradonačelnik Vojko Obersnel učiniti sve što treba da ga postavi na mjesto intendanta HNK Ivana pl. Zajca?

Po mišljenju kritičarke i sveučilišne profesorice Nataše Govedić, Blažević je jedan od iznimno predanih, utjecajnih, profesionalno višedisciplinarnih te međunarodno priznatih promišljatelja i domaćeg i inozemnog glumišta, trajno zainteresiran za procese poticanja i tumačenja različitih načina na koje umjetnost izmiče 'konvenciji' i približava se inovaciji.

Radio je u tišini, no kad bi nešto rekao, to je odjeknulo

Marin Blažević je podrijetlom iz ugledne riječke obitelji: njegov otac Milan Blažević bio je poznati liječnik i osnivač privatne klinike Medico. Rođen je 1972., a diplomirao je i doktorirao na zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti i na kazališnoj sceni je prisutan više od 20 godina. Čim je ušao u svijet kazališta, odmah se nametnuo kao aktivni predstavnik i sudionik nezavisne scene, slobodoumni intelektualac i čovjek koji precizno i kritički analizira kazališnu scenu.

Svih ovih godina, do suradnje s Oliverom Frljićem u riječkom HNK-u, radio je u tišini, bez bombastičnih izjava i ikakvih skandala, a ta njegova marljivost je rezultirala stotinama stranica stručnih i znanstvenih tekstova koje je objavljivao u vodećim regionalnim i svjetskim časopisima.

No kad bi nešto rekao, to je odjeknulo. Znao je reći da sve rjeđe odlazi u kazalište jer mu je mučno svjedočiti tolikoj odsutnosti glumačkog znanja, po njemu pretpostavke političkog stava i estetičke odgovornosti.

No znao je i pohvaliti. Tako je izjavio da današnji program studija dramaturgije na ADU, gdje on predaje, ulazi u red najprogresivnijih, najsloženijih i najzahtjevnijih.

Zapažena inozemna karijera

Blažević ima i zapaženu međunarodnu karijeru: kao gost predavao je na 15-ak svjetskih sveučilišta, među njima i na Sveučilištu Columbia - School of the Arts u New Yorku te Stanfordu i Yaleu, a surađivao je na mnogim utjecajnim međunarodnim projektima, poput 'New Media Dramaturgy' pri Sveučilištu Novi Južni Wales u Sydneyju. Bio je i glavni urednik Frakcije, zatim je pokrenuo biblioteku Akcija Centra za dramsku umjetnost, a kao autor ili urednik objavio je pet knjiga, među kojima se ističu autorske 'Razgovori o novom kazalištu' (2007) i 'Izboren poraz' (2012) o teoriji novog ili postdramskog kazališta i njegovoj specifičnoj povijesti u Hrvatskoj. Premda je predan suvremenom istraživačkom teatru, Blažević se intenzivno bavi i Gavellinom teorijskom baštinom.

Roditeljstvo kao altruizam

Blaževića smatraju osobom iznimno velike kazališne kulture, ali i čovjekom pomalo zakočenim i distanciranim u svakodnevnoj komunikaciji. Ima kćer tinejdžericu, koja 'mora hvaliti i njegovu kuhinju te skijašku tehniku', a o roditeljstvu ima vrlo zrelo i pedagoški suvremeno stajalište. Kao što je izjavio u Novom listu, 'roditeljstvo nije investicija s kreditom nego – barem za mene – najradikalniji oblik altruizma. U mojoj 'izvedbi očinstva' jedina obveza koju Margareta ima prema meni jest da nauči biti odgovorna prema sebi, a to znači obavezna prema vlastitoj slobodi'.

Blažević je svoja znanja, vještine i poetiku iskazao i u praksi. U Zagrebu je organizirao konferenciju Performance Studies International PSi 2015., na kojoj se okupilo više od 500 istraživača i umjetnika iz cijeloga svijeta oko teme 'MISperformance: Misfiring, Misfitting, Misreading' i koja se smatra prijelomnom. Kao dramaturg je surađivao s Oliverom Frljićem na projektima 'Gospođica Julija', 'Bakhe', 'Aleksandra Zec' i 'Hrvatsko glumište', s Bojanom Jablanovcem na projektu 'What the Fuck is Marko Mandic?', a nedavno i s Ameliom Jones na 'The Implicit Body in Performance: Rupturing Habit in the Live Act'.

Suradnja s Oliverom Frljićem

Prisjećajući se suradnje na kontroverznoj predstavi 'Bakhe', koje su prvo zabranjene, a potom ih je bivši premijer Ivo Sanader vratio na program, Blažević je izjavio da je ta predstava 'preuzela teret političke i etičke odgovornosti kazališta da se eksplicitno suprotstavi zločinu, da upre prstom i imenuje, za što su institucionalna utočišta hrvatskoga glumišta uporno i sramotno godinama smišljala izgovore'.

Ta njegova izjava pokazala je njegov svjetonazor i politički stav, a on je u potpunosti došao do izražaja u Rijeci. Suradnja s bivšim intendantom Oliverom Frljićem u riječkom HNK-u bila je popraćena sukobima s braniteljima, gađanjem jajima i prijetnjama tužbama, međutim taj dvojac je beskompromisno branio svoj proaktivni kazališni koncept i performersku metodu komunikacije s javnošću.

Doduše, neki su se pitali je li samozatajni i do tada uglavnom znanstveno usmjereni Blažević tek sekundant u Frljićevim performerskim eskapadama ili i on aktivno pridonosi tom kazališnom vježbanju demokracije i slobode mišljenja.

Počelo je u trenutku kad su na Dan neovisnosti na pročelje zgrade riječkog HNK izvjesili zastavu LGBT zajednice, nastavilo se vješanjem slike Bojana Glavaševića, a kulminiralo projektom 'Trilogija o hrvatskom fašizmu'. Bilo je jasno da dvojac Frljić/Blažević pretvara riječki HNK u kritičko i politično kazalište koje svesrdno reagira na društvene ekscese.

No pritom se zaboravljalo, ili se nije htjelo vidjeti, da su u tom teatru u njihovom mandatu, primjerice, po prvi put u Rijeci izvedene Bachova 'Muka po Ivanu', Mahlerova 5. ili Šostakovičeva 11. simfonija te da su praizveli čak četiri opere i dva dramska teksta mladih hrvatskih autorica Olje Lozice i Nataše Antulov, izvodili Thomasa Bernharda, Christu Wolf, Miroslava Krležu, Georgea Orwella, Euripida...

Njihov kritički i provokativni koncept očito je razbjesnio Ministarstvo kulture, koje je riječkom HNK-u smanjilo dotacije za Riječke ljetne večeri, kao i za novu sezonu. Blažević je to nazvao 'drastičnim i očigledno osvetničkim rezanjem sredstava za redovni program', zbog čega će biti prisiljeni, kako je rekao, reducirati broj repriza, prije svega opernih, te revidirati i dio jesenskog koncertnog programa.

Kritika nacionalizma

Osvrćući se na suradnju s Frljićem, Blažević je prije ljeta u Nacionalu jasno istaknuo da je riječki HNK u protekle dvije godine kreirao kritički odnos prema nacionalizmu, revizionizmu i (neo)fašizmu u hrvatskoj prošlosti i aktualnosti, međutim smatra da oni u Rijeci nikada nisu radili politički teatar, nego se nisu, kao što su i najavili u programu, 'odnosili pasivno spram svojeg okruženja, dakle neutralno spram društvenih procesa i pojava'.

Za svoj samostalni mandat intendanta riječkog HNK najavio je promoviranje, osim glazbenog i glazbeno-scenskog programa, programa socijalne osjetljivosti te vrijednosti koje čine pluralno i liberalno društvo, 'u kojem je prva obaveza većine da čuva i razvija prava manjine'. Dakle, njegov program 'HNK u Rijeci – lukobran različitosti', kojim je parafrazirao temu Rijeke – Europske prijestolnice kulture 2020. kao 'luke različitosti', zapravo je proširenje već promoviranih ideja.

Može li osobu takvih kvalifikacija i takvog svjetonazora potvrditi tehnički ministar kulture Zlatko Hasanbegović? Ili bilo koji ministar HDZ-a? Ne može. A može li HDZ izgubiti na izborima i zatim ga potvrditi neka nova Vlada? Ili koalicija? Može. Prema tome, strpljen - spašen.