Iako je riječ o jednom od najpoznatijih suvremenih američkih pisaca, do Michaela Chabona (rođen 1963.) uopće nije teško doći. Dovoljno je poslati mail i Chabon će se odazvati.

Chabon je na književnoj sceni debitirao s hvaljenim romanom 'Misterije Pittsburgha' iz 1988, ali se zato opasno namučio sa svojom drugom knjigom te je drugi roman objavio tek 1995. Bili su to 'Zlatni dečki', koji su kasnije pretvoreni i u odličan film s Michaelom Douglasom u glavnoj ulozi. Najviše uspjeha je ovaj pisac imao sa svojim Pulitzerom nagrađenim 'Čudesnim avanturama Kavaliera & Claya' iz 2000, a pohvale kritičara i brojne nagrade dobio je i 'Sindikat jidiških policajaca' iz 2007. Ta dva romana u Hrvatskoj je objavio Algoritam, dok njegovo najnovije djelo – fantastični 'Telegraph Avenue' – još uvijek čeka prijevod.

S Chabonom smo razgovarali o njegovim knjigama i iskustvima scenarista u Hollywoodu, kako se vidi u kontekstu američke književne scene i zašto u romanima uvijek ima i gej likove, no prvo se krenulo s 'Telegraph Avenue'. S obzirom na opširnost snimljenog materijala, tportal.hr objavljuje skraćenu verziju intervjua s Michaelom Chabonom.

Moram vas odmah pitati, kako se Barack Obama pojavio kao lik u vašem novom romanu?

Važan element prijateljstva Nata i Archieja jest da su oni svirali i sviraju zajedno u bendu. Shvatio sam da moram i to u jednom trenutku prikazati, jer nije dovoljno da to samo tako napišem. Ako ih vidimo kako sviraju zajedno, možemo bolje razumjeti prirodu njihova prijateljstva. Razmišljao sam gdje bi mogli svirati, je li to možda neko vjenčanje ili bar mitzvah, no onda mi je palo na pamet da bi to mogao biti i neki politički događaj. S obzirom na vremenski period u koji sam smjestio priču, shvatio sam da bi mogli svirati na nekom događaju za sakupljanje donacija za predsjedničku kampanju Johna Kerryja, što znači da bi tu trebao biti prisutan i neki političar, ako ne već i predsjednički kandidat. Provjerio sam i pokazalo se da se taj dio priče događa ubrzo nakon održavanja konvencije Demokratske stranke 2004. godine, na kojoj je Barack Obama održao svoj prvi poznati govor i zadobio nacionalnu pažnju. Tada sam odlučio da ću imati Obamu u romanu, jer se njegov govor bavio i onime što je jedna od tema mojeg romana, a to su stvari koje zbližavaju i ujedinjavaju Ameriku, te da su one mnogo važnije od stvari koje nas razdvajaju. Obama je i obožavatelj glazbe, odrastao je na glazbi sedamdesetih, tako da zna uživati i prepoznati se u onome što sviraju Archie i Nat.

Jeste li iz Bijele kuće dobili kakav feedback oko romana?

(smijeh) Ne, nisam. Samo zaglušujuća tišina.

Jedna od fascinantnih stvari u 'Telegraph Avenue' jest i što ste izmislili cijelu filmsku karijeru i blaxploitation filmove Luthera Stallingsa. To često činite u svojim knjigama, izmišljate fantastičnu pop kulturu koja se zapravo nikad nije dogodila. Kako ste pristupili ovome?

Odrastao sam u vrijeme kada su blaxploitation filmovi bili na svom vrhuncu, bio sam veliki obožavatelj. Također, kao tinejdžer sam redovito čitao časopis Ebony, što je kao crnačka verzija Life Magazinea. Odrastao sam u vrlo integriranom gradu, imao sam mnoge prijatelje i nastavnike koji su crnci te mi je sve to oduvijek bilo blisko. Naravno, kada sam odlučio o tome pisati, istraživao sam i o tome dosta.

Je li vas brinulo da ćete dobiti reakcije iz afroameričke zajednice u stilu 'što ti znaš o našem iskustvu i kulturi'? Također, u svim romanima imate i likove koji su gej. Bude li kritika da ste crne ili gej likove prikazali neautentično?

Brinulo me je da ću nešto pogrešno opisati, da neću znati o čemu je riječ. Nikad ne znate što će čitatelje uvrijediti ili uznemiriti, a iz mojeg dugogodišnjeg iskustva pisanja knjiga znam da se to jednostavno ne može predvidjeti. Ono što mrzim je kada mi netko ukaže na to da sam u nečemu pogriješio! Ali iskreno, cijeli život sam proveo s Afroamerikancima i s gej ljudima, tako da se ne treba posebno informirati jer to su moji prijatelji, kolege i susjedi. Znam o čemu pišem. No, primijetio sam jednu važnu stvar u djelima suvremenih američkih pisaca koji su Afroamerikanci, a to je da oni nikad ne naglašavaju koje je rase neki lik. A nikad u svojim knjigama nemaju crne likove koji primijećuju ili ističu da je neki drugi lik iste boje kože. Kod bijelih pisaca i njihovih bijelih likova uvijek se može naći kako naglašavaju ako je neki lik crnac, ali se rijetko kada naglašava da je bijelac. Bijelo se podrazumijeva, a crno ne. Na to sam pazio, da ne pišem na takav način, nego sam samo opisivao kako se likovi odvijevaju i govore, a čitatelju sam ostavio da zaključi tko je koje boje kože, ako mu je to važno. Zapravo, dosta bijeli čitatelja mi se žalilo kako u 'Telegraph Avenue' ne mogu razaznati koji je lik bijelac a koji crnac, što shvaćam kao kompliment. Uvijek ih pitam – a zašto je to tako važno?

Čitatelji tako imaju priliku suočiti se s vlastitim predrasudama?

Da. To je kao i ona priča da je Isus Krist bio bijelac. (smijeh)

Što se dogodilo s filmskom adaptacijom 'Čudesnih avantura Kavaliera i Claya'? U jednom trenutku se činilo da će se snimati film, Stephen Daldry je trebao režirati...

U jednom trenutku 2006. se činilo da će početi snimanje filma, ali se sve raspalo u zadnjem trenutku. U međuvremenu sam opet postao vlasnik prava na ekranizaciju, no nitko mi se ne javlja.

Šteta, jer 'Kavalier & Clay' se čini kao roman koji bi se odlično adaptirao u mini-seriju u produkciji HBO-a, nešto kao 'Anđeli u Americi'...

Zapravo sam u jednom trenutku pregovarao i s njima! Ali ni od toga nije bilo ništa.

U redu, onda još samo jedno pitanje u vezi Hollywooda, s obzirom na to da ste imali ne baš vesela iskustva. Radili ste, između ostalog, na drugom 'Spidermanu' koji je režirao Sam Raimi. Je li Hollywood mjesto za pisce?

Plaćaju jako dobro! I sve dok je moguće gledati na to isključivo kroz novac, bez ulaganja duše i srca u posao, onda je podnošljivo. Ali tko god ima savjest, ne može tako raditi te će uložiti i svoju dušu u ono što piše, a tada vas imaju! Tada će vam bez problema zgaziti dušu. Sažvakat će vas i ispljunuti. Uvijek sam uspio zadržati određenu distancu, jer ne ovisim isključivo o prihodima koje sam zaradio kao scenarist. Uz to su moji romani primarno mjesto za ulaganje srca i duše, a ne holivudski scenariji, ali sam tijekom godina ipak popustio oko nekih projekata i uložio u njih i svoje emocije. Primjerice, imao sam doista lijepo radno iskustvo na filmu 'John Carter' koji je producirao Disney na osnovu serijala romana Edgara Ricea Burroughsa. Režiser je bio Andrew Stanton, koji se proslavio radeći na Pixarovim animiranim filmovima, i s njim sam odlično surađivao, a uživao sam i u tom liku Johna Cartera, koji iz 19. stoljeća završi na Marsu. Ali na kraju svega, 'John Carter' doživio totalni krah na box officeu! Baš je financijski propao.

'John Carter' ima nezasluženo lošu reputaciju. Bolji je od svakog filma o transformerima...

Pa da. Riječ je o zabavnom filmu, ali mediji su ga proglasili katastrofom i prije nego što je imao premijeru, prije nego ga je itko vidio, pa ga nitko nije išao gledati.

Jeste li sretni s time kako su ispali 'Zlatni dečki'?

Da, ali na tom filmu uopće nisam radio. Bio sam sretan promatrač sa strane.

U romanu 'Zlatni dečki' glavni lik već godinama piše roman 'The Arsonist's Daughter', koji je narastao na tisuće stranica i nikako se ne može privesti kraju. Hajdemo popričati o vašoj 'The Arsonist Daughter', odnosno nedovršenom romanu 'Fountain City'. Je li bilo teško odustati?

Na kraju sam jednostavno ostao bez energije. Za razliku od Gradyja Trippa (glavnog lika 'Zlatnih dečki'), ja sam svoj roman dovršio do kraja. Još gore, imao sam nekoliko dovršenih verzija. I još sam imao mnogo bilješki i komentara svojeg urednika te sam imao namjeru sve to nekako privesti kraju. Ali mi je jednostavno bila muka od te knjige. Urednik mi nikad nije izravno rekao da je taj roman katastrofalan, ali mi je stalno sugerirao što trebam proširiti, što izbaciti i sve tako dok jedne večeri jednostavno više nisam imao živaca raditi na tom romanu. Nisam imao više ni trunke interesa za priču i te likove, osjećao sam se kao da preslagujem figure na šahovskoj ploči. U tom trenutku sam radio na toj knjizi pet godina! U tom trenutku sam odlučio uzeti nekoliko tjedana kako bih vidio mogu li možda napisati nešto drugo i 'Zlatni dečki' su jednostavno izašli iz mene u samo šest tjedana. Kada sam te večeri počeo pisati, upalio sam svoj kompjutor i prva rečenica koju sam tada napisao je i ostala prva rečenica 'Zlatnih dečki'. Prve noći sam napisao deset stranica, 25 nakon tri dana i nakon šest tjedana sam imao gotov roman te mi nije bilo teško napustiti 'Fountain City' na kojem sam radio godinama. Ali u međuvremenu sam isjekao i izbacio stotine i stotine napisanih stranica teksta. Iz 'Kavaliera & Claya' izbačeno je najmanje 500 stranica. Isto je i s prvom verzijom 'Sindikata jidiških policajaca', koju sam posve napustio i krenuo ispočetka s istim likovima, ali posve drugom pričom.

To je bolan i grozan osjećaj kada se pripremate to učiniti, ali čim to napravite, osjećate se divno i oslobođeno. I to je znak da ste učinili pravu stvar!

Smatrate li se piscem koji se muči dok radi ili uživate u tome?

Uživam u pisanju. Sretan sam što mogu živjeti od pisanja romana. Ponekad imaju periodu kada mi ne ide dobro u pisanju, ali to nije standard nego izuzetak. Pisanje je ono što sam oduvijek htio raditi i jedino u čemu sam dobar.

Razmišljate li o svojem mjestu u američkoj književnosti? Primjerice, 'Kavalier & Clay' su proglašeni 'velikim američkim romanom'. Jeste li ga išli pisati s tom namjerom?

Imam osjećaj da me pitate dvije različite stvari. Prva je kako gledam na aktualnu književnu scenu, obraćam li pažnju na to koga voli New Yorker a tko je na naslovnici Timea. Pa baš i ne. Ne brinem o tome. No ako me pitate kako gledam na ono što pišem u kontekstu cjelokupne američke književnosti, u iskušenju sam reći da o tome razmišljam svoj cijeli život, još otkako sam počeo pisati. Plašim se da to zvuči grandiozno, u stilu 'jedona dana ću biti na vrhu s Faulknerom i Twainom'. Ali nije riječ o tome, nego da kad pišem, osjećam se kao da sam u društvu pisaca koje volim. I to je tako još otkako sam s 11-12 godina napisao svoju prvu priču, koja je bila o Sherlocku Holmesu i doktoru Watsonu te imitirala Arthura Conana Doylea. Dakle, ne osjećam se kao dio panteona, nego kao dio spisateljskog tima. Ostao sam povezan s piscima koji su me oduševili kao klinca, poput Conana Doylea i Raya Bradburyja, a s vremenom su tu došli, primjerice, Fitzgerald i Faulkner.

Postoji li neki veliki pisac kojeg doista nikako ne volite? Tko ili što je antiteza vašeg literarnog ukusa?

Prvi koji mi pada na pamet je Dostojevski. Znam da je riječ o piscu koji je mnogima vrlo važan, ali mene je uvijek ostavljao hladnim. Znam da bi me 'Idiot', 'Zločin i kazna' i 'Braća Karamazovi' trebali impresionirati, ali ništa.

Kako ste došli na ideju smjestiti židove na Aljasku u 'Sindikatu jidiških policajaca'?

Geneza te ideje je u pravom prijedlogu s početka 1940-ih. Ministar u administraciji Franklina Delanoa Roosevelta predlagao je da se na Aljasku nasele europski židovi. Aljaska je tada bila samo teritorij, a ne savezna država, ali je bila puna resursa koje su željeli eksploatirati. Taj ministar je tako došao na ideju da na mjestu bez ljudi naseli ljude za koje više drugdje nije bilo mjesta. Predsjednik Roosevelt je odobrio tu ideju i nacrt zakona je predložen Kongresu, ali je sve propalo. Naime, bijeli establishment Aljaske je bio protiv toga da se tamo naseljavaju ti prljavi židovi iz istočne Europe, kako su ih oni vidjeli. Ironično je da su protiv toga bili i židovi koji su već živjeli na Aljasci, a jedan od najvećih protivnika je bio i budući prvi guverner Aljaske, koji je i sam bio židov. U knjizi sam to riješio tako da sam jednostavno ubio najvećeg protivnika te ideje u automobilskoj nesreći.