Što stožeraši i slični misle o politički nekorektnom humoru, vjerojatno se nikada neće saznati, jer riječ je o dva svijeta. Međutim, ako im netko i javi kako se i s čime sve šali ekipa uvezena iz londonskih pubova i Soho Theatrea, kazališta specijaliziranog upravo za ovakvu vrstu zabave, pravovjernu ljutnju će vjerojatno anulirati radost što je u svakom vicu o nedavnoj povijesti ovih prostora ipak naglasak na Crnoj Gori.

Stand up je takav žanr koji trpi gotovo sve što se u njega poželi utrpati. Sam na pozornici, takav izvođač prolazi ili pada, jer ne kaže se bez razloga u nešto navodno ozbiljnijim kazališnim krugovima da je monodrama poslijediplomski ispit za glumca. Ali komičari mogu i ne moraju biti glumci, ili 'glumci'. Mogu jednostavno biti dovoljno vižljasti i inteligentni, hrabri i duhoviti ljudi sa svakodnevnim frustracijama koje ne guraju pod tepih, nego ih pretvaraju u šalu.

Majstorima stand upa obično ne treba neki poseban šlagvort, jer posao im je pronaći ga i kada ga nema. Međutim, činjenicom da su i njima i publici 'priuštili' veliku dvoranu Vatroslava Lisinskog, organizatori su ipak dali i svoj obol cijeloj večeri. Svaki od izvođača jednostavno je morao barem jedanput spomenuti začudan i pomalo neadekvatan ambijent u kakvom nikada prije nije nastupao. Međutim, ogromna i potpuno prazna pozornica velikog Lisinskog sa scenografijom 'Čarobnjaka iz Oza' u pozadini, kako je impozantne cijevi orgulja nazvao Seann Walsh, ujedno je nesumnjivo bio i svojevrsni izazov.

Jedno je nastupati po klubovima i manjim kazalištima a sasvim drugo u reprezentativnoj dvorani s dvije tisuće sjedala, od kojih su barem dvije trećine bile i popunjene. Prekaljene zabavljače to nije omelo, ali ih, nažalost, nije ni pretjerano motiviralo.

Kako zbog više sile jedan od 'headlinera', Amerikanac Rich Hall ipak nije došao do Zagreba, program prve festivalske večeri nazvan Comedy Gala bez njega i nije previše patio. Novozelanđanin Javier Jarquin odigrao je ulogu predstavljača sasvim solidno, igrajući se pažnjom publike i efektom njezina oduševljenja sasvim rutinski. Pritom je politički nekorektnu oštricu okrenuo i prema sebi, jer je i sam specifična mješavina rasa i etniciteta, pa tvrdi da mora imati dvije putovnice – jednu za sebe, a drugu za svoje obrve. Sva sreća da s tim vicem nije bio u Hrvatskoj prije nekoliko godina, u vrijeme predsjednikovanja Stipe Mesića.

Iako je uvijek efektno udijeliti i nekoliko packi domaćinima, fokus zabavljača takvog tipa, koji ipak nisu sigurni koliko daleko mogu ići u okruženju koje možda i nije spremno na najbrutalniji humor, uglavnom je na njima samima. U tom je najdalje otišao najstariji i najkvalitetniji član ovog 'rat packa' John Gordillo.

J.Gordillo

U efektnom uvodu ni on nije bio imun na bondanje s publikom, ali iz drugog kuta: prepričao je kulturološki šok koji je doživio kad se taksist nepoznatoj prolaznici obratio s 'O'prosti(tu)te!'! Štos je koliko neprevodiv, toliko i krajnje jednostavan, što nije slučaj s ostalim njegovim pričama. Prepričavajući detalje svoga poprilično zamršenoga obiteljskog života, Gordillo se pokazao kao nešto drukčiji zabavljač, bliži monodramskoj ispovijedi u kojoj smijeh ne izaziva prvoloptaška atrakcija, nego elipsa koja od intime čini farsu.

Slično, obiteljski i intimno, igra i Dana Alexander koja je tek ekskluzivnu poziciju 'prve crne stand up komičarke Kanade' zamijenila uspjehom u 'velikoj bari s puno krokodila', što londonska zabavljačka scena jest. Nažalost, u toj borbi i nema previše šanse, jer humor joj je sirov i grub s previše naglaska na stereotipu velike bijesne tamnopute žene koja svakome sve može istresti u lice.

Najveće ime ovog izdanja festivala London Calling bio je mlađahni i 'otkačeni' Seann Walsh kao još jedna inkarnacija životne filozofije 'dudeisma', ali takva koja ne donosi ništa više od onoga čime se proslavio Lebowski. No Walsh je mlad i očito talentiran, pa ga treba očekivati u Zagrebu još koji put, kad smisli nešto originalnije ili mu život sam, kao Gordillu, ponudi nezamjenjivi temelj humora – iskustvo.