Hrvatsko-austrijski dizajnerski trojac Numen/ForUse, koji čine Sven Jonke, Christopher Katzler i Nikola Radeljković, posljednjih je godina osvojio niz važnih svjetskih nagrada za dizajn i scenografiju.

Prije dvije godine, instalacija 'Selotejp', donijela im je uglednu nagradu Red Dot, a na Praškom kvadrijenalu taj dizajnerski trojac osvojio je Zlatnu medalju za najbolji scenski dizajn i Zlatnu medalju za najbolje korištenje kazališne tehnologije. Na kraju 2011. nagrađeni su za uređenje hotela Lone u Rovinju, nagradom za najbolje arhitektonsko ostvarenje koje dodjeljuje Udruženje hrvatskih arhitekata.

U knjizi 'Designers on Design' Terencea Conrana i Maxa Frasera, grupa Numen, uvrštena je među stotinu najaktivnijih dizajnera svijeta, odnosno među dizajnere koji će oblikovati našu budućnost, a ova godina počinje im predstavljanjem trosjeda na međunarodnom sajmu namještaja u Kölnu na kojem nastupaju drugu godinu zaredom. Uoči kelnskog sajma namještaja, razgovarali smo s istaknutim članom Numena, Nikolom Radeljkovićem, o temama kazališne scenografije, produkt dizajna, umjetnosti i arhitekture…

Drugi put predstavljate proizvod na najvećem međunarodnom sajmu namještaja u Kölnu. Oba puta radili ste za istog domaćeg proizvođača namještaja. Prošle godine izlagali ste sofu Revolve koja je privukla veliku pozornost medija. Što ćete sada predstaviti i što vam znači sudjelovati na prestižnoj međunarodnoj smotri?

Drugi put s domaćim proizvođačem, Kvadrom. Naši proizvodi razvijeni s međunarodnim tvrtkama već se godinama prezentiraju u Kölnu, pa će tako i ove godine biti predstavljen projekt Flex za njemačku tvrtku Piure. Prošlogodišnji uspjeh sofe Revolve koju smo dizajnirali u suradnji s Robertom Bratović i Ivanom Borovnjak, pokazatelj je da je moguće ostvariti uspjeh i s novom, međunarodno nepoznatom tvrtkom pod uvjetom da prezentirani proizvod ima karakter i oblikovnu te funkcionalnu izvrsnost kojom može konkurirati vodećima na tržištu. Ove godine, s Kvadrom predstavljamo sustav prvenstveno namijenjen za opremanje javnih prostora, Segment.

Jeste li zadovoljni suradnjom s domaćim proizvođačem namještaja i je li bio dug put od ideje do realizacije proizvoda?

Zadovoljstvo prvenstveno proizlazi iz činjenice da je posvećenost ljudi u Kvadri takva da je moguće nadomjestiti nedostatak iskustva u razvoju vrhunskog inovativnog proizvoda. Put od ideje do realizacije trajao je gotovo pola godine, što je relativno brzo za rješavanje svih problema kod tako kompleksnog sustava. Razvoj bi trajao jednako dugo i da je riječ o suradnji s bilo kojim vrhunskim europskim proizvođačem namještaja.

Ranije ste radili za talijanski Moroso i još neke poznate kompanije – Zanottu i MDF Italia - zahvaljujući kojima ste stekli međunarodni kredibilitet. Kako je došlo do tih suradnji i je li zahtjevno surađivati sa svjetskim proizvođačem namještaja?

Do suradnji je u početku dolazilo na našu inicijativu tako što smo na sajmovima ugovarali sastanke s vodećim ljudima tih tvrtki koji su prihvatili neke od naših prijedloga novih proizvoda. Komunikacija u tim procesima  uglavnom je bila začuđujuće jednostavna, bez birokratskih peripetija i arogancije koja bi se mogla očekivati od tako značajnih tvrtki. Zahtjevnost se prvenstveno ogledala u odsutnosti inicijalnog financiranja proizvođača. Prvi novac od tih suradnji počeli smo dobivati tek nakon početka komercijalne eksploatacije projekata do koje smo ponekad morali čekati i nekoliko godina, a sve troškove putovanja i istraživanja snosili smo sami, što je i uobičajena praksa za dizajnere na početku karijere. Tek nakon inicijalnih uspjeha počeli smo dobivati narudžbe za projekte.

U knjizi 'Designers on Design' Terencea Conrana i Maxa Frasera uvršteni ste među stotinu najaktivnijih dizajnera svijeta. Što vam znače takva priznanja?

Priznanja su uvijek ugodna i poticajna, naročito stoga što mi zapravo izbjegavamo bavljenje samopromocijom. Zbog toga nas takve pohvale u brojnim antologijama suvremenog dizajna, scenografije i umjetničkih instalacija uvijek pomalo iznenade. Takva priznanja ojačavaju naš položaj u javnosti što nam omogućava utjecaj na neke procese izvan našeg usko profesionalnog djelovanja, kao što je npr. problematiziranje sudbine zagrebačkog Velesajma.

Bavite se raznim područjima kreativnosti od produkt dizajna, uređenja interijera, kazališnih scenografija, umjetničkih instalacija i ambijenata. Odakle ta potreba da kao produkt dizajner ipak radite i čisto umjetničke projekte?

Kad ustanovite da su temeljni problemi čovjeka i društva međusobno povezani, teško je ograničiti kreativno djelovanje zbog apstraktno povučenih granica između disciplina. Pogotovo stoga što su avangardni pokreti 20. stoljeća, na kojima je temeljen naš profesionalni diskurs, nepobitno izbrisali te umjetne podjele koje je proizveo akademizam 18. i 19. stoljeća.

Za razliku od umjetničkih instalacija, kod namještaja je ipak bitno riješiti funkcionalnost određenog komada. Je li korisnost najvažniji aspekt dizajna i što je po vama bitno za dobar kauč?

Mi naše prostorne eksperimente i ne smatramo umjetničkim instalacijama. Najbliža definicija do koje smo došli za te strukture su 'privremena arhitektura' ili 'kolektivni namještaj' pa su i ti projekti određeni svojom funkcijom, konstrukcijom i tehnologijom, baš kao i projekti iz sfere industrijskog dizajna. Uspješan je dizajn  definiran kreativnim usklađivanjem spomenutih parametara, gdje rješavanje funkcionalnog problema neće ugroziti formu, već je nadograditi, a pri tome pomoći jednostavnijoj i ekonomičnijoj produkciji. Pronalazak je tih sinergijskih formula dizajn. Odvojeno rješavanje problema ne vodi nikamo. Bitna je cjelina i usklađenost.

Stolica FU 09 deveti je proizvod koji smo (For Use) stavili u proizvodnju, a fotelja Satyr dobila je mitsko ima zbog politike proizvođača, njemačkog ClassiCona. Apstraktna imena projektima smo davali iz protesta prema marketinškom pristupu brendiranja proizvoda koji 'moraju' imati neko zvučno ime koje zapravo nema nikakve veze s karakterom proizvoda. Općenito nas je uvijek smetala mistifikacija dizajna i dizajnera koja je u nekim slučajevima dovedena do takvog apsurda. Smetao nam je i ogromni potpis dizajnera ugraviran na proizvod ili brend proizvođača kao osnovni vizualni element proizvoda. Zbog toga smo i nazivali naše proizvode 'For use', čime smo pokušavali reći da nije bitno tko je dizajnirao nešto, nego služi li objekt svojoj svrsi ili ne.

Poznato je da mnogo surađujete s arhitektonskim studiom 3LHD s kojim ste dobili nagrade za interijer hotela Lone u Rovinju i projektu preuređenja splitske rive. Je li suradnja s arhitektima slična suradnji s kazališnim redateljima s kojima također puno surađujete

Na neki način da, jer je suradnja i u jednom i u drugom slučaju bazirana na međusobnom uvažavanju koje ne isključuje uzajamnu kritiku i inicijativu u problemima izvan uske specijalizacije. Razlika je u trajnosti rezultata i bliskosti gledatelja/korisnika i prostora. Scenografija mora funkcionirati samo za vrijeme trajanja predstave i može i treba biti iluzija i magija, što je oslobađa stega trajnosti i certifikata. S druge strane, arhitektura, naročito ona javna, mora izdržati sve zahtjeve dugotrajnog, često nesavjesnog korištenja, ali je zato i nešto u čemu možemo trajno uživati. Ova temeljna razlika u rezultatu bitno utječe na karakter suradnje. Dok je kod scenografije normalno da se do generalne probe traži pravo rješenje i projekt kontinuirano mijenja, kod suradnje na arhitektonskim projektima svaka ozbiljnija izmjena nakon idejnog projekta predstavlja ozbiljan problem koji treba braniti objektivnim argumentima.

Koji je vaš najveći posao do sada?

Teško je kvantificirati 'veličinu' projekta, ali mislim da je hotel Lone nešto, dimenziju čega još nismo u potpunosti osvijestili. U smislu društvenog i profesionalnog utjecaja. S druge strane, projekt 'Tape' nas je postavio u žižu međunarodne javnosti, pa je tako Tape koji je bio postavljen u Palazzo Strozzi u Firenzi, samo u noći muzeja navodno vidjelo čak 5.000 ljudi.

Školovani ste kao produkt dizajner. Je li nasljeđe modernizma bilo bitno u Vašem razvoju dizajnera i umjetnika?

Izrazito. Naročito nam je bilo značajno 'otkriće' hrvatskih neoavangardnih pokreta koje smo prepoznali nakon fakulteta radeći izložbe 50-e i Avangardne tendencije. Ta djela predstavljaju hrvatsku baštinu jednako kao i Bašćanska ploča ili djela Ivana Meštrovića, ali još uvijek nisu ni približno evaluirana sukladno svom značaju. Zbog toga su, nažalost, daleko od toga da postanu nezaobilazna društvena činjenica.

U kojoj mjeri su se, po Vama, ostvarile ideje modernizma o dizajnu kao sredstvu za stvaranje humanijeg društva i u čiju svrhu se danas dizajn proizvodi?

Dizajn i arhitektura moderne umnogome su doprinijeli humanijem i kvalitetnijem životu velikog broja ljudi, kako u svijetu tako i u Hrvatskoj. Bolji uvjeti života, nažalost, ne rezultiraju nužno boljim čovjekom, a onda posljedično ni društvom. Ali ta činjenica ne umanjuje doprinos arhitekata i dizajnera kvaliteti izgrađenog okoliša. Tehnološke revolucije izgradnje i proizvodnje 19. stoljeća bespovratno su izmijenile svijet, a potraga za humaniziranjem tog sustava rezultirala je dizajnom kao disciplinom. Odgovornost dizajnera time je veća, jer su oni jedni od rijetkih koji utrku za zaradom mogu ispuniti nekim smislom izvan i iznad jednostavnog okretanja kapitala. Na dizajnerima je da ne pristaju samo mijenjati izgled proizvoda bez ikakvih strukturalnih poboljšanja samo zato da bi potakli potrošnju. Na dizajnerima je da ne pristaju raditi proizvode čija je sjajna površina maska koja prikriva unutrašnju besadržajnost proizvoda. Na dizajnerima je da promišljaju za koga i zašto dizajniraju nešto. Čini mi se da ipak sve više dizajnera razmišlja o svojim odgovornostima i da se novi proizvodi sve više dizajniraju zato da bi korisnicima pružili smisleniji i prilagođeniji proizvod od onog koji već postoji na tržištu.

Što Vas je potaknulo ili isprovociralo da kritički govorite i pišete o nedavnoj izložbi Karima Rashida u zagrebačkom MSU?

Izostanak bilo kakvog kritičkog glasa u hrvatskoj javnosti. Žao mi je što sam svojom reakcijom samo dodatno promovirao izložbu, ali mi je drago što sam ipak neke ljude potaknuo na promišljanje smisla i uloge dizajna, ali i na odgovornost i obvezu aktivnog djelovanja u društvenim zbivanjima.

Hrvatska scena polako ali sigurno napreduje. Brojni dizajneri i grupe rade već dulje vrijeme, ali se rezultati sada počinju jasnije vidjeti. Lijepo je vidjeti međunarodne publikacije u kojima se pojavljuju hrvatski dizajneri. Kroz povećanje aktivnosti dolazi i do postupnog poboljšavanja aktivnosti. Ono što posebno ohrabruje činjenica je da dizajneri više ne čekaju poziv proizvođača, već preuzimaju inicijativu i odgovornost za realizaciju. Za nadati se je da će institucije prepoznati ovaj napor i napredak i početi podupirati dizajnere i dizajn. Nikako ne mogu razumjeti zašto još nije usvojena, prije pet godina napisana, strategija implementacije dizajna i zašto javna institucija kao sto je HGK osniva svoj dizajnerski centar bez ikakve koncepcije umjesto da podrži strukovna udruženja kao što je HDD.

Prošla i pretprošla godina bile su izrazito uspješne za Numen. Mnoge nagrade u raznim područjima kojima se bavite. Predviđate li svijetlu budućnost hrvatskom produkt dizajnu?

Da, iako bi puno lakše bilo predviđati budućnost kada bismo mogli strukturirati i evaluirati prošlost i postignuća prošlih generacija, uspostaviti kriterije i definirati strategije.