Toni Meštrović (1973.) jedan je od naših najzanimljivijih audio-video umjetnika koji od 1992. godine aktivno sudjeluje na skupnim i samostalnim izložbama te video festivalima u Hrvatskoj i inozemstvu. U Multimedijalnom kulturnom centru Split otvara se njegova retrospektivna izložba pod nazivom 'Re-vizija / Re-vision' uoči koje smo razgovarali s tim multimedijskim umjetnikom i profesorom na Umjetničkoj akademiji Sveučilišta u Splitu
Kako ste koncipirali izložbu u MKC-u?
Izložba će predstaviti 25 radova na dva načina - kroz galerijski postav i filmski screening program. Uz četiri filmska rada bit će izložene audio i video instalacije koje datiraju od 2000. godine do danas te obuhvaćaju većinu mojih radova na temu identiteta dalmatinskog podneblja.
Izložba započinje video radom 'Dobrodošli u Dalmaciju – Mediteran kakav je nekada bio' koji prikazuje panoramski snimak betonizacije i apartmenizacije hrvatske obale iz auta dok se vozim kaštelanskom cestom. Taj jednostavan video rad zapravo je statement ili komentar o današnjem geopolitičkom ili, ako se mogu tako izraziti, geo-kulturnom dalmatinskom pejzažu. Zatim slijede radovi koji za mene predstavljaju vrijednosti tradicije i identitet kakav se poradi tranzicijskog perioda gubi s ovog podneblja. Koncept izložbe jest re-kontekstualizirati niz radova unutar ciklusa koje sam, tek sada, nakon desetak godina rada mogao definirati te prikazati cikluse u totalitetu kao zasebne cjeline tj. višekanalne instalacije.
U svojim radovima često koristite tipične mediteranske motive poput suhozida i mora, ali ne radite od toga turističke razglednice Dalmacije. Što je za vas toliko fascinantno u tim pejzažnim obilježjima Dalmacije?
Zanimaju me poetična i filozofska promišljanja u audiovizualnim medijima koja u osnovi imaju inspiraciju u pejzažu otoka i mora, ali se bave pitanjima kružnosti i beskonačnosti kao što su radovi O-tok, A Blue Note... ili pak imaju svojevrsnu sociološku i antropološku dimenziju kao što su radovi iz ciklusa Continuum Continuus ili Sol. Također, na neki način svi radovi proizlaze iz vlastite tj. obiteljske povezanosti s otokom Velim Drvenikom, njegovim genius loci, nematerijalnom i materijalnom baštinom. Zvučno i vizualno istraživanje 'duha' mjesta i njegovog načina života je moj orijentir u navigavanju obiteljskim mitologijama, kao i onim koje se nalaze u pejzažu, kulturi i životu dalmatinskog podneblja.
Kroz vaše audiovizualne radove stječe se dojam da vas zanima ono iskonsko, arhetipsko i ono što je univerzalno i opće, a prema čemu vi imate intiman odnos. Jedno od obilježja vaših radova jest meditativnost te uočavanje i korištenje energije prirodnih sila, ali ne u njihovoj razornoj snazi već na jedan humani način i u ljudskoj dimenziji. Je li to ispravan dojam?
Drago mi je da se moj rad na takav način iščitava.
Diplomirali ste na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, a magistrirali ste na Visokoj školi za medijsku umjetnost u Kölnu. Kako je iskustvo školovanja u inozemstvu djelovalo na vas kao umjetnika i profiliranje vaše umjetnosti. Možete li usporediti ta dva obrazovna sistema, Zagreb i Köln?
Još za vrijeme studija na Zagrebačkoj ALU pokušao sam upisati studij snimatelja na ADU, ali bez uspjeha. Srećom, više uspjeha imao sam na KHM-u u Kölnu. Tamo sam imao prilike naučiti i koristiti se tehnologijama koje mi nigdje u Hrvatskoj nisu bile dostupne. Bio sam okružen umjetnicima, mentorima i studentima koji se bave sličnim tehnološkim problematikama, što je utjecalo na moj pristup i razumijevanje medija, a imam dojam da se i studiranje shvaćalo na puno ozbiljnijoj razini među studentima nego što je to bilo moje iskustvo u Hrvatskoj. Osim toga, za vrijeme mog studijskog boravka u Kölnu desilo se moje osobno i umjetničko sazrijevanje. Mogu reći da mi je tadašnja odsutnost iz naših prostora bila bitna za razumijevanje tranzicijskih problema u Hrvatskoj.
Jeste li imali želje ostati u inozemstvu ili je za umjetnika ipak poticajnije stvarati kod kuće, u poznatom ambijentu?
Nakon završetka studija u Kölnu, 2004. godine, odvagnuo sam opcije i odlučio sam se vratiti kući. Nijemac cijelu godinu radi da bi si priuštio jednotjedno ljetovanje na hrvatskom moru, a ja imam mogućnost živjeti na tom moru i uz to nalaziti u njemu inspiraciju za rad. U mom radu bitan mi je proces i kontinuitet koji bi bio otežan u 'gastarbajterskim' uvjetima života ili podilaženju stereotipnim očekivanjima o suvremenoj umjetnosti s hrvatskih (ili istočno-evropskih) prostora.
Kakav je položaj umjetnika koji djeluje u Splitu? Imate li dovoljno prostora za suvremenu umjetnost i jeste li zadovoljni odazivom publike?
Nemoguće je biti zadovoljan odazivom publike na suvremenu umjetnost u Splitu ili bilo gdje u Hrvatskoj, budući da se nigdje, pa čak ni u Zagrebu kao jedinom (samo)priznatom kulturno-umjetničkom centru u Hrvatskoj, ne ulaže dovoljno pozornosti i financijskih sredstava za suvremenu umjetničku djelatnost. Ipak, moram reći da se s razvojem Umjetničke akademije i (još uvijek nedovoljnim) investiranjem u renoviranje MKC uočavaju pomaci u percipiranju suvremene umjetnosti i kulture kod mlađe i srednje splitske populacije. Na žalost, ni lokalna ni nacionalna politika ne pridodaju dovoljnu važnost tome.
S obzirom na to da ste umjetnik koji živi i radi na relaciji Split – Rijeka osjećate li se u bilo kojem smislu zakinuto u odnosu na umjetnike iz Zagreba?
Zakinutost postoji na više razina. Splitske ili riječke umjetničke institucije koje bi prvenstveno trebale prepoznati i promovirati lokalne suvremene umjetnike u hrvatskim ili svjetskim umjetničkim nišama i krugovima, zakinute su u financijskom, pa u skladu s tim i programskom smislu. Za izložbe koje se rade izvan Zagreba iz nekog razloga se nerijetko podrazumijeva da nemaju istu važnost kao i one u Zagrebu, a kustosi bazirani u Zagrebu rijetko se kad upućuju u ostale gradove da bi se upoznali sa radom umjetnika koji ne žive u Zagrebu. Isto tako, kustosi koji u hrvatsku kulturnu metropolu dolaze iz inozemstva najčešće se ne upoznaju s umjetničkim praksama u 'provincijama' Hrvatske već se čini da se izvozi samo ono što prođe kroz centralni filter.
Vaši radovi dostupni su i putem interneta?
Da, skoro sva moja umjetnička istraživanja mogu se vidjeti u obliku dokumentacije na mojim web stranicama. Smatram da je to za sada jedini način kojeg imam na raspolaganju za stjecanje šire vidljivosti i publike.
