Od 11. do 16. studenog, paviljoni 5 i 6 Zagrebačkog velesajma ispunit će se štandovima knjiga i standardnim gužvama posjetitelja koji će tražiti omiljene ili nove naslove po povoljnim cijenama.

Prethodnih se godina često raspravljalo o tome kako Interliber učiniti međunarodno i kulturno relevantnijim, primjerice osmišljavanjem koherentnog kulturnog programa ili vraćanjem koncepta zemlje-partnera, no s obzirom na to da to da je Hrvatska u šestoj godini recesije, sada se o Interliberu prvenstveno razmišlja kao o komercijalnom događaju. Hrvatski nakladnici već se godinama suočavaju sa smanjenjem čitateljskog interesa i još većim padom prodaje knjiga pa je Interliber prilika za to da se konačno kupcima prodaju knjige, pa čak i uz značajan popust ako je potrebno.

Pjesnik i izdavač Branko Čegec iz Meandra prilično pesimistično gleda na cijelu situaciju: 'Mislim da više nije moguće govoriti o stanju izdavaštva, jer je već neko vrijeme riječ o skupini ljudi koja pokušava održati jedan bazični kulturni proizvod koji toj kulturi, čini se, ne treba. Ne govorim, naravno, o pojedincima, o ljudima koji još čitaju, tzv. publici, nego o nečemu što smo poznavali pod imenima kao što su kulturna politika, kulturni standard itd. Takvo što danas definitivno ne postoji, a knjiga u maloj zemlji siromašne inteligencije ne može opstati bez brige za kontekst, u vrtu koji nitko ne zalijeva.'

Za Meandar, koji i dalje objavljuje literarno vrijedne naslove, Čegec kaže da 'vegetira', tj. 'pokušava plivati s kamenom oko vrata koji se doslovno iz minute u minute povećava'. Od Interlibera zapravo ne očekuje ništa, nego ga opisuje kao 'jednu od točaka preživljavanja, nipošto jedino i najvažniju'.

Može li prodajno uspješan Interliber uopće spasiti hrvatske nakladnike ili je riječ o posljednjoj nadi koju imate, pitamo. 'Kada bi to i bilo moguće, bila bi to tužna činjenica, fenomen planetarnih razmjera: jedan provincijski buvljak, na kojemu se rasprodaje u bescjenje, spašava jednu od, još uvijek je to tako u normalnome svijetu, temeljnih grana nacionalne kulture. Kakav SF! Interliber je i u boljim vremenima služio tome da se rasprodajama pokrpaju neke rupe. Nekad je to održavalo iluziju da se može i mora dalje. Mora li se? Moji motivi su još jedino ljudi koji žive od crkavice koju možemo proizvesti. Iluzije o važnome poslu koji pridonosi kulturi i razvija je odavno su se rasplinule', zaključuje rezignirano Branko Čegec.

Josip Pandurić iz Disputa kaže da se ponašaju 'kao da nije kriza', 'nelogično i atipično'. Disupt nastavlja sa svojim standardnim načinom rada visokih uredničkih kriterija i relevantnih kulturnih projekata, pa Pandurić nabraja: 'Disput ide u sve veće i veće projekte - poput recimo prevođenja i izdavanja monumentalnog djela Karla Krausa 'Posljednji dani čovječanstva' ili pak čuvenih 'Izvora totalitarizma' Hannah Arendt - a zdušno nastavljamo s našom bibliotekom 'Na tragu klasika' u kojoj će pred Interliber izaći stoti naslov, prekrasan roman 'Vrata' mađarske spisateljice Magde Szabó. Već smo popunili i izdavački plan za sljedeću i dobar dio 2016. godine...'

Kako se Disupt ne vodi tržišnim kriterijima, njegovo preživljavanje ovisi i o potporama koje dobiva: 'Funkcioniramo na barem udvostručen radnom angažmanu našeg malog izdavačkog tima i spretnosti da za izdavačke projekte angažiramo sredstva inozemnih fondacija, a pritom nam znatna potpora – mora se priznati – stiže i od ovdašnjih ministarstava kulture i znanosti te zagrebačkog ureda za kulturu. Bez toga bi izdavačka misija poput Disputove - i još nekih manjih, samozatajnih izdavača - u ovim našim tržišno nereguliranim uvjetima bila potpuno nemoguća.'

Za Pandurića Interliber nije nikakav spas, ali nudi i neka nova, zanimljiva iskustva malim nakladnicima, a to je da 'za svoju prodanu knjigu mogu odmah dobiti novac'. 'Inače od knjižara u vlasništvu velikih izdavača na takvo što, na svoj novac, mali izdavači moraju uz opetovano ponižavajuće moljakanje čekati mjesecima, mjesecima...', kaže Pandurić.

Kritiku zato Josip Pandurić upućuje tzv. velikim izdavačima: 'U aktualnim medijskim najavama skorašnjeg sajma na sva zvona protežiraju se izdanja velikih izdavača koja već sama sobom imaju prodajni potencijal, a listom se zanemaruju ili u najboljem slučaju ne apostrofiraju visokokvalitetna, kulturno iznimno važna izdanja koja većinom dolaze iz radionica manjih izdavača. Već samo taj maleni aspekt problema dostatan je da puno kaže o stanju u hrvatskom izdavaštvu, koje se sve više odlikuje diktiranjem čitateljskog ukusa i pravila ponašanja u tzv. branši od strane velikih izdavača, a ujedno i knjižara.'

Gordana Farkaš Sfeci iz naklade OceanMore, koja je hrvatske čitatelje upoznala s djelima nobelovke Alice Munro, Interliber vidi kao 'samo sajam - malo rasprodaje i sajamske atmosfere, druženje s kolegama i kupcima i ne vjerujem da itko očekuje više od navedenog'. Riječ je o manifestaciji koja 'već 15 godina nema umjetničkog ili programskog direktora'.

OceanMore se s dugogodišnjom krizom nosi 'tako da svaku kunu preokrene tri puta prije nego što je potroši'. 'Ne ulazimo u projekte koji mogu biti prevelik zalogaj, radimo na rubu izdržljivosti, svi sve, na vrijeme plaćamo suradnike i raspolažemo samo sredstvima koja imamo. Ali sve to uz velike napore budući da puno energije trošimo na 'utjerivanje dospjelih potraživanja' od velikih knjižara lančara koji potpuno arbitrarno plaćaju svoje dugove, i nije samo problem to što je ukupno prodaja knjiga u ovoj krizi pala za najmanje 40 posto, već i to što prodate ne možete u normalnom roku naplatiti, morate tiskati manje naklade i pokušati preživjeti.'

Petra Ljevak iz Naklade Ljevak konstatira da je stanje u hrvatskom izdavaštvu danas teško do mjere koja ozbiljno ugrožava egzistenciju ne samo mnogih izdavača, već i struke kakvu poznajemo. Kada je riječ o Interliberu kao spasu za izdavaštvo, Ljevak smatra da on 'sigurno ne može spasiti nakladnike'. Što je onda rješenje? 'Nakladnike može spasiti uređeno okruženje, reorganizacija, pouzdana i operativna distributivna mreža te prije svega sustavno promicanje čitanja u svrhu povećanja čitateljske publike.'

O tome da je prijeko potrebna nacionalna strategija za poticanje čitanja, govori u direktorica Planetopije Marina Kralj Vidačak. 'Prodaja knjiga u knjižarama tijekom godine je toliko pala da izdavačima ovakav sajam ima primarno prodajnu, a ne toliko prezentacijsku ulogu. To je posljedica više faktora, ne samo gospodarske krize, već i primjerice nepostojanje nacionalne strategije za poticanje čitanja, nepostojanje neovisnog knjižarskog lanca, najveći izdavači su ujedno i najveći knjižari.'

Za Planetopiju je dugogodišnja kriza značila pojačanje senzibiliteta 'prema potrebama tržišta i potražnji tržišta': 'Kriza je svakako izoštrila neke naše vještine, potaknula još veću kreativnost pa čak i inat i strast da želimo opstati unatoč svemu. Čini nam se da nikada do sada nismo s toliko pažnje i fokusa odabirali nove knjige kao sada, jer svaka nova knjiga koju objavimo odlučuje hoćemo li opstati ili ne.'

Od dobrih poznavatelja sstanja na izdavačkoj sceni se može čuti da ne postoje ni konkretni podaci o tome koliko je izdavača proteklih godina stavilo ključ u bravu. Dosta je izdavača na aparatima, odnosno drastično su smanjili produkciju, ali se nisu i formalno ugasili.

Svi izdavači s kojima smo razgovarali identificirali su sljedeće probleme: izostanak nacionalne strategije poticanja čitanja, slabu distribucijsku mrežu kojom dominiraju tzv. veliki izdavači (poput Profila, VBZ-a itd.), koji su ujedno i knjižari te - last but not least - nesnalaženje Ministarstva kulture u cijeloj situaciji. Ukratko, hrvatsko je izdavaštvo na izdahu pa se ne treba iznenaditi ako se već sljedeće godine suočimo s polupraznim paviljonima 5 i 6 Zagrebačkog velesajma.