Hrvatski nacionalni integracijski procesi najsloženiji su slučaj takvih procesa u Europi, i oni su doveli do zemlje čija je najveća vrijednosti u „autentičnoj multikulturalnosti i različitosti“, naglasak je knjige „Hrvatska. Povijest, kultura, ideje“ Macieja Czerwińskog
Knjiga tog poljskog lingvista pojavila se nedavno u hrvatskom izdanju Srednje Europe.
Czerwiński na više od 500 stranica kroz šest poglavlja predstavlja zbivanja i procese od devetog stoljeća do aktualnog trenutka, a u uvodu hrvatskom izdanju naglašava da on nije povjesničar i da je sintezu hrvatske povijesti prvenstveno namijenio poljskim čitateljima.
Hrvatska povijest je izuzetno složena i o njoj treba govoriti kao o rijeci s brojnim pritocima. Da bi se razumio njezin glavni tok, treba razumjeti različite pritoke, objašnjava poljski slavist, književni kritičar i prevoditelj, profesor na Jagelonskom sveučilištu u Krakovu.
vezane vijesti
Teritorij današnje Hrvatske od 9. stoljeća pripadao je različitim državnim tvorevinama, a hrvatska kultura je nastajala u brojnim središtima, pa je njezina najizrazitija karakteristika regionalizam, argumentira on.
Hrvatska kultura izrasta iz triju velikih civilizacijskih idioma: mediteranskog srednjovjekovnog i balkanskog, koji su u nju uveli različite modele tradicije, jezika, društveno-političku organizaciju, prehranu, razumijevanje krajolika i drugo.
Naglašava da su ti idiomi rijetko bili dominantni, nego su najčešće djelovali kao mreža ili labirint u različitim krajevima i njihovo ujedinjavanje je počelo u 19. stoljeća u vrijeme narodnog preporoda.
Katolicizam je postao vezivna sila koja je dovela do integracije Hrvata i uključio ih u sferu zapadnog svijeta, objašnjava Czerwiński, koji također naglašava da je hrvatski jezik utemeljen na tri narječja.
Czerwiński, koji se trenutno u vlastitim istraživanjima bavi literarnim imaginacijama Dalmacije u 20. stoljeću, naglašava da su hrvatski nacionalni integracijski procesi u 19. stoljeću bili ambivalentni jer su se odvijali u široj integraciji južnoslavenske zajednice, te da je u tom pogledu hrvatski slučaj najsloženiji u procesima u Europi.
Knjiga završava epilogom „Svoji na svome“, u kojem Czerwiński, upozorava na kontroverze aktualnog stanja Hrvatske, koje karakterizira stagnacija izazvana ratom i nesposobnosti vlada da pokrene zemlju. U tome osobitu važnost pridaje obračunima s jugoslavenstvom između dvije temeljne povijesne vizije Hrvatske.
