'Fascinira me pjev slavuja! Probada mi srce i daje uzlet mojoj mašti. Obavijen poezijom i nasiljem, slavuj je bio inspiracija piscima od Sofokla do Keatsa. To je također i ptica koja se nalazi na poleđini kovanice jedne kune. U trenutku kada sam počela razmišljati o temi ovog komada za pet klaunova TRIKO CIRKUS TEATRA, ova, na prvi pogled nevažna podudarnost, bila mi je odskočna daska. Potraga za temom se nastavila, nadugo i naširoko, kao svemirska letjelica vezana za klatno, čas bliže zemlji, čas daleko od nje.

Opće je poznata stvar da je biti jednostavan vrlo komplicirano. Pa skinimo onda sve! Maknimo scenografiju i ostavimo prazan prostor. Izbrišimo prošlost i ostavimo samo sadašnjost, otklonimo ples i ostavimo samo pokret. Ogolimo glumca i ostavimo samo njegovog klauna. Otvorimo maštu da bi se vidjelo ono nevidljivo! Spektar zvukova koji je izuzetno prisutan kreira prostor i naglašava trenutke jakih emocija. Glazbenici su dio predstave u jednakoj mjeri kao i klaunovi.

U Slavuju nema zgušnjavanja ili izokretanja radnje. Situacija je jednostavna: obitelj s neudanom kćerkom u srednjim godinama koja upoznaje mladog muškarca koji se slučajno nađe u njihovoj blizini. Ako priča i postoji, očituje se samo u miješanju, suprotstavljanju i zapetljavanju želja i strahova klaunova, njihove ljubomore, ljubavi i nadanja. Svaki autentični klaun može utjeloviti okrutnost i nježnost u gotovo istom trenutku. Svaki klaun može željeti postići nešto određeno dok žudi za nečim sasvim suprotnim. Klaunovi su kao sva ljudska bića, ali veći od života. Pisanje ove predstave bilo je slično slikanju. Kopali smo dublje i dublje tražeći pigment u svakom klaunu, a njihova su tijela postala kistovi. Poštivali smo zakone komedije: ponavljanje, brzinu i pretjerivanje, da bismo postigli spektar boja kao katalizator za ljudske suze i smijeh. Put katarze je jedan isti, put suza i smijeha'