Kada je Londonom marširalo milijun ljudi, u veljači 2003. prosvjedujući zbog planirane američko-britanske invazije na Irak, poznati pisac Ian McEwan se nije našao među prosvjednicima, poput nekih drugih britanskih umjetnika, primjerice glumca Iana McKellena. Bookerom nagrađeni McEwan, autor odličnih romana 'Amsterdam' i 'Okajanje', tada nije bio siguran što doista misli o svemu tome, a dio javnosti ga je svrstao u tabor podržavatelja napada na Irak.

Takav se stav još više zacementirao nakon što je objavio roman 'Subota', čija je radnja smještena baš na dan spomenutih prosvjeda, koji su mnogi iščitali kao agitiranje za vojnu intervenciju. Poruka knjige daleko je suptilnija i diferenciranija te govori ponajviše o nesnalaženju dobrostojećih u ključnim političkim pitanjima današnjice.

U svakom slučaju, McEwan je naučio iz iračke epizode da vladi baš i ne treba vjerovati – naročito kad laže – te je gostujući na Guardian Open Weekendu tijekom javnog intervjua izrazio svoje protivljenje ratu s Iranom.

'Pripadam velikoj skupini ljudi koji su uvjereni kako bi napad na Iran rezultirao potpuno katastrofom, a nesreća i muka koja bi iz toga nastala bila bi izvan onoga što trenutačno možemo zamisliti', rekao je McEwan priznavši da je na njegove oštrije političke stavove utjecala kćerka, koja je mirovna aktivistica. Otkrio je da su pogledi protagonista u 'Suboti', koji je zagovarao napad na Irak, itekako različiti od njegovih te da je noć pred prvo bombardiranje Bagdada 'proveo u nesanici, smišljajući uzaludan plan' da Tonyja Blaira uvjeri kako ne treba krenuti u rat. Čak je razmišljao nazvati svoju nakladnicu, čiji je suprug radio za Blaira.

Kada je riječ o bivšem, osramoćenom britanskom premijeru, McEwan je ispričao i indikativnu anegdotu o tome kako su se upoznali, što je iskoristio za usputni moment u 'Suboti': 'Bio sam na prijemu u galeriji Tate Modern te su doveli Blaira da se upoznamo. Rukovao se sa mnom vrlo srčano, kako to inače rade političari te rekao da je veliki ljubitelj mojeg rada i da nekoliko mojih slika visi na zidovima ureda u Downing Streetu.'

McEwan se osvrnuo i na anomalije britanskog sustava obrazovanja, koji djecu tjera na odlučivanje između društvenih i prirodnih znanosti, 'što proizvodi fah idiote'.

Ipak, zanimljivija je istinita priča o doživljaju njegova sina, koji je za lektiru dobio i očev roman 'Trajna ljubav'. U njemu je jedan od glavnih likova poremećeni stalker.

'Moj sin je dobio prilično lošu ocjenu za pismenu interpretaciju te knjige iako sam mu malo pomogao u tumačenju, moram priznati. Naime, njegov profesor književnosti je smatrao da je progonitelj moralni centar romana kroz kojeg pisac izražava svoj stav. A ja mislim da je taj lik jednostavno totalni luđak!'