Ako bi se nakon nedavne smrti nobelovca Güntera Grassa išlo tražiti njegova nasljednika za poziciju najvažnijeg živućeg njemačkog pisca, nema sumnje da bi izbor mnogih, pa možda i većine, pao na Daniela Kehlmanna (rođen 1975. u Münchenu). Prvi razlog za takav izbor svakako bi bio Kehlmannov nagrađivani i hvaljeni roman 'Mjerenje svijeta' iz 2005, slojevita humoreska o njemačkom mentalitetu i povijesti ispričana kroz odnos dvojice poznatih znanstvenika, Alexandera von Humboldta i Karla Friedricha Gaussa, koja je dobila i imprimatur od najstrožeg književnog kritičara njemačkog govornog područja Marcela Reich-Ranickog. Kehlmann je u međuvremenu objavio još nekoliko knjiga, među njima i jednako hvaljenu 'Slavu', a sada se na hrvatskom jeziku (u izdanju Frakture i prijevodu Snježane Božin) može naći i 'F', njegov najnoviji roman.

'F' je neka vrsta obiteljskog romana (kod Kehlmanna je svaki žanr subvertiran u nešto novo, ludo i zabavno!), no specifičan je i po svojem jednoslovnom naslovu, kojim se autor pridružuje ne tako velikom društvu tako naslovljenih knjiga, kao što su Pynchonov 'V', 'C' Toma McCarthyja i 'Z' Vassilisa Vassilikosa. Stoga smo pitali Daniela Kehlmanna kako se odlučio za taj naslov, na što on odgovara: 'S jedne je strane to referenca na poznati dokumentarni film Orsona Wellesa 'F for Fake', a s druge se to odnosi na činjenicu da sam pisao o obitelji (Familie na njemačkom; op.a.). Zaključio sam da je od te značenjem velike riječi danas ostalo tek početno slovo.'

'F' je priča o obitelji Arthura Friedlanda, neambicioznog pisca koji nakon posjeta nastupu majstora hipnoze zvanom Veliki Lindemann odlučuje napustiti svoja tri sina, isprazniti obiteljski bankovni račun i nestati. Kada se nakon 24 godina odsutnosti ponovno spoje životni putovi odbjeglog oca i njegovih u međuvremenu odraslih sinova, Arthur Friedland svjedoči kako je njegovo napuštanje zauvijek negativno odredilo njihove živote - Martin je svećenik bez vjere, Iwan slikar bez talenta, a njegov blizanac Eric beskrupulozni poslovni čovjek čiji se svemir te 2008. urušava baš kao i Wall Street, s kojega kreće svjetska ekonomska kriza.

'Arthur je iznimno loš otac. On posve odbija ideju da ima bilo kakvu obavezu prema svojim sinovima te se vodi romantičnim idealom umjetnika koji živi samo kako bi stvarao. To posve mijenja živote njegovih sinova, jer teško je biti sretan u životu nakon što te je otac tako brutalno odbacio. Ali je ipak moguće, te jedan od njih u tome i uspijeva, a to je Iwan', objašnjava Kehlmann mučne obiteljske odnose koje opisuje u romanu 'F'.

Ipak, kritičari su najviše pisali o Martinu, svećeniku koji ne vjeruje u boga te je zapravo bolno tragikomična figura. Kehlmann ga ipak brani: 'Mislim da ima mnogo svećenika koji ne vjeruju u boga. Martin nije hladnokrvni prevarant, on je želio postati svećenik jer mu se mnogo toga sviđa u tom poslu, a naravno da je ulogu u svemu igrala i činjenica da nije nikad imao uspjeha sa ženama. Martin misli da će nekako početi vjerovati, da će se to pojaviti samo od sebe ako se čovjek dovoljno moli, čita mnogo knjiga religijske tematike i odlazi redovito na misu. Ali vjera se ne pojavljuje! Uvjeren sam da je to konstelacija koja se nerijetko događa u stvarnom životu.'

Kada je pak riječ o najpoznatijem Kehlmannovom romanu, zanimalo nas je zašto je kao glavne likove izabrao baš Humboldta i Gaussa. Zašto ne neki od drugih slavnih parova njemačke povijesti, primjerice Goethea i Schillera ili Nietzschea i Wagnera? 'Nikad! Humboldt je bio čovjek koji je cijeloga života putovao dok je Gauss bio čovjek koji nikad nije napustio domovinu. Sakupljač i mislilac -  bila je to za mene idealna kombinacija i nisam nikad tražio neku drugu', kaže Kehlmann.

'Mjerenje svijeta' je 2012. pretvoreno u film u režiji Detleva Bucka, a Kehlmann je preuzeo ulogu naratora, pa se tako tijekom filma često može čuti njegov glas. Kaže da je manje-više zadovoljan filmskom verzijom svojeg romana: 'To je film koji je i sam po sebi neka vrsta eksperimenta te sadrži prelijepe i snažne momente. Ali zapravo mislim da bi ga se trebalo gledati u 3D-u, ako je to ikako moguće izvesti.'

Na njemačkoj Wikipediji može se pročitati da je Kehlmann 'njemačko-austrijski pisac', a kako su nacionalne odrednice neizbježna tema razgovora o književnosti u Hrvatskoj i na cijelom prostoru bivše Jugoslavije, morali smo pitati kako na etiketiranje te vrste gleda Kehlmann, koji je dug niz godina živio u Beču. 'Trenutno živim u Berlinu, a oduvijek pišem na njemačkom, pa sam po tome njemački pisac, ali u smislu njemačkog govornog područja. Ali ne mene su najviše utjecali austrijski literati, konkretno Karl Kraus i Heimito von Doderer te Elias Canetti, koji je rođen u Bugarskoj, a pisao je na njemačkom', ističe Kehlmann.

Najpoznatiji austrijski pisci Druge republike (proglašene 1955) svakako su Thomas Bernhard i nobelovka Elfriede Jelinek, uvijek u permanentnom sukobu sa svojom domovinom, pa ih se s austrijske desnice prozivalo kao izdajnike, odnosno Nestbeschmutzere (tj. one koji prljaju gnijezdo). Kehlmann zasad nema takvih problema niti ih očekuje: 'Zasad mi mala država Austrija uopće nije bila dovoljno interesantna da bih se bavio njome u svojoj književnosti. Sada više i ne živim u Austriji pa me baš ništa u vezi nje ne živcira. Iskreno, nije mi nikad bilo jasno zašto Bernhard jednostavno nije otišao živjeti drugdje. Ali on se zapravo ne bi drugdje nikad dobro osjećao jer je u suštini bio pravi Austrijanac iz provincije koji je uživao jesti njihove knedle i hodati u njihovim vunenim mantilima.'

S obzirom na to da je u Hrvatskoj nedavno objavljena monumentalna drama Karla Krausa 'Posljednji dani čovječanstva', među čije se fanove ubrajaju i Miroslav Krleža i Jonathan Franzen (s kojim je Kehlmann prijatelj), zanimalo nas je što ovaj pisac voli kod glasovitog bečkog publicista i nemilosrdnog kritičara. Kehlmann odgovara: 'On je bio genij u upotrebi njemačkog jezika. Nakon toga, obožavam njegove oštre analize. Kraus nije bio uvijek i u vezi svega u pravu, ali zapanjujuće često jest.' Kehlmann je inače strastven čitatelj knjiga, što ne čudi s obzirom na to da je završio studij književnosti i filozofije te napisao i doktorat koji nije obranio jer mu je u međuvremenu krenula spisateljska karijera. Ipak, prije nekoliko godina prihvatio je ponudu da na sveučilištu u Frankfurtu održi niz predavanja o poetici, kasnije objavljenih kao knjiga. Je li bio zanimljiv predavač i što su rekli studenti, pitamo ga, a Kehlmann odgovara da – ne zna: 'Održao sam svoja predavanja i otišao. Nije to bio seminar na kojem se radi sa studentima, pa nisam ni dobio povratne informacije o tome kako im se sve svidjelo.' Sudeći po tome da su predavanja bila ispunjena do zadnjeg mjesta, očito je znao zadržati pozornost mladih književnih komparatista.

A kad smo već spomenuli Franzena, Kehlmann mu je u jednom intervjuu rekao da nije baš sretan time što je Njemačka ponovno postala toliko moćna na europskom kontinentu. Zato je za kraj bilo neizbježno pitati ga o politici Angele Merkel i potencijalno imperijalnim namjerama berlinske politike prema ostatku Europe. Evo što je Daniel Kehlmann odgovorio: 'To s imperijalnim namjerama je pretjerivanje. Malo sam se šalio u razgovoru s Franzenom oko toga. Ne vjerujem da će Europa u bliskoj budućnosti biti ugrožena od Njemačke. Ali definitivno postoji određena nepravda u tome da Njemačka – zemlja koja je cijelom svijetu donijela ogromnu nesreću – danas opet ima takvu poziciju bogatstva i moći.'