Nakon uspješne slikarske smotre prije dvije godine, Drugo bijenale slikarstva nastavilo je ideju dvojne izložbe, odnosno, tradiciju da uz najznačajnije domaće suvremene umjetnike svih generacija predstavi i goste iz europskih zemalja. Dok se na Prvom bijenalu predstavila berlinska slikarska scena u izboru britanskog kustosa Marca Gisburna, ove godine zemlja partner je Austrija, a dvanaest bečkih umjetnika po izboru kustosice Terezie Hauenfels predstavilo se pod nazivom 'Vienna Calling'.

Naziv je predložio sam organizator bijenala referirajući se na Beč kao mjesto povijesne inspiracije za hrvatske arhitekte, kipare i slikare, a sintagma je preuzeta iz teksta povjesničara Ive Goldsteina u kojem piše o odnosu između središta i provincije unutar Austro-Ugarske Monarhije sredinom 19. stoljeća. S druge strane, Vienna Calling odnosi se i na pop kulturu, odnosno, istoimenu pjesmu popularnog bečkog pjevača Falca. Analizirajući bečki dio izložbe, pop element postaje i razumljiviji budući da su izloženi radovi upravo takvog karaktera: jednostavni, pitki, lako čitljivi i prijemčivi, iako je kustosica Hauenfels predstavila stilski različite autore, koji se tematski bavi sličnim stvarima, poput portreta i pejzaža.

Bečkim slikarima zajednički je interes za suvremene teme te odnos prema arhitekturi, pri čemu mnogi radovi izlaze u prostor i uspostavljaju odnos prema trećoj dimenziji. Gledajući slike bečkih umjetnika stječe se dojam da austrijski umjetnici u svom propitivanju slikarskog medija imaju čvrstu konceptualnu podlogu zbog čega njihova djela, čak i kada su izložena na skupnim izložbama kao što je ova u Domu HDLU-a, ne djeluju istrgnuto iz konteksta.

Koncepcija Terezie Hauenfels jasno je vidljiva i čitka, a izloženi radovi imaju kakav takav zajednički nazivnik. Treba spomenuti i da se izbor bečkih umjetnika kreće u, relativno uskom, rasponu od 20 godina, jer je najmlađa umjetnica rođena 1984., a najstariji, ujedno i najpoznatiji, umjetnik Martin Schnur rođen je 1964. godine.

Za razliku od gostiju iz Austrije, domaća selekcija nema nikakvu misao vodilju. Predstavljeni radovi nisu povezani ni problemski niti tematski, tako da izbor od 53 umjetnika ostavlja dojam revijalne izložbe nalik na godišnju izložbu članova HDLU-a. S druge strane, broj zastupljenih umjetnika je prevelik i stječe se dojam da su visina, dužina i širina galerijskih zidova bile osnovni kriterij selekcije tako velikog broja umjetnika i radova.

Postav radova domaćih autora ostvaren je na način da se slike nižu jedna uz drugu, u neprekinutom nizu, duž cijelog izlagačkog prostora, bez slobodnog komada bijele površine na kojem bi se eventualno odmorile oči, što je pristup kakav imaju prodajne galerije.

Najavljujući bijenale prije nekoliko tjedana, dopredsjednik HDLU-a i naš ugledni slikar Tomislav Buntak istaknuo je da je osnovno načelo objektivno pokazati što se u domaćem slikarstvu događalo u posljednje dvije godine. Ako ovogodišnju izložbu usporedimo s Prvim bijenalom, možemo s lakoćom zaključiti ništa.

Domaći ocjenjivački sud, kojeg su članovi bili Dalibor Jelavić, Zlatan Vrkljan, Zoltan Novak, Josip Zanki i Tomislav Buntak, odlučio je predstaviti umjetnike svih generacija i pokriti prilično širok generacijski raspon koji premašuje 70 godina i obuhvaća radove od nedavno diplomiranih umjetnika do akademika kao što su Đuro Seder i Boris Bućan, koji su također bili zastupljeni i na Prvom bijenalu, i to s vrlo sličnim platnima.

Iako se kao novina spominje nastup 16 slikarica, od kojih je 14 mlađe od 30 godina, na ovogodišnjoj izložbi predstavlja se čak 24 slikara i slikarice koji su sudjelovali i na Prvom bijenalu. Doduše, ne s istim radovima, ali s istim pristupima, temama i poetikama.

Pojedinačno gledajući, u domaćoj selekciji ima izvrsnih djela poput 'Apolon i Marsija' Lovre Artukovića, podnaslovljena 'Trijumf novih medija nad slikarstvom'. Sjajnu prostornu instalaciju i pomak u odnosu na svoje dosadašnje radove ostvarila je Gordana Bakić, a od mlađih umjetnika ističu se radovi Zlatana Vehabovića, Sebastijana Dračića, Stjepana Šandrka, Stipana Tadića , Ivone Jurić i Andree Muse.

Što možemo zaključiti iz tako ostvarenog i zamišljenog bijenala i možemo li kvalitativno, a ne samo kvantitativno, usporediti našu slikarsku scenu s onom bečkom ili onom berlinskom od prije dvije godine?

Pitanje usporedbe i vrednovanja naše slikarske scene čini se nemoguće, jer i austrijska i bečka scena djeluju u kontekstu u kojem postoji muzejsko-galerijski-kolekcionarski sustav zahvaljujući kojem se ta scena formira i razvija. Domaća je situacija takva da kod nas ne postoji ni sustavan institucionalni otkup umjetnina pa su naši slikari prepušteni rijetkim dobrostojećim ljubiteljima umjetnosti ili tvrtkama.

Prije dvije godine imalo je smisla napraviti izložbu koja bi dala presjek scene i svojevrstan pregled domaćih slikarskih pozicija. Nakon Drugog bijenala postavlja se pitanje imamo li što pokazati svake dvije godine i je li to prekratko razdoblje?