Instalacija umjetnika Igora Eškinje'Arhitektura optimizma' (2016.) bazira se na vizualnom materijalu snimljenom u riječkim stambenim naseljima izgrađenima 70-ih godina te pariškom predgrađu Vitry Sur Seine. Obje urbanističke cjeline su zapravo velike spavaonice visokog modernizma, jedna u kojoj se stanovništvo kontinuirano smanjuje, a druga je vitalna i živa. Na velikom zastoru nalaze se riječki neboderi snimljeni u noćnim satima u trenutku u kojem ni jedno svijetlo ne gori. Nasuprot tome vidimo slične stambene zgrade iz Vitrya u kojima svjetla dnevnih boravaka ostavljaju trag i formiraju svjetlosne crteže. Između tih sličnih a opet različitih fotografija vidimo stolove s neotisnutim listovima dnevnih novina (Novog lista), na kojima je sunce ostavilo tragove sugerirajući mješavinu riječkih urbanih veduta s imenima obitelji, multietničkih stanovnika pariškog predgrađa.

Rad 'Kyklop' (2015.) Luke Kedže pokušaj je proizvodnje fotografskog aparata. Kako bi izgledao i kakve fotografije bi mogao napraviti fotoaparat koji posjeduje mogućnost neprestanog pozivanja povijesti fotografije u sadašnjost? Na koji način bi funkcionirao kako bi se mogao koristiti? Umjetnik je napravio fotografski aparat s 'memorijom' i svojevrsnom slobodom u smislu suvremenog načina rada shuffle. Takvo korištenje jednog polja fotografske prakse u potpuno drugom obliku omogućava trenutnu proizvodnju ili kreaciju mnogo lakšom dok istovremeno priziva uvijek ista i bitna pitanja o samom mediju. Fotoaparati Kyklop, fotoaparati za fotografiju i za snimanje fotografija.

'Imati cjelinu, pa prepoloviti ili podvostručiti je, jednostavan je i smislen postupak u mnogim situacijama. Dati polovicu kao rad. Ili, imati cjelinu ili samo dio postaviti u simetričan odnos?' pita se umjetnik Goran Petercol i objašnjava da je u svom radu 'Simetrija' (2016.) razloge za simetričnost nalazio u objektu od kojega je započinjao. Često posežući za sličnim postupcima, osvijestio je da radi s općim mjestima, i da je zapravo to radio i prije, a pritom općim shvaćajući ono što je svima razumljivo. 'Mogao sam vlastito bavljenje količinama (na primjer polovicama) svesti na odnos između onog više i manje. Ali isto tako utvrditi da dvije polovice pokazuju sve značajke simetričnosti, ako ne uvijek formalne, onda sigurno na pojmovnoj razini. Radovi sa simetrijama ulaze u kategorije reciprociteta. Ali osim što 'Simetrije' spadaju u kategoriju reciprociteta, mogu ih razumjeti kroz odnos između onog više i manje, jer jednom obliku dodajem drugi identičan oblik, i točno za tu količinu povećavam postojeći oblik', kaže o svom radu Petercol.

Multimedijalni umjetnik Ivan Dujmušić u svom radu, instalaciji 'Ukidanje linije' (2015.), polazi od Vaništine slike 'Srebrna linija' na bijeloj podlozi, ulja na platnu iz 1964. U ovoj instalaciji linija je načinjena od pigmenta, izravno ostavljena kao trag na papiru. Ukidanjem linije briše se svaki trag njezina postojanja. Ono što ostaje je prostor u koji stupa praznina. Umjetnik tako istražuje prolaznost, proces fizičke promjene, trajanje i emocionalni utjecaj koji taj proces ima na ljudsku percepciju. Zanima ga estetsko iskustvo umjetničkog djela čija je fizička promjena oblika uvjetovana vremenskim trajanjem te kako to vrijeme i određeno trajanje instrumentalizirati i učiniti ga eksplicitnim.

Tema rada 'Bez naziva (Arhiv ST3)', iz 2015. godine, problematika je urbanih prostora Splita izgrađenih sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća koji, uz Dioklecijanovu palaču, tvore značajan segment današnjeg identiteta grada. Urbanistički projekt za novi dio Splita, nazvan Split 3, razvijen je krajem šezdesetih godina prošlog stoljeća i predstavlja vrijedan primjer dobro promišljenog urbanizma u Hrvatskoj koji nažalost nikada nije realiziran do kraja. Značajan dio pripreme rada sastojao se od arhivskog istraživanja građe koja se danas nalazi na nekoliko lokacija s obzirom na to da Urbanistički zavod Dalmacije i većina velikih izvođačkih tvrtki više ne postoji. Autor Viktor Popović želi osvijestiti važnost takvog promišljanja i nerazmjer s današnjom situacijom.

Usred ravnokotarskog sela Donje Biljane 2010. neadekvatno je deponirano gotovo 200.000 tona industrijskog otpada, silikomanganske troske, nusprodukta proizvodnje bivše šibenske Tvornice elektroda i ferolegura. Iako je problematika procesa industrijalizacije i deindustrijalizacije početna točka projekta 'Crno brdo' (2015.), pod utjecajem etnologije, fokus autorice ove multimedijalne instalacije Lane Stojićević je na suvremenom tretmanu sela, na utjecaju tzv. Crnog brda na iznimno plodni kraj koji nikada nije imao dodira s industrijom. Apsurdna prisutnost prijetećeg stranog tijela u selu kreira gotovo nadrealnu situaciju prividnog suživota mještana i suvremenog krajolika koji zagađuje zemlju, vodu i zrak. Uzimajući u obzir uobičajenu slojevitu povezanost krajolika i stanovništva, zamišljanje nevidljivih utjecaja artificijelnog i opasnog postindustrijskog krajolika prezentirano je narativom o imaginarnom prilagođavanju napuštene tradicije suvremenim uvjetima života. Kostim korišten u radu je suvremena interpretacija narodne nošnje s maskom kao simboličkom zaštitom u opasnom krajoliku. Zvučnom komponentom rada 'lokalnim jezikom ispričana je priča o Crnome brdu i Ravnim kotarima prije njegova nastanka, priča o nekadašnjoj idili što se ljudskom neodgovornošću pretvorila u mučnu i nadasve opasnu distopiju'.

Napinjanjem čičaka umjesto platna na blind-rame umjetnica Josipa Štefanec u svom radu 'Čičkovina' (2015.) varira tradicionalni oblik slike i stvara slojevite crne plohe koje se mogu lijepiti jedna na drugu. Materijali iz odjevne industrije već su dugo izvorište inspiracije za nju, a i u dosadašnjim radovima pokušavala je na vizualnom i taktilnom planu spojiti dojmove mekanoga i krutoga, odnosno čvrstoga i raspadajućeg. Zato te 'slike' koje se pridržavaju jedna za drugu, katkad i minimalnom površinom (što pokazuje izrazitu snagu čička) djeluju kao zaustavljene eksplozije, ali dobivaju i skulptorski karakter. Privremenost i gradbeni potencijal obećava različite kombinacije, a autoričino spajanje različitosti je igra s tradicijom, s onim bitnim u umjetnosti, a to su forma i materija i mogućnosti koje one mogu iznjedriti.

Kroz istraživanje odabira tema i motiva u umjetničkim procesima Marko Tadić je došao do pitanja samog prostora. Prostora gdje se ti radovi izlažu i načina kako se izlažu. Multimedijalna instalacija 'Sadržaj' (2015.) rad je koji promišlja temu izložbe same te njezinu istraživačku važnost u umjetničkom i kustoskom djelovanju. Rad govori o prostoru umjetnosti danas i tematizira određene probleme u prilagođavanju spram suvremenih umjetničkih praksi. Sastoji se od pet stolova na kojima su izložene različite makete, skulpture, crteži, umanjeni izložbeni paravani, fotografije te dijaprojektori s projekcijama na kutije koje simboliziraju samu ideju izložbenog prostora. Ukazuje na medijske specifičnosti i postaje struktura u perpetualnoj izgradnji naglašavajući procese razumijevanja prostora, slaganja i montaže. Ovaj rad posvećuje se izložbi samoj, a radi se o maketi izložbenog prostora koja izlazi iz vlastitog sadržaja da bi preuzela didaktički karakter.

Instalacija 'Sezonske radnice u turizmu' (2015.) autorice Ane Vivode nastoji ukazati na različite oblike diskriminacije žena na tržištu rada. Forma pregače odabrana je kao simbol rada u ugostiteljstvu, a šivana je od japanskog papira kako bi se krhkošću materijala dodatno podcrtao osjetljiv i izrazito nepovoljan položaj žena u sezonskom radu. Pregače su šivane prema stvarnim modelima, a jedino obilježje koje pregača nosi su ispisani fragmenti iskustava, izjava, komentara žena zaposlenih u sezonskom radu, umjesto logotipa ugostiteljskog ili turističkog objekta u kojem su zaposlene. Instalacija je zamišljena kao work in progress koji posjetitelji nadopunjuju dopisujući vlastita iskustva sezonskog rada na izložene objekte.