Barbarogenij Hriste Bojčeva fascinira podjednako, i s ove i s one strane tranzicije, pa se do nemila ponavlja njegova biografija i činjenica da je čovjek, a tko zna je li to sve bilo baš tako, kazalište prvi put susreo u sredini svojih tridesetih, pa se u njega i zaljubio te upisao odgovarajući studij. Već tada je postao bugarska, a ubrzo i europska zvijezda. Njegova biografija, ne samo zbog kandidature na predsjedničkim izborima, kao da je komad njegovih komada, i sve je s njim tako - teško je razlučiti istinu od privida, jer privid tako dobro izgleda, a laž uvijek bolje zvuči od istine. Na tome igra, uz svjetski poznatog 'Pukovnika Pticu', i 'Opća bolnica', komad koji je kao najnoviju produkciju Satiričkog kazališta Kerempuh pod naslovom 'Bolnica na kraju grada' postavila Saša Broz.

Laž zaista dobro zvuči, pogotovo kad nedostaje hrabrosti za suočenje s istinom ili kad je istina toliko grozna da joj je bolje zalupiti vrata pred nosom. Potvrdio je to i onaj dokumentarac o posebnom, možda i koncentracijskom kampu na Kubi, namijenjenom oboljelima od AIDS-a, koji je kao wellness centar bio toliko privlačan mlađem i besperspektivnom lokalnom stanovništvu da je seks s HIV pozitivcima bila premija. Život jest nešto kraći u slučaju te 'sreće', ali je bitno sadržajniji i, u danim okolnostima, drukčiji. Ima tih drama zatvorenog sustava koje se zatvaraju u bolnicu, zatvor, crkvu... One uvijek govore o svijetu vani više nego o svijetu unutra jer njihova dijagnoza, ostane li se u bolničkom registru, nije za njih koji su već 'unutra', nego za one koji još vani. Ili barem tako misle. Kazališni gledatelj uvijek je dio svijeta i takvi mu komadi otvaraju oči pogledom izvana....

Bojčev to radi preko mentalnog iščašenja, što je ipak najlakši put. Jer može svijest i ostati cijela, pa se opet na život i svijet gleda drukčije, što je pokazao i 'Duh' u Dramskom kazalištu Gavella. Antijunaci kod Bojčeva nisu inteligentni kao sveučilišna profesorica, nisu ni toliko očajni kao oni Kubanci, barem ne na početku. No, drama ima svoj razvoj, a njezin završetak gleda se već iza spuštenih trepavica. Ne zbog sna, jer predstava nije preduga, ni zbog dosade, jer u Kerempuhovom repertoaru ona je sasvim 'pristojna' stavka.

'Opća bolnica' poželjan je komad institucionalizirane ludosti. Na različite načine, jer njezini likovi jesu u instituciji, poprilično nedefiniranoj, dok je istodobno i predstava, baš kao i sam Bojčev, na vrlo konkretan način institucionalizirana činjenicom ludosti u 'granicama podnošljivog'. Ona je, naime, tako namještena da ne otvori oči nikome tko ih još nema otvorene. Tako autor, iako iz nekadašnje tranzicijske zemlje, a danas članice EU-a, može reći Europi što misli o njoj, a da ga ona i dalje igra; tako se i ludost i ispadanje iz života mogu odigrati na pozornici koja humorom slavi život i njegovu jednostavnost.

Zato svaki brutalniji detalj iz 'Opće bolnice' nije naglašen, nego je naprotiv utišan, pa je čak i samoubojstvo tek geg, dok je kolektivno nasilje nad gluhonijemom pacijenticom usputna šala. Ima tih detalja još i očito je riječ o namjeri jer se redateljica potrudila oko nekih drugih, posebno u radu s Lindom Begonjom, koja je ponovno fokus predstave. Zato se, između ostaloga, ne čuje egzistencijalni užas koji Hrvoje Kečkeš još uvijek može imati u podlozi svojih uloga ili ozbiljnost Borka Perića čak i kad izgovara zaista smiješne besmislice, nego tek vicmaherska rutina Željka Königsknechta.

Problem se najjasnije pojavljuje kad se Bojčev nabacuje citatima jer njegova je citatnost ipak cinična, dok u predstavi ona ostaje tek podsjetnik za pasionirane rješavače križaljki. Nije bit umetanja songa 'Let The Sunshine In' to da se još netko iz Kerempuha kandidira za 'Zvijezde pjevaju', nego da pokaže da se šezdesetosmaški san raspada kao i svi prije i poslije njega. Ali kad se u Kerempuhu Mario Mirković primi gitare, iako to zaista dobro čini, količina drame istisnute iz predstave jednaka je dobitku na dobrom raspoloženju u gledalištu. Paradoksalno je da upravo njegova uloga ima najviše kritičkog potencijala jer, kao umišljena inkarnacija Boga, njegov je lik svjestan da svijet baš nije najbolje ispao, pa je došao samo detaljno ga zapisati kako bi, vjerojatno u nebeskoj tišini, radio na verziji 2.0.

Međutim, Hristo Bojčev, unatoč svim ogradama, nije napisao komediju o odustajanju, nego dramu o svjesnim odlukama. A one nisu uvijek zabavne ni bajkovite. Taj dio puta do 'svoga tela gospodara' ovoj predstavi nedostaje jer san kojim ga se željelo prikriti nije dovoljno snolik, a pobuna najavljena plakatom ionako, u ovoj našoj bolnici, nije dozvoljena.