U koprodukciji sa Scenom Gorica, u Teatru EXIT 25. travnja izlazi mu najnovija premijera naslova 'Kreket'.

Nakon Braće Grimm, bajkoviti motiv princa pretvorenog u žabu i obrnuto obradio je čuveni američki dramatičar David Mamet, a Medvešek je tu obradu na pozornici oživio uz pomoć Luke Dragića, Mije Anočić-Valentić, Ivana Grčića i Adama Semijalca. Odmah nakon premijere redateljska karijera Renea Medvešeka bit će bogatija za još jedan, točnije dva naslova. Uvijek zainteresiran i za glazbeni teatar, kao i za glazbu u teatru, u sklopu Muzičkog bijenala Zagreb 7. travnja u Zagrebačkom kazalištu lutaka bit će u njegovoj režiji izvedeni 'Pierrot mjesečar' Arnolda Schönberga i 'Čekić bez gospodara' Pierrea Bouleza

Koja je veza bajkovitog motiva princa-žapca, poznatog rukopisa Davida Mameta i također poznate 'medvešekovske' kazališne poetike?

Fasciniran sam bajkama, njihovom višeslojnošću i dubinom uvida koji posreduju na inteligentan, ekonomičan i poetičan način. Tu veliku ljubav otkrio sam radeći takve tekstove sa studentima Akademije dramske umjetnosti na scenskom govoru. Ovdje je riječ o Mametovoj obradi poznatog motiva, jer on je dosta slobodno u suštinski zaplet upisao neku svoju priču za koju imam dojam da je osobno jako vezan. Maleno je to djelo, napisano je u četiri čiste slike koje funkcioniraju kao četiri glazbena stavka ili godišnja doba. Nevjerojatno je pročišćeno i zato teško za postavljanje, s obzirom na to da nema nikakvih kazališnih, dramaturških i svih ostalih olakotnih dosjetki, čak ni u karakterizaciji. To je priča koja sama sebe priča.

Kao i svaka dobra bajka, i ona se bavi osobnim razvojem. Što se nalazi na kraju ove verzije priče o žapcu koji, da bi pronašao samoga sebe, mora biti pomalo i Hamlet i Kermit?

Kod Mameta zaista ima nekih aluzija na Hamleta, kao kazališni čovjek on ih nije mogao zaobići. Stalno sam iznova zadivljen bremenitošću tog teksta, zahtjevnošću koja ide u suprotnom pravcu od onoga na što nas današnje kazalište prisiljava ili kamo nas vodi, a to je raspon od spektakla do privatnog ega. Nekako osjećam da su oba ta puta pogrešna i da treba ići u dubinu riječi i zajedništva koje se događa u dvorani. Za tako nešto treba imati i glumca koji se zna prepustiti onome što govori, a ne samopromociji. A to je kvaka i ovog teksta.

Želite reći da bi glumac morao najprije biti sluga teksta da bi postao njegov scenski gospodar?

To je zamka ne samo hrvatskog kazališta, nego kazališta općenito. I najveći izazov. Ujedno je i odraz vremena u kojem živimo, kojim vlada sustav zvijezda i spektakla. Mislim da kazalište ne bi trebalo biti odraz svog vremena, nego avangarda, u smislu potrage za istinom. Ono ima tu snagu da zapravo mimetički ne oslikava ono što vidi, nego da prenosi ideale. Ideali su izvanvremenska stvar, ali o vremenu ovisi kako će se kazalište u određenom vremenu dokopati te istine. Nisam protiv obrada, osuvremenjivanja, dramatizacija i prilagodbi, no činjenica je da u strogo zanatskom smislu riješiti vrhunske klasične tekstove baš i nije izazov koji rado i često prihvaćamo jer nisam siguran da smo tom zanatu vični i da nam je u ruci.

Svaka bajka ima i pouku. Koja je pouka 'Kreketa'?

Inteligencija, pamet, znanje nisu dovoljni. Ovaj tekst govori o istinskom rastu i obratu koji poprijeko rasijeca i pitanje onoga što doživljavamo kao identitet. Naš pravi identitet je veći i teže ga je izraziti od onoga iza kojega se skrivamo, a napraviti taj proboj jest beskrajno teško. Princ koji je postao žabac uspijeva jer su ga životne okolnosti dovele do toga. U mom iskustvu i životu primjer takvog uvida je Siniša Glavašević i njegove 'Priče iz Vukovara'. Čovjek koji je u potpunom beskraju mraka počeo gledati svijet drugim očima i ugledao u njemu nešto što nam je ostavio kao zapis, ugledao je zapravo pravu dimenziju koja nama stalno izmiče zbog svakodnevnih peripetija, loših uspomena ili pogrešnih planova.

Predstava je namijenjena publici uzrasta od 7 do 77. Vaše predstave su često takve da ih mogu gledati i najmlađi i najstariji. Kako to uspijevate?

Pokušavam s više ili manje uspjeha biti iskren, a ta iskrenost izmiče dobnom određenju. Možda je to pitanje moje osobe ili moje infantilnosti, ili pak moje sposobnosti da budem infantilan. Jednom davno sam rekao da mi je drago kad napravim predstavu koju mogu gledati i moj otac i moj sin. Tada ono što sam napravio premošćuje svjetove i povezuje ono što mi je istodobno blisko i nedostupno. Na taj način, zapravo, opisujem i svoj svijet, ali i pronalazim smisao onoga što radim.

Iako ste i dalje na angažmanu u Zagrebačkom kazalištu mladih, tamo već dugo niste radili. Zašto?

Posljednji projekti u ZKM-u bili su mi predstave 'Ideš dalje' i 'Čovjek koji je spasio Europu', od čega su prošle već dobre dvije godine. Zvala me ravnateljica da igram, ali sam tražio odgodu. Nije riječ o tome da se bojim igranja, nego se zapravo ne usuđujem glumački upustiti u repertoarno izvođenje jer sam se, pedagoškim radom na Akademiji i redateljskim po drugim kazalištima, uveo u takav kaos da mi ga je već sad ionako teško kontrolirati. Iako, moram reći da mi je iskustvo igranja Glavaševićeve proze ili monodrame 'Kontrabas' bilo dragocjeno jer sam stvari koje govorim kao pedagog ponovno mogao iskušati na sebi, susresti se s točnostima i problemima. No, monodrama je forma koja ne polaže pravo na tuđe vrijeme, ali i nitko ne polaže pravo na moje, ona je izvan repertoarnih zadanosti. Predstave s drugima su ipak nešto drugo.

Što je zanimljivije – velika ansambl predstava ili mali, autorski projekti?

Zapravo mi je draže raditi male projekte, s obzirom na današnje uvjete u domaćem teatru. Probleme i izazove glume koji me zanimaju lakše je komunicirati s manjim brojem ljudi. Važno mi je nešto u vezi izričaja glumca na sceni, a taj je bitni segment kazališta danas gotovo zaboravljen jer smo, u najboljoj namjeri, prije petnaestak ili dvadesetak godina s prljavom vodom izbacili i dijete iz kazališta, kako to kaže ona ružna poslovica. Čini mi se da se tu negdje treba uzvodno popeti prema nekoj drukčijoj vrsti scenske osobe, onoj koju zahtijeva kazalište, pogotovo klasično. Više nisam zainteresiran za izvanjsko manipuliranje i korištenje scenskih elemenata, nego me zanima nutrina glumca, dubinska perspektiva čovjeka na sceni. Najlakše nam je svima pobjeći u privatni geg ili jaku masku i tako se zabaviti ili rastresti, no zaista se ogoliti na sceni jest jako teško i za to je nužna jedna druga vrsta potrage.

Je li tako svugdje?

Ne mora biti. Na primjer, slijedom gostovanja moje predstave 'Vrata do...' radio sam dva puta u Volkstheateru u Beču. Postavio sam tamo Williamsovu 'Staklenu menažeriju' i Bergmanove 'Prizore iz bračnog života', vrhunske tekstove i male, izrazito glumačke predstave. To je bio dar s neba u trenutku kad su me takve stvari zanimale, a ovdje za tako nešto nisam imao mogućnosti. Lijepo je raditi s ljudima koji te ne poznaju pa nemaju nikakvih predrasuda ili dobrih i loših očekivanja, nego jednostavno surađuju. Suradnja se nastavlja jer bih u studenome ponovno trebao ići raditi Strindbergovu 'Gospođicu Juliju'.

Kako to da ne radite više u domaćim kazalištima izvan Zagreba?

Nerado idem iz Zagreba, to je jedini razlog. Zvali su me u posljednjih petnaestak godina iz cijele Hrvatske, iz Splita, Zadra, Osijeka... Međutim, u Zagrebu su obitelj i Akademija, i sve ostalo što radim, pa to teško napuštam. Previše sam toga 'poodbijao', jednostavno zato što ne stignem sve. Osim toga, nisam redatelj, ili barem nisam bio sve donedavno, i zato ne pristupam tome na način 'izvođača radova'. Ne omalovažavam redateljski način rada, ali moj je postupak nešto drukčiji jer još uvijek učim raditi predstave iz nekog unutarnjeg impulsa. Osim toga, kad god sam pristao na neku narudžbu, dosta sam se teško u tome snalazio s obzirom na to da moj pristup nije prilagođen takvom radu. Konkretno, 'Kreket' je duboko osobna stvar. Taj tekst je zbog svoje neznatnosti i beznačajnosti prilično neatraktivan, pa sam ga nekoliko puta neuspješno nudio drugim kazalištima. Bilo je potrebno naći nekoga tko je spreman prihvatiti takav rizik.

Kako se u toj 'duboko osobnoj stvari' našao Adam Semijalac, underground bluesman poznatiji kao Bebe Na Vole?

Njegova glazba u ovoj predstavi je kontrapunkt, neka vrsta nadgradnje Mametove eliptičnosti i jedan od razloga kojim je taj tekst izborio status cjelovečernjeg kazališnog događaja. Adama sam upoznao kad sam za predstavu 'Život je san' u Dramskom kazalištu Gavella htio raditi s puno različite glazbe, ali to se na kraju nije dogodilo. Naletio sam tada na neke njegove snimke i zadivila me njegova autentičnost. Još tada, a bilo je to još prije dosta godina, učinilo mi se da bi njegov snažni autorski impuls mogao cijelu priču ovog teksta gurnuti prema sloju koji mi se čini da je najvažniji, a da scenski sve ne bude nametljivo ili da publika ne dobije osjećaj dociranja sa scene.