U svojoj subotnjoj kolumni za Večernji list pjesnik i poznavatelj izdavačke scene Ivica Prtenjača konstatira kako 'Interliber već godinama propada bez prave ideje', realno opisavši atmosferu koja je postala neizbježna na ovom sajmu knjiga i učila: 'Bez mnogo mozganja, znam što će biti s Interliberom; opet će se stvarati neopisive gužve jer je ulaz besplatan (nitko se nikad nije usudio staviti cijenu ulaznice ni pet kuna jer bi, bojim se, posjećenost drastično pala), opet će pojedini nakladnici pojačavati svoje razglase tako da nadglasaju konkurente, žamor, ma što bilo, i opet će biti sve jednako tužno, bezidejno, kaotično, bez prave potrebe za tim sajmom i bez prave ekipe koja ga treba raditi'. Prtenjačinom opisu se mogu još dodati mirisi pečenih kobasica i šećerne vate koji će aromatizirati književni sajam, a definitivno nema sumnje da bi se mnogi pisci, nakladnici i posjetitelji Interlibera složili s iznesenim kritikama.

No, mnogo je veći problem što se takve – većinom opravdane, a nimalo zlonamjerne – kritike u vezi s Interliberom čuju već godinama, ali se u biti ništa ne mijenja, pa onda ni same kritike. Sve to posebice frustrira manje nakladnike, od kojih su se neki ove godine odlučili propustiti Interliber jer im se jednostavno ne isplati izlagati na njemu, iako je to tek dio problema. Durieux se već par godina ne pojavljuje na Interliberu, a kako nam je rekao Dražen Tončić iz ove izdavačke kuće, uspijevali su svojedobno platiti manje štand na velikom sajmu knjiga u Frankfurtu (koji nudi određene subvencije za male nakladnike vrijednih izdanja) nego što isto košta na Interliberu. 'Mi to ne možemo financijski izdržati, a problem je i u kojem paviljonu dobijete mjesto', kaže Tončić.

Najmanji štand (15 metara četvornih) na Interliberu nakladnike dođe oko 15 tisuća kuna, s time da se do tog iznosa dolazi kroz zbrajanje različitih taksi prilično kompliciranog cjenika koji ispostavlja Velesajam. Prijavna pristojba dođe 850 kuna, pa još 850 kuna odlazi na uvrštavanje u ne baš zanimljiv katalog, naplaćuje se i struja po četvornom metru, a nakladnicima se nudi opcija da sami urede svoj štand (što je, naravno, skuplje) ili da za njih to učini Velesajam.

Sve u svemu, na kraju se dođe do iznosa od oko 15 tisuća kuna, s time da se pogoduje velikim nakladnicima, kojima se nudi i 12 posto popusta ako unajme više od 200 četvornih metara prostora.

Voditelj projekta Interliber u sklopu Zagrebačkog velesajma Zoran Ušurić ističe da ove godine na sajmu imaju 244 izlagača, što je devet više u odnosu na prošlu godinu. No, čini se da je to jedina razlika u odnosu na 2011. jer su cijene – unatoč krizi – ostale iste, s time da se o problemima malih nakladnika baš i ne promišlja previše.

'Kao i na svim sajmovima, veliki izlagači zadržavaju svoja tradicionalna mjesta', objašnjava Ušurić, odgovarajući na primjedbe da se najbolje lokacije u Paviljonu 5 plaćaju jednako kao i zabačena mjesta drugdje na Interliberu te da su na najboljim lokacijama uvijek isti izlagači. Nekih konkretnih kriterija za dodjelu mjesta nema, bez obzira na to kada se tko odluči prijaviti za Interliber.

Urednice u Nakladi Pelago Dušanka Profeta i Katarina Luketić – koje su izdale važna djela Rolanda Barthesa, Zygmnuta Baumanna i drugih – kažu da ih ove godine neće biti na Interliberu: 'Interliber se organizira po inerciji, bez koncepcije i programa, a u dva sajamska paviljona događa se tek velika rasprodaja. Ta je rasprodaja dobra za kupce, ali i kupci moraju biti svjesni da mogu i trebaju dobiti puno više od toga. Sajam nije ni međunarodni, zemlje gosti su poput fantoma i smještene su na izlagačkoj margini. Godinama nema ni poboljšanja u opremi ili organizaciji sajma, dok su uvjeti izlaganja standardno nekorektni, a cijene štandova standardno visoke. Izlagačka mjesta imaju fiksnu cijenu bez obzira na to koliko su dobro ili loše pozicionirana, potpisivanje prijavnice ujedno je i ugovor, piše na formularu, koji izlagača obavezuje da zakupljeni prostor plati, bez obzira na to koje mjesto dobio. Kako se podjela izlagačkih mjesta u paviljonima odvija po nejasnim kriterijima, tj. ne po redu prijavljivanja, nego po podjeli na 'velike' i 'male' i odnosima moći, tako cijela priča ima feudalnu dimenziju. Dobre pozicije u paviljonu 5 nasljeđuju se po nekom nepisanome običajnom pravu. Tzv. mali izdavači – mali po broju objavljenih knjiga, profitu, neimanju vlastitih knjižara, ali po važnosti za kulturu i očuvanju standarda profesije itekako veliki – tu su, jasno, u najlošijoj poziciji. Ali taj tretman 'malih' izdavača dio je i opće slike u kojoj izostaju temeljni profesionalni kriteriji i transparentnost.'

Pelago je od 2004. godine samostalno izlagao na Interliberu, ali mu je u međuvremenu dosta jer 'stanje ekonomskog osiromašenja i recesije nije potaknulo organizatore Interlibera da promisle što i kako promijeniti u svome pristupu', objašnjavaju.

Ističu i razliku između Interlibera i pulskog Sa(n)jam knjige: 'Ono što ta dva sajma dijeli i razlikuje proizlazi iz činjenice da se knjigama u Puli bave ljudi kojima je do knjiga stalo, što znači da oni imaju viziju, entuzijazam i dovoljno mazohističkih poriva da u organizaciju ulože mnogo vremena i sredstva i da, unatoč svemu tome, prihvate da možda već sljedeće godine sajma neće biti. Zagrebački velesajam nema tih problema, on je vječan i uspavan. Bez vizije, kreacije i dobre volje da se pridonese poboljšanju situacije u izdavaštvu.'

Ništa manje oštar nije ni Branko Čegec iz Meandra, koji će ipak imati štand na Interliberu, ali mu nije problem nabrojati zamjerke: 'Mali izdavači muče se ponajprije s programiranim organizacijskim kaosom pod kontrolom izdavača-predatora, koji Zagrebački velesajam očito drže u šaci i time uspijevaju godinama održavati status quo, na štetu sajma i na štetu knjige i izdavaštva u cjelini.

' Čegecu naročito smeta što se od malih izdavača traži plaćanje odmah, dok oni veliki 'na temelju megalomanskih zakupa, koje mogu plaćati kako žele, dobivaju povlaštene cijene, bez ikakvih ucjenjivačkih uvjeta, s kakvima se manji nakladnici redovito susreću'. Dodatni apsurd u svemu tome jest i da se mijenjaju uprave Velesajma i voditelji projekta Interliber unutar njega, ali ne i sam sajam koji je vječno isti.

Nekad se njegov međunarodni naziv opravdavao time što je postojala zemlja-partner čije se izdavaštvo te godine predstavljalo na Interliberu, ali nema ni toga više, iako će u subotu gostovati francuski stripaši kao predstavnici 'zemlje-gosta'. Osim zbog nekoliko izlagača iz susjednih država i još poneke zemlje poput SAD-a, nije baš jasno kakav je to međunarodni aspekt Interlibera. Zoran Ušurić iz Velesajma kaže da bi volio uvesti naplaćivanje ulaznica na Interliber (što je standardna praksa svih relevantnih književnih sajmova u regiji i svijetu), ali da je 'to kompleksna tema o kojoj se sada ne može pričati'. 'Naplata bi značila veći prihod', razložno računa Ušurić, no teško je povjerovati da bi se taj dodatni novac uložio u osvježavanje Interlibera. Postavlja se i pitanje koji kreativno-književni tim bi na tome radio jer na Velesajmu na sajam knjiga gledaju prvenstveno, a možda i isključivo, kao na poslovni projekt od kojega se očekuje profit.

Zato se sugovornici iz nakladničkog svijeta slažu da je Interliber prvenstveno velika književna tržnica, na kojoj se nude veliki popusti i gdje se može na veliko uspješno trgovati.

No, primjeri brojnih sajmova knjiga, od svjetski utjecajnog frankfurtskog pa do književni orijentiranog lajpciškog, kao i onog pulskog ili beogradskog od bližih, pokazuju da sajam knjiga može biti mnogo više – i kulturna, a ne samo prodajna manifestacija. S druge strane, u državi s urušenom knjižarskom mrežom i ljudima koji su masovno prestali kupovati knjige, pijačni pristup Interlibera ipak nudi kakvu-takvu priliku za plasiranje i prodaju knjiga.