Od kad je prije tridesetak godina zakoračio na književnu scenu, zagrebački pisac Zoran Ferić profilirao se kao autor iznimne stilističke preciznosti, profinjene ironije i nekonvencionalne realistične poetike prožete groteskom i apsurdom. Nakon što se zbirkama priča "Mišolovka Walta Disneya" (1996.) i "Anđeo u ofsajdu" (2000.) dokazao kao jedan od najvećih majstora domaće kratke priče, pa vrhunsku sposobnost konstruiranja fabule potvrdio knjigama "Smrt djevojčice sa žigicama" (2002.), "Djeca Patrasa" (2005.), "Kalendar Maja" (2011.), "Na osami blizu mora" (2016.) i "Putujuće kazalište" (2020.), Ferić ne silazi s ljestvice najčitanijih i najnagrađivanijih domaćih suvremenih proznih imena čija se svaka knjiga s nestrpljenjem iščekuje.

Pisac koji svakom sljedećom knjigom iznova demonstrira pedantnu posvećenost paradoksima i bizarnostima ljudske prirode upravo je objavio novu knjigu, kratki roman "Dok prelaziš rijeku" (V.B.Z.), u kojemu ponovo ruši općeprihvaćene vrijednosne sustave transgresivnom ljubavnom pričom između pedesettrogodišnjeg muškarca, inače pisca, i dvadesetdvogodišnje studentice kiparstva. Naslanjajući se na kultni roman Marguerite Duras "Ljubavnik" – pisan, umjesto iz perspektive petnaestogodišnje ljubavnice sredovječnog kineskog bankara, iz perspektive ljubavnika, u drugom vremenu i prostoru – Ferić je u ovom romanu drugačiji, njegov je rukopis zgusnut i grčevit, tekst poetičan, iracionalan i strastven. U ovoj eksplozivnoj, naelektriziranoj a opet poetski meditativnoj knjizi, prožetoj emocionalnom tlapnjom i tjelesnom žudnjom, poznata Ferićevska sklonost miješanju uzvišenog i vulgarnog, duhovnog i fiziološkog, dostojanstvenog i nastranog, naslade i nelagode, doživljava novi vrhunac – "Dok prelaziš rijeku" očaravajuća je, majstorski konstruirana priča o ljubavi i njezinim iluzijama.

Zoran Ferić (1961.) priče je počeo objavljivati 1987. u časopisima i novinama. Objavio je još zbirke kolumni "Otpusno pismo" (2003.) i "Apsurd je zarazna bolest" (2012.) te tri slikovnice za djecu s ilustracijama Dominika Vukovića, "San ljetne noći" (2019.), "Suze svetog Lovre" (2020.) i "Romeo i Julija" (2021.). Knjige su mu prevedene na desetak jezika i ovjenčane nizom nagrada, među kojima nagradama Vladimir Nazor, Fran Galović, Kiklop, Ksaver Šandor Gjalski. Živi u Zagrebu gdje radi kao gimnazijski profesor hrvatskog jezika te redovito održava radionice pisanja u Booksi i CeKaPe-u. Predsjednik je Hrvatskog društva pisaca (HDP).

U povodu njegove nove knjige, s autorom razgovaramo o književnosti onkraj konvencija i pravila, izazovima i kompromisima, piscima i učiteljima, pandemijskoj i ratnoj stvarnosti i, ponajviše, o metastazama ljubavi i strasti u njegovu pisanju.

Roman otvarate ulomkom iz "Ljubavnika" Marguerite Duras. Ona piše o ljubavi, ali – kako je sama rekla – ne i o nježnosti, jer nježnost je sentimentalna, a ona ljubav povezuje sa željom. Ljubav o kojoj ona piše je ljubav koja mora biti 'zarobljena' željom da bi bila stvarna. Doživljavate li i vi ljubav na taj način? O kakvoj vi ljubavi pišete? Što je ljubav u ovoj knjizi, a što želja? Postoji li granica?

- U ovom romanu ima i nježnosti, ali želja, čini mi se, dominira. Negdje na kraju romana pojavljuje se i rečenica koje se pribojava glavni lik, a koju bi mu mogao reći "veliki režiser" – čitaj – Bog: "Više stvarnosti molim." U jednom dijelu romana sasvim sigurno dominira i ta sentimentalna priča, možda bi točnije bilo reći idealistička ili platonska. No, likovi se kreću u svojoj stvarnosti, u svojoj zarobljenosti, ne samo u sado-mazo odnosu, nego u jednom trenutku ne mogu pobjeći od onoga što su, kako su ih formirale prilike, geni i okolnosti života. Ali oni su izgrađeni, možda i samoizgrađeni, i ništa tu ne mogu. U Von Trierovu filmu "Nimfomanka" postoji scena u kojoj glavni ženski lik, nimfomanka koja u jednom trenutku radi za mafiju i utjeruje dugove, susreće pedofila. Ali pedofila koji nikada nije ostvario svoje fantazije i u stvarnosti zadovoljio svoju želju zlostavljajući neko dijete. Čak kaže da je takva većina. Mi jesmo zarobljeni u svojim željama, pogotovo ako su deformirane, ali se u krajnjoj liniji možemo njima i oduprijeti. I ovim romanom dominira snažna želja, ne samo za tuđim tijelom, nego i za tuđim životom, za ljubavlju.

Za Duras, "pisanje nije samo pričanje priča (…) Ono je pričanje priča i odsustvo priča - pričanje priča kroz odsustvo priča". Što je pisanje vama? Je li i vama, kao i za Duras, pisanje "stvar dešifriranja nečega što već postoji, nečega što ste već učinili u snu svog života, a da toga niste bili svjesni"?

- Duras je majstorica prešućenog, majstorica tih odsutnih priča koje dešifriramo ili rekonstruiramo. Uostalom, upravo je prešućeno ili odsutno u književnosti ono što čini literaturu. Jer to je potreba da govoreći jedno kažemo nešto drugo. Što su, uostalom, metafore ili simboli nego upravo to – prešućivanje ili šifrirani govor? Utoliko su njeni romani, pogotovo "Ljubavnik", bliski poeziji. Moja je poetika kombinacija prešućenog, ali ipak direktnijega govora. Ovaj je roman na neki način iznimka, on je fragmentaran, bliži je toj poetici prešućivanog, ili metafore. Uvjeren sam da je literatura zapravo vrsta prevođenja iz svakodnevnog i direktnog jezika u onaj indirektni, u prešućeno, u pokazivanje, a ne u kazivanje. To, naravno, ne znači da treba robovati nekim tehnikama. Njihovo kombiniranje zapravo donosi i važnu dinamiku u romane i priče.

Ova je priča nabijena elektricitetom, emocijama, opipljiva je, osjeća se u utrobi dok se čita, kao da je i pisana iz utrobe, gotovo u grču. Ostavlja dojam da se rodila naglo, da se sva slila iz jednoga poslijepodneva frenetičnoga pisanja, kao što se i vaš glavni lik naglo "rađa" kroz novi odnos, koji ga budi iz dubokog sna sredovječne melankolije. Na jednoj razini, ovo je knjiga o zaljubljivanju sredovječnog muškarca u mladu djevojku. Na drugoj, to je knjiga o (metaforičkim i doslovnim) prelascima. Koje ste klišeje željeli razbiti, koje "istine" dekonstruirati kroz priču o "novorođenom" 53-godišnjaku?

- Imate pravo, veći dio ove priče nastao je upravo tako, iz utrobe, u grču i bilo mi je važno da se kroz rečenice i njihov poredak i odnose vidi taj grč, ta hitnost da odjednom nešto izađe iz mene. Ne baš u jednom poslijepodnevu, ali kroz izvjesno vrijeme. Prve rečenice su trasirale put i nije bilo teško ubaciti se u taj ritam kad god bih sjeo za kompjutor. Upravo zato ova priča nije linearna, iako sam se u prošlim knjigama obično držao kronologije; ona je osobnija, sličnija poeziji i da, drago mi je da se to pri čitanju vidi. Ali, čim to izreknemo "drugim jezikom" direktno, već smo na tragu stereotipa. A to je upravo to, zaljubljivanje sredovječnog muškarca u mladu djevojku je priča milijun puta ispričana, i jezikom književnosti i jezikom filma. Nije mi bila namjera razbijati klišeje, nego uroniti u njih, nekako ih iznutra dekonstruirati. Jer onoga momenta kad uronimo dublje u neku klišeiziranu priču, kad je lišimo njene površnosti, mi više ne govorimo o klišeju, nego o nečem konkretnom. A onda to konkretno detaljima, slikama i metaforama dobiva svoju stvarnost.

Jesu li sredovječni muškarci u tom smislu po vašem mišljenju stigmatizirani opterećujućim općeprihvaćenim stereotipima? Treba li malo istrljati nos tradicionalnom ćudoređu kroz književnost? Služi li, vama, književnost i za to?

- Naravno, stereotipi nas progone i to nije samo muški problem. Stereotipi svode ljude na apstrakciju, na lutke, na neživo. A ako bismo ozbiljno i detaljno ispričali bilo koju stereotipnu priču, ona bi mogla zainteresirati ljude jer je osobna, jer se ispod sloja uopćenosti ipak krije stvarni život. U ovome sam romanu po prvi put sjeo za kompjutor i počeo pisati ne znajući kamo će me to odvesti. Nisam imao scenarij, ni sinopsis, nego samo taj grč, rečenice i slike. Svoditi ljude na stereotipe je upravo ono što radi trač. I na nivou susjedstva na kavicama, i na nivou društvene mreže, ili žutoga novinarstva, koje nažalost polako ovladava baš svime što se govori i piše. A stereotip je zapravo velika laž. Jer kad izreknemo "sredovječni muškarac u vezi s puno mlađom ženom", imamo osjećaj da o tom muškarcu i toj ženi sve znamo. Da je on dobrostojeći gospodin koji koristi svoj položaj, muška svinja, da je ona sponzoruša, i da se dopunjuju u zajedničkoj sramoti. Ali ako zaronimo u pojedinačne priče, ako damo likovima njihovu socijalnu i psihološku pozadinu, odjednom će se ta priča individualizirati, neće nas kao slušatelje ili čitatelje određenog tipa novina navoditi na osudu i zgražanje, nego na razmišljanje, možda i razumijevanje. Osude, kao i obrane, formiraju se svojim specifičnim jezikom. A stereotip je osuda.

Još je jedan ulomak kojim nas uvodite u knjigu, onaj o sinu-izdajici. Na "kćer-izdajicu" Marguerite Duras nadovezujete (ili joj suprotstavljate?) Borgesova "sina-izdajicu". Ipak, je li tanka linija između izdajice i junaka? Jesu li vaši protagonisti izdajice ili junaci? Na neki način, oni na kraju izdaju i jedno drugo… Ili je i to neki oblik junaštva, iskonski nagon da se preživi? Naposljetku, je li 'prelazak' u romanu "Dok prelaziš rijeku" izdaja ili hrabrost?

- Baš ste lijepo to pročitali, jer je u "Ljubavniku", kao i u "Brani na Pacifiku", kći ta koja izdaje. Ali taj citat ima i drugu funkciju, a to se može iščitati iz njegova kraja. Povijest voli ponavljanja i varijacije, i lik umire da bi se ponovila jedna povijesna scena. Prvi put u velikoj povijesti Rima, za koju znamo svi, a drugi put u maloj povijesti, u predgrađu Buenos Airesa, u jednoj tuči noževima. To ponavljanje navodi nas i na pomisao da u romanu literarno netko "umire" da bi se ponovila jedna scena. Priča koja je već ispričana a događa se u Francuskoj Indokini tridesetih godina prošlog stoljeća, odjednom se ponavlja u Zagrebu danas. Naravno, ne u svim segmentima, ali u dovoljno tih segmenata. Ali ovoga puta nije ispričana iz ženske, nego iz muške perspektive. A odlučio sam se na citat na ekavici iz BIGZ-ovog izdanja Borgesovih kratkih priča gdje sam tu priču prvi puta pročitao. I od tada sam nekako vezan za nju baš u tom obliku. Mislim da su likovi ovdje više izdajnici nego junaci u pravom smislu. Ne mogu pobjeći iz svog zatvorenog staklenog kaveza, nego uporno životare u njemu i traju tako, nezadovoljni i sobom i, u jednom trenutku, onim drugim. Oni su slabi, kao što smo mi ljudi slabi. Zapravo, glavni lik i pripovjedač na početku se "rađa" u novoj ljubavi i s nadom u promjenu, ali se ipak vraća samome sebi jer nema drugoga puta.

U romanu se naslućuje vrebajuća krivnja, koja se može povezati s temom iskonske krivnje čovjeka zbog prelaženja granica, u biblijskom smislu krivnje zbog kršenja pravila. Trebamo li osjećati krivnju zbog društvenih normi koje nam je nametnula patrijarhalna judeokršćanska civilizacija? Uostalom, moralne vrijednosti se s vremenom mijenjaju ... kako možemo znati je li krivnja koju osjećamo "opravdana"?

- Sasvim sigurno ne trebamo osjećati krivnju zbog kršenja normi što nam ih propisuje naša civilizacija koja se i sama bori s njima. Norme su uspostavljene davno, one o obitelji, vjernosti, odnosu prema Bogu i njegovim zakonima, ali se i od tih davnih vremena često krše. Pojedinci koji ne mogu drugačije, stalno prelaze granice. Uostalom i na početku Biblije stoji ta prekršena zabrana koju je tada izazvao đavo. Međutim mnogi ljudi imaju svog đavola i krše te norme i nerijetko za to plaćaju cijenu, i u društvenom i u osobnom smislu. Ne trebamo osjećati krivnju ali je ipak osjećamo, i kompleks krivnje je duboko zapisan u naše svjesno i nesvjesno. Konačno, bez ideje zabrane i prekršene zabrane ne bi ni bilo ove civilizacije. U toj dinamici čovjek ovdje u Europi, a kasnije i šire, živi već tisućama godina. Iz prekršene zabrane izviru mitovi i priče, pa i ova. Glavni junak i pripovjedač stalno se bori s krivnjom, kao da mu negdje u leđima trune odgrizak jabuke.

"Kad prelaziš rijeku" stiže za petama nagrađivane autofikcijske obiteljske sage "Putujuće kazalište". U "Putujućem kazalištu" bavite se vlastitom obiteljskom poviješću i, kroz nju, poviješću naših prostora. Povijest svijeta sazdana je na nerazumijevanju i nepoznavanju te iste povijesti, posljedica čega je perpetuiranje uvijek istih grešaka. Čemu služi sjećanje ako je istina relativna? Bi li nam bilo bolje da o svojoj povijesti i ne znamo ništa?

- Ovoga problema sam se dosta zaoštreno dotaknuo u jednoj drugoj knjizi, "Kalendaru Maja". Sedamdesetogodišnji maturanti na ponovljenom maturalnom, krstarenju Jadranom, od Opatije do Zadra, u jednom se trenutku nađu na Golom otoku i slušaju vodiča, bivšeg zatvorenika, kako im priča užase o tom logoru. Promatrajući neku djecu koja također slušaju vodiča, uče povijest, pripovjedač u jednom trenutku razmišlja kako će i netko od njih biti, jednom, u stanju organizirati neki logor. Za njega povijest postaje logorski inženjering – on kaže da se ne bismo trebali sjećati, da je sjećanje opasno, a ključna rečenica vezana uz logore, „da se ne zaboravi“, odjednom postaje svoja suprotnost. Ovaj ulomak iz romana čitao sam na jednom drugom simboličnom mjestu sjećanja, u bivšoj zgradi STASI-ja gdje je danas muzej posvećen toj tajnoj službi, u Leipzigu. I, naravno, bilo je ljudi koji tu ideju da se ne trebamo sjećati nisu dobro primili. Stvarnost je, naravno, takva da ne možemo drugačije nego da se sjećamo i da nam sjećanje na razne načine omogućuje da živimo. Ali isto to omogućuje nam i zaborav. Ponekad može biti tako ljekovit. A perpetuiranje nekih grešaka sasvim sigurno proizlazi ne iz nepoznavanja, nego naprotiv, iz poznavanja povijesti, iz mitomanije, divljenja krvolocima, osjećaja veličine i država i naroda. Sada se svi borimo s idejom Velike Rusije – ona proizlazi iz sjećanja.

U ovom romanu ponovo se dotičete i jedne od svojih opsesivnih tema, tjelesnosti. Ovaj put, iz perspektive muškarca u pedesetima. U svojim knjigama ustrajno destigmatizirate (je li to dobra riječ?) doživljaj seksa, pričanje o seksu, maštanje o seksu – iz muške pozicije, čak i kad to pretpostavlja opasnost da bi vas se moglo pogrešno protumačiti. Razmišljate li o tome, je li vas strah da će vas pogrešno shvatiti; je li vam bitno da vas se ispravno shvati? Kako želite biti shvaćeni?

- Jednom davno, u jednom intervjuu netko me pitao, nažalost više se ne sjećam tko, možda Tatjana Gromača za Godine nove ili Mirjana Dugandžija za Nacional, kako biste voljeli da vas čitaju. Odgovorio sam: "Pažljivo, s gađenjem i tugom." Mogu to ponoviti sada, poslije tolikih godina. Pri tom 'pažljivo' proizlazi iz moje nastavničke profesije, 'gađenje' iz prirode svijeta i čovjeka kako ih opisujem, a tuga je logičan odgovor ljudskoga bića na takvu prirodu svijeta. Umjesto tuge može stajati i bijes. Nadam se da je iz romana vidljivo da svaka seksualna priča iz muške pozicije nije seksizam, čak i kad uključuje neke drastične momente. Ali književni tekst obično ne može kanalizirati različita čitanja i ne bi bilo dobro čak i da jest u mogućnosti. To kako su nacisti čitali knjige i onda ih palili, to kako su staljinisti čitali i onda spremali ljude u Sibir, protiv toga ne može niti jedan književni tekst. Naravno, ne uspoređujem današnja čitanja s ondašnjima, to jest drastično, no i kultura otkazivanja je vrsta cenzure. Knjige ne gore, ali nestaju na drugi način. Međutim rezultat je isti, odlaze u zaborav. Pri tom pošteno moramo reći da je za književnost danas još uvijek opasnija "kultura nečitanja" od kulture otkazivanja.

Na temu tjelesnosti nadovezuje se prostitucija, također česta tema vaših romana. Žene koje se njome bave u ovoj knjizi opisujete kao životinjsko carstvo, Galapagos u malom. Ova vaša usporedba zvuči opasno politički nekorektno… S druge strane, tu su i dvije pjesme, obje ljubavne poruke ženama, a tako se može čitati i ovaj roman, kao ljubavna poruka Ženi. Jesam li u pravu? Tko je Žena za vas?

- Prvo, ne mislim da je politička korektnost nešto što bi trebalo propisivati što književnost smije, a što ne smije. Ili bilo koja druga umjetnost. A metaforu Galapagosa koristio sam za nekadašnju „štajgu“ koja je bila u Gajevoj ulici, blizu Esplanade, dok su početak Gajeve obilježila pogrebna poduzeća. Ta topografija učinila mi se vrlo ironičnom. Zašto Galapagos? Jako sam daleko od namjere da vrijeđam prostitutke, smatram da rade težak i pošten posao i cijenim ih. Ali htio sam pokazati, i tom drastičnom slikom, kako među nama funkcionira nagon za samoodržanjem, da se mnoge od tih žena, koje su u taj posao gurnute ili natjerane, prilagođavaju svijetu u kojemu žive, da njihov različit izgled i ponašanje zapravo proizlaze iz osnovnih postulata evolucije, da bi se preživjelo. Naravno, glavni lik kroz čitav svoj život osjeća krivnju što ga one privlače, iz različitih razloga, ali krivnja je ovdje konstanta. I zato je u ovom romanu Galapagos provodni motiv i metafora za prostituciju.

Svidjela mi se slika s "Plaže za invalide", gdje vaš pripovjedač zamišlja pobratimstvo ljudi kroz nasumičnu razmjenu invalidskih proteza. Čini se da niste osobito optimistični u pogledu ljudskoga roda kakav jest… Ovaj je roman na određenoj razini također i roman o potrazi za srećom, za smislom. Je li sreću – smisao – moguće dosegnuti? Kakva je vrsta metamorfoze potrebna da bi se to dogodilo?

- Na samom početku glavni lik i pripovjedač osjeća sebe kao invalida, prvenstveno zbog seksualne podvojenosti u kojoj živi. Ta podvojenost ne proizlazi iz potrebe za kamufliranjem, čemu su u prošlosti, nažalost u strahu od društvene represije, pribjegavale homoseksualne osobe, pa su ulazile u heteroseksualne brakove, iako to nije njihov pravi izbor. Ova podvojenost duboko je ukorijenjena u našu kulturu i književnost, ona je muška i danas na osobito zlu glasu. Tako je motiv invalidnosti, kao i Galapagos, metafora i provodni motiv. Ta se slika odnosi na to da nas upravo ono što nam fali može spojiti. A to da mnogim ljudima nešto fali, obično ne fizički, a da su još uvijek invalidi, to je za mene slika svijeta. Tragična i tužna, ali slika većine. I u pravu ste, kad su ljudi u pitanju nisam optimističan, ali nadam se da ovdje više prevladava sućut nego optuživanje.

Vratimo se malo iz fikcije u "stvarnost". Nedavno ste ponovo izabrani za predsjednika HDP-a. Što vidite kao najveće izazove koji su pred vama, koji će biti prioriteti vašeg drugog mandata?

- Dakle, prioriteti su uvijek isti: da udruga funkcionira, da se projekti financiraju i ostvaruju, da se u kontekstu novih zbivanja planiraju novi projekti, da časopisi i publikacije izlaze, da naš portal za kritiku dobro napreduje. U svakom slučaju, mi možemo reći da se u okviru udruge puno radi i da je to vidljivo već godinama. Međutim, tu se susrećemo s raznim izazovima, u prvom redu financiranjem. A onda i potplaćenošću struke i kako to približiti financijskim efektima ostalih umjetničkih struka.

U intervjuu koji ste prije četiri godine dali nakon što ste prvi puta kandidirani za predsjednika HDP-a, rekli ste da to Društvo vidite kao servis za realizaciju dobrih ideja. Koje su se dobre ideje realizirale u protekle četiri godine?

- Ostvarili smo niz dobrih ideja, radionica i projekata, ali posljednje dvije godine u koroni usporile su nas pa smo, kao i svi uostalom, funkcionirali u otežanim uvjetima. Posebno su bili u to vrijeme ugroženi oni naši članovi koji su samostalni umjetnici pa smo nekim projektima željeli pomoći upravo njima. Ono najvažnije što smo ostvarili jest činjenica da smo funkcionirali i da smo primili niz novih članova. Na početku mog mandata ostvarili smo projekt koji je planiran, ali do tada nije bio ostvaren, a to je portal za kritiku Kritika HDP, i on se etablirao kao važna kritička i književna adresa u književnom polju. Naravno da nismo ostvarili sve što sam obećao u predizbornom programu jer naprosto nije bilo moguće. Ono što bih želio jest rezidencija za pisce i prevoditelje u Zagrebu. U jednom trenutku bili smo blizu, ali se ipak nije ostvarilo. No, ostvarile su se druge stvari.

Vaš prethodnik Nikola Petković podnio je ostavku zbog, kako je tada objasnio, iscrpljenosti nakon sedam godina na toj poziciji. Vi se, kako se čini, još uvijek dobro držite! Je li iskustvo ove četiri institucionalne godine ostavilo kakav danak na vašem idealizmu? Pristajete li ipak na neke kompromise?

- To da se dobro držim naprosto nije točno. Načele su me ove četiri godine, prvenstveno zato što se moramo suočavati s ozbiljnim razlikama među članovima i to ponekad izaziva probleme koje mi kao udruga ne možemo, a niti trebamo rješavati. I naravno da je potrebno pomiriti se s tim da je za ostvarenje nekih ideja ili programa važan kompromis. Pogotovo zato što se udruga većim dijelom financira preko Ministarstva kulture i medija i Grada Zagreba. Na primjer, drago mi je što možemo funkcionirati i s drugim udrugama, i da se za one zbilja važne stvari u i oko književnosti možemo izboriti zajedno, sve tri književne udruge, zajedno s književnim prevoditeljima.

Dotaknimo se i vašeg rada u prosvjeti. Hrvatskom obrazovnom sustavu već se desetljećima predbacuje zastarjelost, neefikasnost i netransparentnost u upravljanju resursima. Što vi, kao dugogodišnji srednjoškolski profesor, vidite kao najvažnije obrazovne izazove s kojima se Hrvatska suočava?

- Najvažniji problem je, kao i uvijek, financiranje. Naše školstvo je, kao i književna struka, temeljito potplaćeno. Pri tom ne mislim samo na plaće profesora i nastavnika, uopće zaposlenih u školskom sustavu, nego na njegovu modernizaciju, na ulaganje u znanje. Svjedoci smo da se svojevremeno pojavila sintagma „društvo znanja“ i potreba da se na tom planu nešto učini. Ali sve skupa ne čini se dovoljno u usporedbi s drugim europskim zemljama. Pretpostavljam da je to zato što se investicija u školstvo ne vidi odmah, u jednom političkom mandatu, pa je po tome neisplativa političkim elitama. Drugi je problem što se u kurikulume i planiranje onoga što će se učiti a što neće petljaju i oni kojima to nije struka i koji se u tome ne rukovode zajedničkim interesom, nego užim interesima određenih grupa ili političkih opcija. Školstvo je, naravno, od najvažnijeg interesa javnosti, i javnost u svakom slučaju treba znati što se planira u školstvu, što je uspješno a što nije, i što je naš zajednički interes. Ali preko školstva prelamaju se ideološki i svjetonazorski sukobi, i to je ono što već potplaćenom školstvu itekako škodi. Treće, unutar samih škola često njihovo funkcioniranje otežavaju previše zaštitnički raspoloženi roditelji koji pod svaku cijenu žele obraniti svoje dijete od „zločestog sustava“ i svuda oko sebe vide nepravdu. Ono čega tu fali je međusobno povjerenje. Povjerenje roditelja da će nastavnici, nastavnička vijeća i uprave škole, djelovati u interesu njihove djece.

Jedna od tema na kojoj se već godinama lome koplja je i pitanje školske lektire. Je li osnovni problem u sastavljanju popisa lektire okoštalost u akademizmu koja, inzistirajući na elitizmu, odbija slušati i čuti one iste mlade koji bi trebali biti temeljno polazište svakog obrazovnog sustava? Jesmo li slijepi i gluhi na potrebe onih "na kojima svijet ostaje"? Je li starija generacija sve upropastila i današnje su generacije nagrabusile ne istrgnu li intelektualnu kontrolu iz njihovih ruku što prije? Ili je upravo suprotno?

- Otvaranje škole novim medijima i kurikulum koji se bavi medijima već se neko vrijeme događa u našem školskom sustavu. Ne slažem se s tim da bi mladi trebali biti temelj svakog obrazovnog sustava, precizirao bih to da njihov interes to treba biti, ali da sustav moraju osmisliti iskusniji ljudi. Naravno, uvažavajući do određene mjere interese mladih. Ali isto tako, kurikulum mora biti uravnotežen, u smislu da ne smijemo prebrisati ili otkazati tradiciju jer je „dosadna“ ili „ideološki neprihvatljiva.“ U jednom od prvih intervjua koje sam dao govorio sam i o lektiri. Bilo je to prije 26 godina. I od tada stalno ponavljam da treba osuvremeniti lektiru, u pristupu, ali i po naslovima. Novi kurikulum za Hrvatski jezik to djelomično i radi, naše su čitanke danas pune suvremenih tekstova kojima se želi aktualizirati tradicija. Ali uzaludno je to početi, recimo, u srednjoj školi. Čitalačke navike djeca trebaju stjecati od vrtića. Svakako i pomoću novih tehnologija. Ali te navike teško je steći ako već ne postoje u obitelji, a već i roditelji današnjih gimnazijalaca spadaju u one generacije koje su manje čitale. Često govorimo da su mediji svemoćni, ili ako ne svemoćni, onda enormno moćni. A oni se umjesto popularizacijom čitanja, što bi mogli i što bi im bila svrha, bave time kakvu je haljinu imala neka influencerica i kako je ukrala svu pažnju. Rekao bih da se tim pristupom krade i naša budućnost.

Pisci i pjesnici nekada su imali velik utjecaj na javno mnijenje. Imaju li riječi još uvijek kakvoga utjecaja? Sluša li ih itko?

- Književnost i pisci imali su doista velik utjecaj, bili su kao proroci, nacionalni simboli. Ali ne treba nam nostalgija za tim. Danas se pisce sluša ako im se knjige dobro prodaju pa imaju kolumnu na vrlo čitanim portalima ili novinama. Inače, pisce se ne sluša ako nisu nobelovci ili ne izazivaju skandale, ili se ne bave pomodnim temama.

Da malo parafraziram vaš novi roman, odnosno, njegov zaključak; ima li samo književnost koja drma, ruši, koja izaziva tektonske poremećaje – književnost koja predstavlja neki oblik samoubojstva – ima li samo takva književnost smisla?

- Ne mogu reći da samo takva književnost ima smisla, ali za mene je to sada točno: pisati samo ono što me doista dotiče, pa će onda dotaknuti i druge.

Živimo u izazovnim vremenima – pandemija, rat u Ukrajini, energetska kriza, inflacija… Zaigrajmo malo hipotetsku misaonu igru: da postoji prijelaz iz jedne stvarnosti u drugu, u kakvom biste se svijetu – iz ovoga kakav je danas – voljeli "ponovo roditi"?

- Spomenuli ste pandemiju i rat. Kad je prvi put spomenuta prijetnja nuklearnim raketama, svi smo bili užasnuti. Sada kao da nas polako pripremaju i na takav scenarij, dvije ili tri taktičke u Ukrajini, eksplozije na većoj visini da se smanji zračenje itd. Vaše me pitanje podsjetilo na onu kletvu:"Dabogda živio u zanimljivim vremenima!" Ako se mene pita, želio bih živjeti u kiču.