Naglasak trećeg izdanja festivala u organizaciji udruge Drugo more i pod programskim vodstvom Davora Miškovića, bio je na novom kazalištu njemačkog govornog područja. Uglavnom opsegom, ali ne i značajem manje produkcije, opisale su riječkoj publici dijapazon novokazališnih stremljenja u rasponu od već prokušanih poput plemenitog diletantizma i trošenja scenskog vremena, do i nešto tehnološki naprednijih, ali jednako uspješnih u zadržavanju gledateljske pažnje izvan okvira tradicionalnog teatra.

Zoom je otvorilo gostovanje hamburške, a u posljednje vrijeme sve više berlinske radiokazališne grupe Ligna. Već poznati zagrebačkoj publici preko Urbanog festivala, predstavili su se i razigrali riječku radioigrom 'The New Man' u kojoj upravo gledatelji postaju izvođači.

Točnije, svi koji pristanu staviti slušalice na uši i ostati u prostoru dosega radiopredajnika s uputama sastavljenim od citata kazališnih inovatora poput Mejerholda, Brechta i Labana te svojevrsnog uljeza među njima, Charlieja Chaplina. Izvana to izgleda kao vježba iz kolektivne hipnoze, apsurdno i začudno, iznutra je pak riječ o suptilnoj manipulaciji čije metaforičke, a time i ideološke i političke slojeve, može razumjeti samo sudionik.

Iako nalik igri s mnoštvom povijesnih referenci, uključujući i one Brechtove u mogućoj upotrebi radija kao sredstva obostrane komunikacije, 'The New Man' je kazališni projekt koji na izvanredan način spaja popularnu formu, novokazališnu začudnost i interaktivnost s aktivističkim žarom, iako ovo posljednje, u intenzitetu i provedbi, prepušta osobnoj odluci sudionika.

Političko kazalište novog tipa, ili barem tipa dostupnog i potrebnog vremenu u kojem nastaje, nije samo otvorilo, nego i zatvorilo festival. Umjesto zavođenja publike aktiviranjem drugim sredstvima, kako je to učinila skupina Ligna, Janez Janša je predstavom 'Tko je sljedeći?' doslovno išao na izazivanje publike opreko trošenja izvođača.

Ranije znan i kao Emil Hrvatin, umjetnik rodom iz Rijeke sa slovenskom i međunarodnom karijerom, gotovo je stalni gost Zoom festivala i u prethodnim je izdanjima znao podići popriličnu buru svojim radovima, ali najnovija predstava drukčija je u formi i u zahtjevima. Iako fizički ne kompromitira poziciju gledatelja, ona ga napada s različitih strana i ideoloških aspekata, po cijelom nizu aktualnih pitanja više ili manje prevedenih u kazališne zamke.

Participacija, odgovornost pojedinca za društvena (s)kretanja, diferencijacija prema imenu i/li osobnosti… ozbiljne su teme koje možda i nadilaze kazališnu igru jer Janša, zajedno s dramaturginjom Simonom Semenič te nekonvencionalnim performerima poput Grege Zorca, Jelene Rusjan ili Irene Tomažin, pleše po rubu agitacije. Ništa u tome svemu nije konkretno, osim želje za akcijom sputane toliko da izaziva bijes, pa i višestruki naslov predstave možda traži novog vođu, ili novu žrtvu.

Kao antipod ovako donekle izravnijim kazališnim praksama, u programu Zoom festivala bilo je i nekoliko predstava koje dopuštaju i sebi i onima koji ih prate svojevrsni odmak, od direktnosti ili od inzistiranja na slici svijeta kakva jest i kakva bi trebala biti. 'Kriegspiel' ili 'Igra rata' Damira Bartola Indoša i Tanje Vrvilo, na primjer, suptilna je kazališna prerada strateške igre Guya Deborda, i stoga je, baš kao i ostali radovi 'nestora domaće kazališne alternative', ništa manje politička od spomenutih.

Međutim, jezik kojim ona komunicira bitno je manje izravan jer Indoševa kazališna retorika je baština sama po sebi i, iako ne nudi komunikativnost u količini koju zahtijeva umjetnost shvaćena kao produžetak društvenosti, njezin učinak nipošto nije umirujući. Manipulacija pokretnim slikama Ivana Marušića Kliffa i zvučni ambijent Helgea Hintereggera nezamjenjivi su dio kazališne umjetnine nazvane 'Kriegspiel', kojom je Indoš ponovno dokazao kako ga trendovi zanimaju koliko i uvijek potrošna izravnost.

U takozvanom tematskom dijelu Zooma sličnu je poziciju zauzeo bečki kolektiv United Sorry s jedinstvenom predstavom 'Lost in Space'.

Frans Poelstra i Robert Steijn nisu izgubljeni u vremenu i prostoru, nego samo žele svojom nesputanom komunikacijom podsjetiti da je koncept društvenosti prevodiv na pojedinačne susrete jedinki, te da o kvaliteti tih susreta drugi ne smiju suditi.

Niz krajnje nonšalantno izvedenih intimnih prizora uz nesputano fizičko i mentalno ogoljavanje, fokus su i gotovo monodrame austrijske plesačice Doris Uhlich 'More Than Enough'.

Uz vrlo jasne političke poruke kosovskog dramatičara Jetona Neziraja u komadu 'Yue Madeleine Yue', program ovogodišnjeg Zoom festivala lako je čitati kao sraz kolektivnog i osobnog, u rasponu tema koje određuju, ili određuje, sadašnjost. Drugim riječima, probleme je lako uočiti, pitanje je kako im pristupiti, a riječki festival je barem ponudio neke od mogućih odgovora.