Firouzeh Khosrovani jedna je od najviše cijenjenih iranskih dokumentaristica u svijetu čiji je film 'Svečanost i dužnost' dobio jednu od nagrada na IDFA-i, najvećem svjetskom festivalu dokumentarnih filmova. 'Svečanost i dužnost' prikazan je i na ovogodišnjem ZagrebDoxu, a riječ je o filmu koji se bavi odrastanjem djevojčica u Iranu koje s devet godina po pravilima islama službeno postaju žene. Khosrovani je tako snimila taj svečani dan kada djevojčice postaju žene, koji donekle podsjeća na socijalistički ritual postajanja pionirom, no 'Svečanost i dužnost' postaje još zanimljiviji u drugom dijelu kada se autorica devet godina kasnije vraća i pronalazi dvije djevojke – Meliku i Marjam - koje je nekad snimila te saznaje kako izgledaju njihovi današnji životi.

Ova redateljica studirala je u Italiji i često boravi u Europi pa je zato pitamo susreće li se ponekad s kolonijalnim stavovima i neznanjem o Iranu koji se u europskoj javnosti većinom percipira preko političkih skandala i geopolitike, a bez znanja o svakodnevnom životu ljudi i suvremenoj iranskoj kulturi.

'Realnost današnjeg iranskog društva može se prilično dobro vidjeti iz dokumentaraca koje snimamo moji kolege i ja. No zna mi se dogoditi da na nekim filmskim festivalima moram odgovarati na neka vrlo neupućena pitanja, poput 'pa kako mogu putovati ako sam žena iz Irana'. Na ženskim festivalima, kojih u Europi ima mnogo, uvijek se osjeća određena empatija publike; to je i neka vrsta aktivizma, ali mi je ponekad teško razgovarati s publikom nakon filma jer moram odgovarati na svakakva pitanja. Želim govoriti o svom filmu, a moram nešto reći o najnovijem skandalu iranskih vlasti', kaže Khosrovani.

I Khosrovani je imala neugodna iskustva s iranskim vlastima, odmah nakon svog srednjometražnog doxa 'Rough Cut' iz 2008., koji prikazuje unakažene lutke za odjeću u teheranskim izlozima. Riječ je o zanimljivom filmu koji razotkriva religijski fanatizam zbog čega je Khosrovani na kraju završila na razgovoru s predstavnicima iranske tajne službe: 'Ako me pitate postoji li represija u Iranu, rekla bih da. Je li to neka teška represija? Ne. Postavljena je određena granica, crvena linija koja nije do kraja jasna. Ako se bavite temama koji su na pravoj strani tih ograničenja, možete učiniti što želite. Ako se odlučite za temu koja se smatra kontroverznom, možete imati problema. Moj prvi dokumentarac bio je političan i slojevit te je doživio značajan uspjeh izvan Irana. Brinulo me je kakve će reakcije biti doma. 'Rough cut' tako je dvije godine putovao po svjetskim festivalima tijekom kojih ja nisam dala nijedan intervju jer nisam htjela izazivati. Ipak, Ministarstvo informiranja dobilo je DVD s mojim filmom i onda me je tajna služba pozvala na razgovor. Zanimalo ih je zašto u svijet šaljem lošu sliku iranskog društva. No slika koja se u Iranu stvara o Zapadu također je iskrivljena; stalno se govori kako su ondje svi ljudi otuđeni od obitelji i da svatko samo želi biti sretan.'

'Svečanost i dužnost' zasigurno se također nije svidio režimskim cenzorima pa u Iranu i nije prikazan, što ne čudi s obzirom na jasne stavove autorice koja se također deklarira kao feministkinja: 'Devetogodišnje djevojčice kroz taj ritual pokrivanja dobivaju ogromnu odgovornost za svoje godine, govori im se da su sada postale žene i da se sada moraju brinuti o obitelji. One nisu ni ušle u pubertet te je riječ o velikom pritisku; djevojčicama se ne dozvoljava prirodna tranzicija od djetinjstva u mladost pa odrasle godine.'

Kada se Firouzeh Khosrovani vratila nakon devet godina da vidi što se dogodilo s djevojčicama, došla je do dvije rođakinje, od kojih je jedna i dalje vrlo religiozna te pokriva kosu, a druga je poput tinejdžera sa Zapada, opsjednuta pop zvijezdama, društvenim mrežama i selfiejima. Rođakinja su se nakon ceremonije postajanja ženom značajno udaljile jedna od druge, a razlog tome je sljedeći, objašnjava Khosrovani: 'Iako je riječ o djevojkama koje su rođakinje te dolaze iz iste ekonomske klase, religiozna obitelj zabranjivala je svojoj kćerki da se druži s liberalnom rođakinjom, jer su se brinuli da će ta opuštena obiteljska atmosfera loše utjecati na njihovo dijete. U filmu njih dvije razgovaraju o tome i pokrivena djevojka sama dolazi do tog zaključka.'

Za kraj pitamo Khosrovani koja je to onda prava slika Irana ako su njezini filmovi – prema stavovima režima – pogrešna i iskrivljena. 'Mnogi u Europi ne znaju, ali u Iranu je poezija jako važna. Svi i dalje čitaju poeziju, recitiraju poeziju i razgovaraju o njoj. Volimo naše suvremene pjesnike. To je za mene prava slika Irana', zaključuje iranska redateljica.