Predstava 'Za umrijet od smijeha', koja je nastala u koprodukciji Planet arta i Teatra Rugantino, nesmiljeno kritizira hrvatsku aktualnu situaciju, stavljajući u fokus dvoje običnih ljudi koji odluče biti iskreni i autentični, a time i drukčiji od šutljive većine. U predstavi se pojavljuje i lik Željke Markić koji je, kako kaže Torjanac, 'simbol nazadnjačkih strujanja u društvu'. Premda je Planet art i ranije progovarao o odnosu pojedinca i sustava, u ovoj je predstavi to učinio vrlo izravno, što prigodom izvedbi izaziva salve smijeha.

Vaša nova predstava 'Za umrijet od smijeha' otvara mnoga pitanja, od siromaštva i gubitka posla pa do rastućeg konzervativizma u današnjoj Hrvatskoj. Koja joj je bila namjera? 

Taj tekst Christophera Duranga kritički govori o Americi osamdesetih godina prošlog stoljeća, a mi smo ga odlučili prilagoditi za Hrvatsku. Bio mi je izazov prihvatiti se adaptacije i pokušati progovoriti o nama ovdje i sada. U središtu je dvoje nesretnih, nezadovoljnih i frustriranih ljudi, stisnutih problemima, koji ne vide perspektivu. S njima se, nažalost, mnogi u Hrvatskoj mogu poistovjetiti. Njih dvoje su 'rubni' jer usprkos svim pritiscima kojima ih se pokušava učiniti apolitičnima, poslušnima, podložnima indoktrinacijama, oni ipak imaju potrebu biti autentični i izreći iskreno što ih muči. Ta potreba, koja ih i same frustrira, kod njih je ipak jača od straha i pritiska društva. Zbog toga su i izopćenici, što im stvara dodatnu frustraciju i tjera ih u preispitivanje toga gdje griješe. Mislim da se u njima svi možemo prepoznati. Jer danas u Hrvatskoj svatko tko odluči biti autentičan postaje na neki način rubna pojava, autsajder. Taj prisilni kolektivizam koji je u Hrvatskoj oduvijek prisutan, a zadnjih godina jača, u ljude ulijeva strah i zazor od izražavanja kritike, prosvjeda i drukčijeg mišljenja. Živimo u ideološki vrlo represivnom sistemu koji je naizgled demokratski, međutim ako se suprotstavite bilo kojem značajnom čimbeniku, vidjet ćete da živimo u društvu koje ne tolerira postavljanje pitanja i kritiku, tj. slobodu govora i različitost mišljenja. Kao što znamo, riba smrdi od glave, a cijela zemlja je bolesna jer ju se od početka krivo vodi. Agrokor je samo paradigmatski primjer cijelog društva. Rezultat toga je to da su ljudi nezadovoljni, tjeskobni, nezaposleni, obitelji se rastaju i iseljavaju, izigranih očekivanja, dakle sve osobne drame danas su više nego ikada refleksija nesposobnosti, političkih igara, odsutnosti političke volje i, uz to, gotovo sociopatske bešćutnosti vodećih političkih figura i grupacija.  

Željka Markić postala je jedan od važnijih likova u predstavi. Čime je to zaslužila?

Nismo išli raditi predstavu o Željki Markić, ideja se pojavila tijekom rada. Uostalom, to i nije ta Željka Markić. Nećemo otkrivati tko je ona. Za to treba pogledati predstavu. Ali ona, kao lice, predstavlja onaj konzervativni dio društva, koji se opire promjenama i velikom broju civilizacijskih tekovina. U tom smislu je poslužila kao personifikacija nazadnjaštva koje nas je sustiglo.

Ova predstava donekle odskače od vaših prijašnjih djela jer na vrlo kritičan način govori o hrvatskom društvu. Jeste li imali ideju da je postavite kao političku tribinu s jakim aktivističkim nabojem?

Ona to sigurno jest. No ne bih se složio da je različita od mojih prijašnjih predstava, ona je samo direktnija i konkretnija jer je u ovoj predstavi tema baš ovo naše društvo. Planet art oduvijek radi predstave koje govore o utjecaju društva na pojedinca i njegovu sreću, primjerice prvi je progovorio o homofobiji, pedofiliji, ksenofobiji, o sumnji; ulazili smo u tabuizirane teme. U ovoj novoj predstavi smo, uz dobru, vrlo suptilnu, osobnu i djelomično nadrealnu priču i zanimljiva lica, direktnije progovorili o Hrvatskoj danas, dakle ne više putem pojedinih tema ili metafora, već je samo društvo postalo tema, pa se o njemu vrlo izravno i progovara. Možemo reći da smo u ovoj predstavi u kazališnom smislu odlučili izvaditi teško oružje. Oštru satiru. Mislim da je vrijeme pogodno da kazalište i općenito umjetnost u Hrvatskoj postanu direktniji, tj. involviraniji u sve što nam se događa jer to što nam se događa toliko određuje naše živote da se iole prisutnije kazalište mora susresti s time.  

Je li već bilo nekih reakcija prozvanih, odnosno kazališno obrađenih osoba u predstavi?

Ne. Nikoga u predstavi ne vrijeđamo, već izlažemo satiri ono što su te osobe same svojim stavovima unijele u javni prostor. Dakle izlažemo satiri njihove ideje i njihove karakterne osobine, poput nedosljednosti, laganja i slično. Te ideje i osobine u predstavi stavljamo pod povećalo, pri čemu se kazuje zabrinjavajuća dijagnoza hrvatskog društva. Svi oni svojom voljom angažirani u javnom životu moraju računati s tim da sadržaji koje predstavljaju u javnom životu mogu i moraju biti podložni komentaru. Mislim da će ova predstava i u tom smislu biti velik test slobode govora.

Koliko domaća publika prihvaća satiru? 

Prihvaća je, samo što je jako malo imamo. Generalno, imamo materijala za satiru kao da zaista postojimo od stoljeća sedmog, no u društvu postoji zazor prema satiri jer u Hrvatskoj kritičko mišljenje nije na cijeni, ne uvažava ga se i ne razvija. Bilo kakvo propitivanje, analiziranje definitivno nije popularno. U takvom društvu, koje je k tome manično fokusirano na nacionalni identitet, dakle na nešto što je samo po sebi idolatrija i mit, logično je da se ne prihvaća kritičko mišljenje jer ono automatski dovodi u pitanje mitske svete krave i telad. Taj pogubni snažni kolektivizam proizašao je iz socijalističkog nasljeđa, s time što smo onom socijalističkom pridodali nacionalni predznak pa smo dobili nacionalsocijalističko društvo, izuzetno inspirativno za satiru. Ako bude hrabrosti, takva će se prilika znati iskoristiti. Satira mora postati uobičajen žanr.

Zašto ste se odlučili aktivirati u politici, što je rezultiralo time da ste na Nezavisnoj listi Sandre Švaljek postali zastupnik u Gradskoj skupštini?

Vidio sam da se ništa ne mijenja na bolje, dapače godinama je sve gore. Prijašnjih godina bio sam aktivan u nekim radnim tijelima Hrvatskog društva dramskih umjetnika, pri pokretanju nekih inicijativa, zatim sam djelovao unutar Mreže neovisnih kazališta, a radio sam i komparativna istraživanja o financiranju i rezultatima programa nezavisne i javne kazališne scene. Dakle već dugo se bavim analizom sustava u kulturi. Sada, kada mi se ukazala mogućnost da se aktivno angažiram, rado sam ju prihvatio.

Zašto se niste aktivirali na području kulture, nego u Odboru za međunarodnu suradnju i Odboru za nacionalne manjine?

Na listi Sandre Švaljek nas smo dvojica iz područja kulture - kolega Tihomir Milovac i ja - ušli u Skupštinu. Dogovorili smo se da će u Odboru za kulturu svaki biti po dvije godine. Bacali smo novčić i on je dobio prve dvije godine, što ne znači da ja nisam aktivan u temama iz kulture. Uz to, odlučio sam se ozbiljno baviti onim dijelom za koji sam službeno zadužen. Kad se pojavio problem koji se ticao Odbora za nacionalne manjine, tj. paljenje srpskih Novosti, osjetio sam se kao član tog odbora pozvanim da reagiram i iniciram reakciju Skupštine. Međutim povukao sam zahtjev jer je osuda tog događaja bila kompromitirana prijedlogom izmjene zaključka Bandićeva kluba gradskih zastupnika, kojim bi uspjeli izbjeći osuditi taj konkretan čin i govor mržnje te time zaključak lišiti smisla. 

Što se zapravo dogodilo?

Stranka Milan Bandić 365 u svom prijedlogu izmjena zaključka osude izbacila je i počinitelje i žrtvu i čin te ostavila opću osudu kršenja ljudskih prava i prava manjina kakva već postoji u Ustavu i kakvu Skupština nema potrebe donositi. Također, u jednoj točki su falsificirali adresu paljenja Novosti, napisavši da se taj čin dogodio na Trgu Petra Preradovića, a dogodio se ispred Gajeve 7. Dakle ponudili su dokument iz kojega se ni po čemu ne može zaključiti tko je kome što i gdje učinio. Budući da Bandićeva stranka u Skupštini Grada Zagreba ima većinu, kod glasovanja bi te izmjene bile izglasane i u javnost bi izašla ta sramotna osuda ničega, dakle općenit tekst pun floskula. Zaključak sam povukao jer nisam želio da se izglasa u takvoj sramotnoj formi. No u zakonskom ću roku ponovno aktivirati taj prijedlog i bit će zanimljivo vidjeti hoće li tada biti više volje za osudom takvog čina i govora mržnje.

Također ste zatražili da se uđe u trag ploči s Trga maršala Tita, uništenoj i otuđenoj. I taj prijedlog je odbijen.

To je gradska imovina i grad mora nad njom imati kontrolu, skrbiti o njoj te sankcionirati one koji uništavaju tu imovinu. Bez obzira o kojem natpisu ili imovini se radilo. Nažalost, zastupnici većine su rušili taj zahtjev i Skupština nije izglasala zaključak kojim se poziva Ministarstvo unutarnjih poslova da pronađe počinitelje koji su ukrali ploču s Trga maršala Tita i vrati je u svoj posjed, u imovinu Zagreba. Naime imamo zastupnike koji ne žele naći počinitelje kaznenog djela uništavanja imovine grada. Živimo u gradu u kojemu se briga vlasti o gradskoj imovini i ljudskim pravima ne temelji na pravu i općem dobru, nego na pojedinim političkim interesima, tj. trgovinama. Ta nebriga vlasti za javnu, 'tuđu' imovinu loša je poruka građanima s dalekosežnim posljedicama za zajednicu. Nedonošenje tih odluka potaklo je desni politički huliganizam, što je vidljivo iz učestalog daljnjeg devastiranja niza spomenika NOB-a koji su uslijedili.

Jednom ste izjavili da pravi gradonačelnik Zagreba nije Bandić nego Hasanbegović. Koji su argumenti za tu tvrdnju?

Upravo to što je stranka Milan Bandić 365 predložila izmjene u donošenju zaključka o osudi paljenja srpskih Novosti. Smatram da jedna stranka centra takav zaključak nije trebala opstruirati. No upravo je to učinila. Drugim riječima, postavilo se pitanje radi li stranka Milan Bandić 365 ustupke Hasanbegoviću ili je sam Milan Bandić ustvari desnije pozicioniran nego što se prikazuje. Postavljanje biste Ivi Loli Ribaru kao odgovora Hasanbegoviću na Trg maršala Tita potvrdilo je da se radi o ustupcima, vjerojatno ne posljednjim.

Osjećaju li se u Skupštini Grada Zagreba neka nova strujanja s obzirom na to da u novom sazivu sjedi dosta šaroliko društvo, od krajnje desnice s Hasanbegovićem i Brunom Esih, preko Bandićeve ekipe, u kojoj su Branko Lustig i bivši muftija, pa do Mate Kapovića, Tomislava Tomaševića i Rade Borić na ljevici?

Ne znam, prvi put sjedim u Skupštini, ali u svakom slučaju atmosfera je puno aktivnija i življa nego proteklih godina. To se vidi i po tome što sjednice uglavnom traju po dva dana.

Vjerujete li da se može utjecati na promjenu političke paradigme u Skupštini Grada Zagreba?

Na dugi rok. No dok je god svaka politika rezultat trgovine, kao sada, ništa se ne može promijeniti. Dok god je kriterij politički interes, a ne opće dobro, dotle ne možemo razgovarati o viziji razvoja grada, ni o participaciji građana, ni o stručnosti. No ono što možemo napraviti u Skupštini je inzistirati na odgovornosti i govoriti! Od toga je samo gore ne govoriti. Kao i u kazalištu.