Premda je Senka Bulić, glumica, redateljica i producentica te bivša ravnateljica Scene Gorica i Splitskog ljeta, gotovo cijeli život slobodnjak, zaposlena je kao malo tko. Tu fascinantnu glumicu jake osobnosti i upečatljivog imidža početkom godine gledali smo u njenoj vizualno atraktivnoj predstavi 'Šuma Striborova', uslijedile su uloge u filmskom prvijencu Ivana Livakovića 'Svinjari' i tinejdžerskoj seriji 'Nemoj nikome reći', a nedavno je premijeru doživio i zastrašujući, provokativni Matanićev 'Egzorcizam', u kojem igra psihijatricu Sofiju. Zatim je prošlog tjedna u produkciji njenog privatnog kazališta Hotel Bulić premijerno izvedena dječja predstava 'Kako je Potjeh tražio istinu' s Lukom Nižetićem u naslovnoj ulozi, a slijedi veliko finale u Tvornici kulture – 'Nora' u 'transformiranom društvenom kontekstu', dakle u današnjim uvjetima. Taj čuveni Ibsenov tekst premijerno će biti izveden 29. studenog u Tvornici kulture, a u naslovnoj ulozi bit će Helena Minić Matanić, dok se u ostalim ulogama pojavljuju Lucija Šerbedžija, Marko Cindrić, Igor Kovač i Darko Jepelj.

Iza sebe imate premijeru Matanićeva filma 'Egzorcizam' i kazališne predstave 'Snježna kraljica', igrate u dječjoj seriji 'Nemoj nikome reći', a pripremate 'Potjeha' i 'Noru'. Odgovara li vam više tako nabijen raspored i tempo ili biste više voljeli vremena za sebe?

Odgovara mi to da imam što više angažmana, nisam tip koji ljenčari i grozi se posla. Imam status slobodnjaka, to je i nužnost ukoliko želim živjeti. S Matanićem smo paralelno radili film i predstavu. S Ivanom Livakovićem sam radila na filmu 'Svinjari', a nastavili smo rad na izvrsno prihvaćenoj seriji za mlade, kojom su stvoreni novi standardi za tinejdžersku publiku. 'Potjeha' sam radila u vlastitoj produkciji, kao i 'Noru', koju radim s Helenom Minić Matanić, Markom Cindrićem, Lucijom Šerbedžijom, Igorom Kovačem i Darkom Japeljom. Fantastična je to ekipa. Scenografiju radi Silvio Vujičić, kostime Oliver Jularić, svjetlo Tomislav Maglečić, a ton Branimir Božak. Skoro je to ritam nekog redovnog kazališta iako smo u gerilskim uvjetima nezavisne scene. Poželim nekad malo smanjiti ritam iako me ne frustrira; u umjetničkom poslu je ionako teško povlačiti granicu između privatnog i profesionalnog vremena.

Jednom ste izjavili da ste izabrali teži put samostalne umjetnice. Što vam je ta odluka donijela u pozitivnom smislu, a što ste izgubili?

Sigurno bih imala bolju egzistencijalnu situaciju, ali pitanje je bih li se onda bavila umjetnošću na ovaj način. Ovako ipak, uz kompromis koji je dijelom na štetu sigurnosti, imam osjećaj da se umjetnički ne zakidam, a to je ipak moj primarni životni motiv. Iako su uvjeti za slobodne umjetnike sve gori i to postaje nemoguća egzistencijalna situacija. Razumijem sve ljude koji traže institucionalnu sigurnost jer u nas ne funkcionira nijedno tržište.

Bili ste i ravnateljica Scene Gorica, zatim Splitskog ljeta, a pokušali ste i sa šibenskim kazalištem. Što vas je motiviralo da se ipak uhvatite u koštac s ravnateljskim mjestima?

Htjela sam iskoristiti kombinaciju umjetničkog i producentskog iskustva za stvaranje nekih novih umjetničkih uvjeta, organizacijskih modela. Smatrala sam da sam sposobna za takve pothvate. Nakon Gorice prijavljivala sam programe na nekoliko mjesta, što ipak nije rezultiralo ravnateljskom pozicijom. Ne radi se pritom o karijerističkim motivima, htjela sam uložiti svoje iskustvo u nove angažmane. Meni su sve pozicije stvaralačke, nisam ni producentski posao doživljavala kao birokratski komotan, nego kao jednu od pozicija s koje se mogu mijenjati stvari, utjecati na promjenu umjetničkih uvjeta.

Kao ravnateljica Scene Gorica napravili ste kazališni bum i doveli publiku u taj prostor, no usprkos tome smijenila vas je tadašnja velikogorička politika. Jeste li se osjećali kao žrtva politike?

Nisam se osjećala kao žrtva, bilo mi je žao što nije bilo sluha za program koji je bio značajan, ne kao dio moje karijere, nego kao pothvat koji ima smisao za grad. Velika Gorica tada je bila prepoznata i kao grad u kojem se događa zanimljivo kazalište. Mene su inače svi odgovarali od ideje da idem u Goricu s obrazloženjima da je to uzaludno, na rubu. Smatrala sam, suprotno tome, da se dobro kazalište može stvarati u različitim prostorima. I da je moguće graditi odnos s publikom izvan uobičajenih kanala.

Je li vam ikad itko konkretno rekao zašto su vas tada smijenili?

Nije mi nitko zapravo ni bio dužan objašnjenje. Radi se mogućnosti odlučivanja, poziciji moći. Kad netko odluči da ne možete nastaviti kao dio nečijeg koncepta kulturne politike grada, onda jednostavno ne postoji mogućnost kontinuiteta. Meni je tada istjecao mandat, ali su mi svejedno odbili izvješće, iako je bilo pozitivno, i u financijskom smislu i smislu kvalitete i važnosti programa. To je bio signal da sam nepoželjna.

Svi kukaju zbog manjka novca na nezavisnoj sceni. Kako vi uspijevate opstati već godinama s Hotelom Bulić? I ulažu li Grad Zagreb i država dovoljno u nezavisnu scenu?

Grad Zagreb je malo povećao davanja u odnosu na prije nekoliko godina. Uvjeti nisu lagani jer se morate višestruko potruditi da dobijete na kraju samo dijelom dovoljna sredstva. Radim autore i tekstove koji nisu komercijalni pa utoliko ne mogu računati samo na prodaju ulaznica. Pokušavam pronaći model kojim bih osigurala istraživački karakter organizacije s obzirom na dosadašnje iskustvo. To je model u kojem bih se mogla posvetiti samo svojoj nezavisnoj kompaniji i od toga živjeti bez potrebe za više angažmana koji onda raspršuju pažnju. Sada to nije moguće jer financijski uvjeti ne dozvoljavaju ni tu minimalnu sigurnost.

Hotel Bulić niže angažirane tekstove, od Patty Smith do 'Lampeduse' s Ninom Violić. Kako birate teme i tekstove? Je li vam važnija poruka, angažiranost, političnost? Dakle što želite reći kazalištem?

Nisam birala tekstove prema dnevnopolitičkim signalima. Zainteresiram se za određene autore koje jako poželim raditi, događa se da se u tim tekstovima osjete problemi i nemiri koje proživljavamo, ali nikad ih ne postavljam direktno, dnevnopolitički. Ne kalkuliram izborima tekstova. Većinu tekstova koje sam radila produciralo je Kazalište Hotel Bulić. Od Copijeve 'Evite', Mishime, Jelinek, Artaudova opusa. Radilo se o hrvatskim praizvedbama, na što sam posebno ponosna.

Tema Matanićeva psihološkog horora 'Egzorcizam' je definitivno neobična, rubna, na granici.  Jeste li osjećali jezu i strah dok ste snimali taj film? Jesu li vas upozoravali da se klonite te zastrašujuće teme? 

Znala sam da ulazak u takav materijal nosi i rizike, ali smo svi intenzivno bili u projektu. Jedino tako je bilo moguće dobiti autentičan materijal u predstavi i filmu. Iscrpljujuće je to i adrenalinsko iskustvo istovremeno. Nije bilo moguće raditi s distancom jer se suočavate sa snažnim impulsima koji znače ulazak u vlastitu podsvijest, strahove, stavove.

Matanić je za taj film rekao da ga je snimio kako bi ukazao na potrebu pročišćenja cijelog društva od zla. Slažete li se da hrvatsko društvo treba očistiti?

Naše društvo nikako da dođe to točke s koje se može započeti nešto novo. Stalno proglašavamo izvanredna stanja, zaključujemo da smo dotaknuli dno, ali očito nismo jer bi jedan moment ipak morao biti ključan, prevratnički. U nas se nijedan povod ne pojavljuje kao dovoljno snažan za suočavanje i promjenu. Bojim se da stvari ipak ne odu u krivom smjeru, intenzivna je cinična, destruktivna reakcija. To nikako nisu temelji za kvalitetnu transformaciju. Oslabljene su brojne razine društvenog funkcioniranja. Nepregledna je količina skandala koje ni ne morate proučavati da zaključite da će posljedice biti očito na štetu građana. S druge strane premalo se angažiramo na potrebi za promjenom, pokušavamo preživjeti u nekim svojim okvirima, nadajući se da će se stvari okrenuti u našu korist, što ne mora biti rasplet, nažalost, kako se više puta dosad pokazalo.

Postavljate Ibsenovu 'Noru' u sklopu Hotela Bulić. Hoćete li postaviti tekst u suvremenom kontekstu, u kojem svjedočimo valu konzervativizma u odnosu prema ženama, ili se držite originala?

Današnji problemi se svakako osjećaju. Mene 'Nora' ne zanima kao prazna lutka, nego kao biće koje traži svoju realizaciju, koje raskida s dvostrukim moralom, bira neizvjesnost radije nego građansku udobnost. Zanimljivo mi je raditi 'Noru' u transformiranom društvenom kontekstu, potpuno drugačijem od onog u kojem je praizvedena, kad je taj tekst bio prava eksplozija zbog udara na tadašnje društvene i moralne strukture. Zanima me u što se može pretvoriti želja današnjeg čovjeka za slobodom. S čime raskida i u što se upušta kad se odluči za drastičnu promjenu.

Za Noru se zna reći da je buntovnica koja je na neki način najavila feminizam. Kako vi doživljavate lik Nore? Tko je današnja Nora?

U svakoj potrebi da se drastično mijenjaš, odbaciš zadanu sigurnost koja razdire naziru se motivi Nore. Privatna je to odluka, ujedno društveni angažman. Današnje vrijeme daje strašno puno povoda za takve odluke. Ono što me zanima je potencijal pobune današnjeg čovjeka, koji su njegovi dometi. Nora je i suvremena Medeja.

Kad je 'Nora' objavljena potkraj 19. stoljeća, naišla je na velike kritike zbog odlaska naslovne junakinje od obitelji, muža i djece, što se tada smatralo nemoralnim i nekršćanskim. Gdje je danas ženska emancipacija, s obzirom na rasprave o abortusu, slobodi izbora i sličnim temama?

Uznemirujuća je lakoća kojom se stoljetne borbe za neka prava mogu urušiti. Još više načini kojima se to postiže. Uvijek u ime neke važnije sigurnosti, istine. Više se ne radi samo o tlapnjama dijela političke scene, nego o konkretnim mjerama kojima se sužavaju prostori slobode. Neke zemlje u našem okruženju još brže i agresivnije rade na ukidanju prepreka za što jačom kontrolom privatnih, intimnih pitanja. Potencira se strah od drugih, iako se najviše štete i opasnosti producira u vlastitim državama.

'Nora' je na neki način i politički tekst, iako ne govori izravno o politici. Treba li kazalište djelovati politički i reagirati na probleme u društvu?

Sumnjam da kazalište može mijenjati stvari na taj način, ali mora otvarati teme, nuditi mogućnost orijentacije, pogotovo danas, u kaotičnom i nesigurnom vremenu. Svakako obuhvatiti socijalne, političke teme svijeta. Mora imati prosvjetiteljsku ulogu. Postavljati odlučujuća pitanja, a ne biti dio šoubiznisa. Upravo suprotno od prevladavajućih stavova, treba ulaziti u teške teme, dileme. Ljude to zanima, odlaze u kazalište upravo zbog toga. Zabava se može producirati u drugim medijima. Odgovornost kazališta je ogromna.

Osim što govorite kazalištem, angažirali ste se oko izbjeglica, podržali ste kurikularnu reformu i LGBT zajednicu. Što vas je najviše motiviralo da se aktivirate? I koliko vam je blizak aktivistički angažman?

Imam se potrebu angažirati oko nekih društveno važnih tema. Mislim da je važno da, ako već sudjelujem u javnom prostoru, iskoristim mogućnost za artikulaciju stavova oko niza tema na kojima se testira naš odnos prema budućnosti, prema mogućnosti kvalitetnijeg života u društvu. Danas je opet potrebno braniti i prostore slobode, iako smo mislili da je to dosegnuti standard.

Kako se u vaš profesionalni život uklapa priča o dječjem kazalištu?

Moja prva produkcija u nezavisnom kazalištu bio je 'Mali princ', kojeg sam radila još u vrijeme rata, a predstavu smo igrali po izbjegličkim kampovima, u ratom pogođenim područjima. Režirala sam 'Božićnu haljinu' s Ninom Violić, zatim 'Aladina' s Anom Karić, Špirom Guberinom, Lukom Nižetićem, Anom Vilenicom, Marinkom Lešom.... U Trešnji sam odigrala stotine predstava. Nedavno sam radila 'Snježnu kraljicu' s Paolom Tišljarićem. Volim režirati i glumiti u tekstovima za djecu jer su mi redateljski i glumački inspirativni, pogotovo priče Ivane Brlić Mažuranić. Mislim da je jako važno i odgovorno raditi dječji repertoar jer se tako odgajaju budući gledatelji.