Zbog njih je ministar kulture Božo Biškupić prvi put prije dvije godine posjetio danas zatvoreni klub Močvaru, publika ih je oduševljeno prihvatila čim su se pojavili, a od ove godine i zagrebački svekulturni festival YesZgb uvrstio ih je među najbolje. Cirkusanti su opet u gradu, četvrti put, a o Festivalu novog cirkusa (od 18 do 22. listopada) za tportal.hr govori njegov umjetnički voditelj Ivan Kralj

Što se promijenilo u četiri godine?

Što se tiče publike, ona je brojna od samih početaka. Promijenilo se prihvaćanje kulturne politike, koje se neminovno povećalo, ali naravno ne i dovoljno, pa i u budućnosti vidimo ogromna područja borbe.

Ali od prvih godina, kada Ministarstvo kulture nije htjelo sufinancirati festival ni kunom, kada je na naše okrugle stolove slalo predstavnike koji se nisu smjeli javno predstaviti kao predstavnici ministarstva, sram, kao vjerojatno rezultat nepoznavanja, je nestao – tu je sada već legendarna priča o Biškupiću koji nogom prvi put kroči u Močvaru, gdje se festival silom neprilika morao smjestiti, i postaje jedan od najredovitijih festivalskih pratitelja, svake godine strpljivo čekajući u redu da kupi ulaznice. Još kad festival ne bi bio promatran kao kakav s Marsa pali 'novi medij'.

No i to bi se, nadam se, do pete festivalske obljetnice, trebalo promijeniti. Grad Zagreb već od druge godine festival razmatra kroz kazališno vijeće, prepoznaje festival kao 'dovoljno dobru' manifestaciju za Yes.Zgb, ali još uvijek mu, mimo financijske, pružajući prilično dekorativnu podršku.

Promijenila se još jedna značajna stvar – Festival novog cirkusa nije se etablirao tek kao dobra cirkuska manifestacija, već je uspio svoj cjelokupni koncept nametnuti kao primjer festivala, što su redovito primjećivali hrvatski kritičari, strogi analitičari onoga što nam se sve u Hrvatskoj danas nudi pod pojmovima festivala ili kazališnih festivala. Dakle, FNC je uspio cirkusom konkurirati kazalištu što je, za zemlju čija je cirkuska scena u povojima, izniman korak.

Kako biste definirali pojam 'novog cirkusa'? Koja je razlika ili sličnost novog i tradicionalnog cirkusa?

Naravno da u obje vrste produkcije možemo gledati vrhunske domete ljudskoga tijela i požrtvovnu borbu za pomicanjem granica, prkošenje opasnosti. Nestao je moment zavođenja revijalnim paradiranjem mišićima ili idejom. Dok su u tradicionalnom bile element šablone s vrlo pravocrtnom i nepromjenjivom dramaturškom linijom, cirkuske vještine u suvremenom cirkusu svedene su na razinu jezika, one su sastavni i neotuđivi dio cirkuske predstave, ali nisu njezina srž. Nadgradnja je ono što oduševljava mimo 'specijalnih efekata'.

Novi cirkus otvorio se spektru emocija koje čine život, dok je tradicionalni balansirao između jednostavnosti veselja i uzbuđenja opasnosti. Ne mogu baš zamisliti klauna tradicionalnog cirkusa koji bi emitirao tugu dublju od one ucrtane u njegov karakter. U novom cirkusu možemo jasno vidjeti klauna kao simbol stvarne tragedije oko nas.

'Novi cirkus' u Hrvatskoj i svijetu? Tko su najveće face 'novog cirkusa' u svijetu, kod nas?

Simbol cirkusa kao izrazito popularne forme vjerojatno jest Cirque du Soleil, ali on je to na način na koji je popularno i otvaranje Olimpijskih igara ili Eurosong. Riječ je o društvu spektakla. Mi cirkuske autore pokušavamo tražiti izvan mainstreama, pa je primjerice Angela Laurier uvrštena u ovogodišnji program ne zato što je bila gumena žena-žaba u prvim godinama Cirkusa Sunca, već zbog onoga što radi danas, a to su intimne i katkad vrlo bolne osobne priče iz stvarnog života.

Uljuljkujući element sna primarno spektakularnih produkcija može biti ljekovit i nuditi nadahnuće, ali postoji ljepota i mudrost u jednostavnosti.

O 'facama' hrvatskog novog cirkusa ne bih se izjašnjavao jer bi takav termin bio previše pompozan. Mislim da hrvatski cirkus tek treba ponuditi svoje face. Ovaj festival nije startao da bi lansirao hrvatske zvijezde ili lažno potencirao domaće domete – njegovu vrijednost više vidim u prilici da se domaći autori izlože kritičkom oku javnosti, čak i kad je recepcija negativna, jer je to svakodnevni dio izvedbenog života koji domaćem cirkusu nedostaje. Baš kao što mu nedostaju škole, institucije, produkcije, distribucije.

Kako ovogodišnja tema intime korespondira s Festivalom i predstavama?

Osim već spomenute Angele Laurier koja je možda klasičan primjer ispovjednog cirkusa, na otvaranju festivala u subotu vidjet ćemo međunarodnu premijeru američko-francuske skupine libertivore koja, spajajući rock koncert sa zračnim cirkuskim tehnikama, pokušava pronaći prostore slobode unutar krhkog muško-ženskog suživota.

Još jedan bračno-umjetnički par, francuski Makadam Kanibal, pod Mostom mladosti uvodi nas u svijet modernih fakira gdje su bizarne tehnike modifikacije tijela, gutanja šeflji ili žvakanja žarulja upotrijebljene kao interpretativni ključ društvene izolacije nepoćudnih pojava.

Festival će u Boćarskom domu zatvoriti također ispovjedni smaller, poorer, cheaper, ponovno ukazanje australske skupine acrobat u Zagrebu, gdje su prije pet godina pomeli publiku svojim sirovim akrobatskim stilom, a sada dolaze iskreniji i izloženiji, utisnuvši u svoje vještine velik dio osobne nesreće, kao što je zaraženost HIV-om, teško majčinstvo ili poslovno-financijski krah.

Osim predstava, dosta je popratnih programa, radionica… od radionice koreografije s australskim bičem, do radionice sa stanarima umirovljeničkog doma.

Festival je uvijek cirkusku vještinu želio prenositi dalje, kako domaćoj cirkuskoj sceni, tako i u sklopu inkluzivnog projekta Circus Factory, gdje je cirkuska vještina samo komunikacijski otvor za razbijanje predrasuda o društvenim skupinama – nakon mladih Roma, slijepe i nepokretne mladeži, te djece iz dječjih domova, došla je odluka da ovim cirkuskim projektom odemo i među 69-godišnjake.