Razgovor s Ivanom Šojat vodio je u Dvorani Müller Kina Europe glavni urednik Frakture Seid Serdarević, koji je rekao kako je riječ o kompleksnom novom proznom djelu jedne od najvažnijih hrvatskih suvremenih spisateljica te da obiluje punokrvnim likovima i atipičnim situacijama, ispisano bogatim jezikom majstorice pripovijedanja.

'Nakon dva suvremena romana, 'Jom kipur' i 'Ničiji sinovi', Šojat se ponovo odlučila na povijesni roman, no ovaj se put vratila duboko u prošlost, u 16. stoljeće i doba Sulejmana Veličanstvenog', rekao je Serdarević.

Njezina knjiga donosi priču o dječaku Luki kojemu je sudbina dodijelila da oko 1530. godine iz rodne bosanske Jablanice bude odveden kao turski danak u krvi i, preuzevši islamsku vjeru, postane Ibrahim, nemilosrdan ratnik Turskoga Carstva.

Šojat je istaknula kako joj cilj nikako nije bio napisati klasični povijesni roman, već je htjela da on ostane 'na jednoj razini koja čuva dušu, duhovnost', a poticaj za pisanje priče o janjičarima dobila je na dvije razine: 'S jedne strane, oduvijek mi smeta jednoslojno gledanje na povijesna zbivanja, mitologiziranje prošlosti. Počesto zaboravljamo da je to 16. stoljeće bilo najkrvavije stoljeće, da je to bilo doba reformacije i protureformacije, dakle, događalo se veliko klanje među kršćanima', pojasnila je.

S druge strane, na tu ju je priču inspiriralo i njezino zanimanje za mistiku: nakon što se prilikom jedne zabave našla nedaleko od starog turskog groblja, iz znatiželje je pokušala kopati na tome mjestu i iskopala komad ljudske potkoljenice. Odnijela je kost na analizu prijatelju patologu koji je utvrdio kako je riječ o ljudskoj kosti staroj gotovo 300 godina.

'Od tuda je krenuo moj interes; palo mi je na pamet da ta osoba čija je to kost bila možda uopće nije bila iz toga kraja, i tako je krenula ta priča', rekla je Šojat.

Roman je najavljen kao duboko liričan, stilski i strukturno do savršenstva doveden roman o ljudima i čovjekovu dobru i zlu, obogaćen poetskim slikama zaboravljene turske Slavonije 16. stojeća.

Potraga za pravom mjerom sebe

Naslov knjige – ezan – u islamu je poziv na namaz, objasnila je autorica, sveobuhvatni poziv na molitvu upućen čitavome svijetu. Knjigu je pisala tri godine a prilikom istraživanja prikupila je više od deset tisuća fotografija, upoznala derviše, povjesničare pristigle iz Turske, Makedonije, Crne Gore: 'Apsolutno sam htjela vidjeti sve, sve imati pred očima, a ljudi kao da su se okupljali i donosili mi znanja', rekla je Šojat.

Roman obiluje povijesnim ličnostima koje miješa s fikcionalnim likovima a autorica je napomenula kako je pišući tu knjigu imala određene strahove 'jer se uvijek bojim krivotvorina, izmišljanja i stvaranja nekakvih novih mitologija, a mitologija je nešto loše, koje onu drugu stranu koju nismo mi pretvara u čudovišta'.

'Htjela sam svakako izbjeći prelazak u drugu krajnost i često sam samu sebe kočila u pisanju tog romana, a onda me nešto ljudsko u meni stalno tjeralo na nastavim', napomenula je.

Zato je odlučila da njezin Ibrahim ne slijedi uzlaznu putanju koju su prolazili mnogi janjičari, te je također u njegov lik uplela mistiku, 'pa tako on vidi nevidljivo, čuje brujanje zemlje, ima neku vrstu super-sposobnosti, vidi na bojnom polju ono što drugi ne vide'. Zato i bitku kod Sigeta opisuje potpuno atipično i 'ispada da nitko nije pobjednik jer u konačnici nitko i nije pobjednik'.

Priču svojega života na samu njegovom kraju, na samrtnoj postelji, u romanu priča sam Ibrahim, otkrivajući svojem sinu sve čega se može sjetiti, od posljednjih sjećanja na svoju pravu majku, preko fascinantnog novog svijeta kojega je potom postao dio, vraćajući se na svoje velike ljubavi, nezaboravna prijateljstva, brojne bitke od Anatolije do Sigeta.

'On duboko vjeruje da svaki čovjek ima svoju mjeru, da je svima ponuđen prostor koji trebamo ispuniti a na nama je da odlučimo hoćemo li to ostvariti ili ćemo se zgurati u neki kut. Moj Ibrahim neprestano traži svoju mjeru'. rekla je Šojat.

U romanu se autorica trudi skinuti sjajnu krinku s ratovanja jer sve nacionalne, kao i mitologije općenito, vole uzdizati junaštvo na bojnome polju, zanemarujući potpuno stvarnost, 'no čovjek kad je ranjen, potpuno je bespomoćan, ne šalje velike poruke'. Posebno joj je važna i tema ljubavi jer 'bog je prvenstveno ljubav, a on je taj koji stvara svijet u bljesku - a jedino je ljubav istinsko svjetlo, samo je treba znati prepoznati i definirati'.

Ivana Šojat (1971.) istaknuta je književnica i prevoditeljica, dobitnica niza prestižnih književnih nagrada. Njezin roman 'Šamšiel' (2002.) nagrađen je na Kozarčevim danima Poveljom za uspješnost; za roman 'Unterstadt' (2009.) dobila je 2010. nagradu za književnost Vladimir Nazor, nagradu Ksaver Šandor Gjalski za najbolji roman, nagradu Fran Galović za najbolje prozno djelo zavičajne tematike, i nagradu Josip i Ivan Kozarac za knjigu godine. Napisala je još romane 'Ničiji sinovi' (2012.), 'Jom Kipur' (2014.), zbirke priča 'Kao pas' (2006.), 'Mjesečari' (2008.), 'Ruke Azazelove' (2011.) i 'Emet i druge priče' (2016.), eseje 'I past će sve maske' (2006.), te pet knjiga poezije.

Predstava 'Elza hoda kroz zidove' (2015.) Zagrebačkog kazališta mladih (ZKM) po romanu 'Unterstadt' postala je jedna od najnagrađivanijih domaćih predstava, a po kratkoj noveli 'Emet' upravo je u HNK-u Osijek premijerno postavljena istoimena drama.