Gosti su bili pisci Zoran Ferić i Robert Perišić, čiji je tekst na tu temu, objavljen prije nekoliko tjedana, pokrenuo priču o tome da su pisci nedostatno plaćeni za svoj rad. Nadalje, Perišić je u članku naslovljenom 'Pisac kao kulturni ilegalac' istaknuo da ne postoji osmišljen sustav financiranja spisateljskog rada, koji ne smije biti prepušten zakonima tržišta.

Kao odlična ilustracija položaja pisca u hrvatskom društvu pokazao se jedan detalj s početka tribine. Naime, Zoran Ferić kasnio je petnaestak minuta jer je prethodno bio na svom primarnom radnom mjestu, u srednjoj školi, gdje predaje hrvatski jezik. Ferić je, jedva treba podsjećati, jedan od najcjenjenijih suvremenih hrvatskih pisaca i dobitnik brojnih književnih nagrada, no za život zarađuje kao prosvjetni radnik jer se od pisanja živjeti ne može. Doduše, drugi znakovit detalj sinoćnje tribine bio je mali broj publike, njih dvadesetak, a među njima tek nekoliko pisaca (Marinko Koščec i predsjednik Hrvatskog društva pisaca Velimir Visković).

Moderatorice diskusije Pogačnik i Pintarić su u pozivu na tribinu postavile i nekoliko preciznih pitanja: 'Zašto je pisac u Hrvatskoj ilegalno zanimanje? Ili je pak pisanje hobi i razbibriga u slobodno vrijeme? Zašto se u nas ne može živjeti od pisanja i je li 'život od pisanja' danas samo romantičarska floskula ili realna mogućnost? Je li konačno vrijeme za promjenu koncepcije financiranja književnosti i izdavaštva i tko bi je trebao potaknuti? Što po tom pitanju čine HDP i DHK? Zašto se ne može uspostaviti sustav honorara i sindikalna zaštita onih koji profesionalno pišu?'

Robert Perišić je svoje razloge za pokretanje ove teme objasnio time što je shvatio da su 'pisci niža bića kulture', s obzirom na to da svojim književnim radom nemaju nikakve realne šanse pošteno živjeti od svojeg rada. Primjerice, autor za jednu knjigu, na kojoj radi i više godine, može očekivati honorar između 10 i 15 tisuća kuna, a čak i ako je riječ o bestseleru koji proda deset tisuća primjeraka, ne može računati na više od 40 tisuća kuna godišnje, što je sramotan iznos.

Perišić je svojim tekstom 'htio konstatirati stanje', između ostaloga i činjenicu da je kulturni proračun Hrvatske oko milijardu kuna, a pisci od toga, kroz manjkav sustav potpora, mogu računati na tek jedan promil! Ne procent, nego promil.

'Te stipendije se pak doživljavaju kao nevjerojatna usluga piscima, a na njih se pak može prijaviti svake četvrte godine', konstatirao je stanje Perišić te dodao da se zavaravaju svi oni koji se pozivaju na tržište jer 'ono u našoj kulturi ne igra nikakvu ulogu'. Također, Grad Zagreb, koji ima pozamašan kulturni proračun, piscima ne daje ništa. Kada se sve to zbroji, 'pisac je izguran iz sustava', zaključio je Perišić.

Zoran Ferić je naglasio da je odlučio dati potporu Perišiću jer se pisci sami moraju pobuniti i organizirati ukoliko žele promijeniti situaciju na bolje. To je moguće na nekoliko načina, primjerice i uvođenjem predmeta kreativnog pisanja u škole, pa bi se tako brojne literarne sekcije maknule od poetiziranja o 'žutim dunjama' i 'djedovim naboranim rukama'. Na optužbe o tome da bi se onda stvorili državni pisci, Ferić je odgovorio da je to 'zlonamjerna sintagma'. Robert Perišić se tu nadovezao s tvrdnjom da je 'priča o neovisnosti kulture od države promašena poza i floskula' jer bi hrvatska kultura krahirala da nema državnog financiranja. Uostalom, za to država i služi.

Naglašeno je i da se ne treba očekivati od izdavača da se pobrinu za pristojne honorare pisaca, nego da pisci sami imaju odgovornost zauzeti se za sebe. 'Cilj je stvoriti pet-šest disperzivnih točaka unutar kojih pisac može zaraditi za život', rekao je Perišić, a među njima su i kulturni časopisi, koji iz proračuna Ministarstva kulture dobivaju šest milijuna kuna, a čak ih je sedamdesetak, što je za državu poput Hrvatske apsurdno visok broj. Mnogi od njih pak ne plaćaju honorare za tekstove.

Iz publike se u raspravu uključio predsjednik HDP-a Velimir Visković, objašnjavajući da se na priče o imaginarnim državnim piscima pozivaju ljudi poput Igora Zidića, predsjednika Matice hrvatske. Okupljeni su se onda zapitali a što je onda Zidić, čiju Maticu 'izdašno dotira država', a Visković je to ilustrirao i primjerom da 'Zidića na snimanje emisije na HTV-u vozi službeni vozač'.

No, oko Matice hrvatske ništa nikoga ne treba čuditi jer nju je oduvijek zanimala mrtva, a ne živa kultura. HDP se zato planira aktivno angažirati oko ove teme.

U svakom slučaju, zaključak tribine je bio taj da se o ovoj temi ne treba više šutjeti. Ferić i Perišić su obećali da će se nastaviti baviti uspostavljanjem održivog sustava financiranja književnog rada. Njihovi prijedlozi zvuče itekako smisleno, realno i izvedivo, ali sve to nije nikakva garancija da će naići na širu podršku među kolegama, a kamoli državnim i gradskim institucijama za kulturu. Naime, svatko upućen u hrvatsku kulturu odavno je naučio da smisao nije nit vodilja njezinog postojanja.