Predstava 'Kompleks Ristić' praizvedena je u rujnu na 49. BITEF-u u Beogradu i, kako su javljali srpski mediji, izazvala je 'ogromno zanimanje, dobila mlak aplauz, ali i provocirala živu diskusiju na festivalskom susretu autora, izvođača i publike'. Neki su zamjerili Frljiću da tom predstavom rehabilitira Ristića, a drugi da ju ne mogu razumjeti mlađi gledatelji jer ne poznaju njegov rad. Frljića je pak najviše intrigiralo to, kako je naveo, da je Ristić izbrisan iz naše kazališne povijesti, bez obzira na njegovo iznimno značenje, dok su njegovi bivši suradnici otišli u dva ekstrema - u nekritičko obožavanje i isto tako nekritičko pljuvanje.

Projekt je realiziran u koprodukciji Slovenskog mladinskog gledališča iz Ljubljane, Hrvatskog narodnog kazališta Ivana pl. Zajca iz Rijeke, festivala BITEF i makedonskog festivala MOT (Mlad otvoren teatar), a zanimljivo je da Frljić nije ni obavijestio ni konzultirao Ristića da radi 'Kompleks Ristić'. Predstava se temelji, kako nam Frljić kaže, na istraživanju Ristićevog teatra, najviše 'Mise u a-molu' u izvedbi SNG-a iz 1980, nastale po motivima 'Grobnice za Borisa Davidoviča' Danila Kiša, u kojoj se bavio temom staljinizma. Frljića je pak zanimalo što se u međuvremenu dogodilo s estetskim i ideološkim premisama njegovog KPGT-a (Kazalište, Pozorište, Gledališče, Teatar), a on je u bivšoj zemlji u svojim čuvenim predstavama kao što su 'Oslobođenje Skopja', 'Karamazovi' i 'Misa u a-molu' provokativno progovarao o NOB-u, Golom otoku i Informbirou, promovirajući politički teatar te novu kazališnu estetiku i poetiku, istodobno podižući veliku prašinu te izazivajući sukobe i polemike.

Jeste li se u predstavi 'Kompleks Ristić' prvenstveno fokusirali na političku dimenziju djelovanja i razmišljanja Ljubiše Ristića, redatelja koji je u jednoj fazi svog života bio član JUL-a Mirjane Marković, a navodno i kućni prijatelj Slobodana Miloševića, stoga i stigmatiziran u javnosti?
Ne. Ova predstava je puno manje dokumentarna, ako uopće jest, nego što bi se moglo očekivati. Ona bi jednako mogla nositi i naslov 'Misa za Jugoslaviju' jer je u njoj Ristić metafora za državnu zajednicu koja je počivajuća već četvrt stoljeća, ali u koju HDZ svakodnevno kopulira svojom glupošću i tako je, specifičnim oblikom političke nekrofilije, svako malo oživljava. Ako stvari sagledamo tako, izgleda da Jugoslavija ponajviše nedostaje upravo toj stranci. Predstavi 'Kompleks Ristić' prethodilo je opsežno istraživanje različite dokumentarne građe, ali pravi kreativni impuls došao je iz jednog filma. Riječ je o 'Plastičnom Isusu' Lazara Stojanovića, u kojem je postojala snimka Ristićeve svadbe sa slikaricom Višnjom Postić. U vremenu u kojem je ovaj film proveo u bunkeru ta je scena nestala. To prazno mjesto poslužilo je kao polazište za nadrealno putovanje kroz referencijalni obzor sastavljen od različitih Ristićevih predstava, filmova jugoslavenskog crnog vala i simboličkog nasljeđa Jugoslavije. U isto vrijeme, a to se pokazalo na beogradskoj, skopskoj i ljubljanskoj premijeri, predstava savršeno funkcionira i za nekoga tko ne zna ništa o Ristiću i KPGT-u. To su potvrdili komentari ljudi koji su rođeni nakon što se raspala Jugoslavija, a Ristić izašao iz svog kreativnog zenita.

Zašto je Ljubiša Ristić, koji je prvi na kazališnim daskama progovarao o Golom otoku, Informbirou i sličnim temama, i danas važan, zanimljiv i aktualan?
Ljubiša Ristić važan je u smislu kazališnog sjećanja. Kazalište koje se ne sjeća svoje prošlosti nema puno toga reći ni o trenutku u kojem se sada nalazi, još manje može anticipirati neku budućnost. Takva je zagrebačka kazališna čaršija - sva u zaboravu svojih nedosljednosti iz devedesetih i svih promjena dresova koje je odradila u međuvremenu. Brisanje Ristića iz sjećanja i zagrebačke i beogradske kazališne čaršije - u kojima je, uz Ljubljanu i Suboticu, ostvario i kvantitativno i kvalitativno najznačajniji dio svog redateljskog opusa - pokazuje kako se službeno oktroirani zaborav seli u sve društvene pore. Ristić je uveo cijeli niz formalnih inovacija u jezik jugoslavenskog kazališta, formirao cijeli niz redatelja - Taufera, Živadinova, Burhana, Brezovca, Pandura, Pašovića..., a posredno ostvario utjecaj i na redatelje uvjetno rečeno mlađe generacije, od kojih bih izdvojio Boruta Šeparovića i Andraša Urbana. Ideja NSK-a, kao virtualne države, proizlazi iz KPGT-a, samo su komunitarizam KPGT-a, njegovo naslanjanje na nasljeđe hipi-pokreta i odnos, kako ga je sam Ristić nazvao, 'kritičke lojalnosti' prema državnoj zajednici zamijenjeni militantnošću, subverzivnom afirmacijom različitih ideoloških okvira, nepovjerenjem prema bilo kojem obliku etatizma i puno većim rizikom u odnosu spram centara političke moći. Temeljna razlika između Ristića i NSK leži upravo u odnosu prema državi. Svom njegovom deklarativnom ljevičarstvu usprkos, Ristić nikada nije uspio nadići ideju države i njenih ideoloških i represivnih aparata, kao prostora u kojem bi se njegov kulturno-politički projekt jedinstvenog kulturnog prostora mogao realizirati. Iz toga i proizlazi posredna podrška Miloševiću, angažman u JUL-u i današnji pokušaji da se svemu tome da neka konzistencija koja, realno gledano, ne postoji.

Je li jedna od ideja bila i revalorizirati njegov KPGT te kako vi iz današnje perspektive gledate na KPGT?
Da. Projekt, fenomen ili kako god zvali KPGT, nemoguće je promatrati izvan konteksta Ristićevog kasnijeg političkog djelovanja. Kako je moguće da netko tko se zalagao za jedinstveni jugoslavenski kulturni prostor postane član Jugoslovenske udružene levice, stranke Mire Marković za koju je Ristić sam u jednom nedavnom intervjuu izjavio da ju je formirao Slobodan Milošević: 'Slobodan Milošević je formirao JUL radi stvaranja ravnoteže između sopstvene partije koja je prestala da bude levičarska, samo se tako zvala, i pokreta koji bi stvorio novu situaciju u zemlji i omogućio da se rekonstruišu neki sistemi vrednosti, jugoslovenska i levičarska pozicija koja je bila potrebna zemlji u vreme Dejtonskog sporazuma, prekida rata... Mira Marković je u svemu tome mnogo manje kreator cele te stvari, a mnogo više predani i strasni zastupnik tih ideja.'

Jednom ste spomenuli da će uz predstavu biti tiskana knjiga u kojoj ćete objaviti rezultate istraživanja o Ristiću. O čemu je riječ i kad to možemo očekivati?
Riječ je o publikaciji koja bi uključila teatrološka istraživanja započeta tijekom rada na ovoj predstavi. Ideja je da se Ristićev rad i KPGT sagledaju iz današnje perspektive i iskustva jedne generacije čiji odnos prema ovom redatelju nije opterećen ni sentimentalnošću njegovih nekadašnjih suradnika ni neprincipijelnošću kazališnih zajednica koje su ga jedinog lustrirale. Dobrica Ćosić je do smrti bez problema objavljivao svoje knjige u Srbiji. Antun Vrdoljak, koji je radio čistke na HTV-u po nacionalnoj osnovi, bez problema je dobio državna sredstva da radi film o Gotovini. Emir Hadžihafizbegović, koji je dobro unovčio svoju ratnohuškačku propagandu, neizostavan je dio svake koprodukcije na ovim prostorima. Aleksandar Berček igrao je u filmu o Srđanu Aleksiću...

Jeste li već pregovarali s nekim od zagrebačkih kazališta o gostovanju 'Kompleksa Ristić' i kakve su šanse da ta predstava gostuje u Zagrebu s obzirom na to da je Ristić upravo u Zagrebu realizirao neke od svojih prvih i najznačajnijih komada?
Šanse su male ili, da se ne zezamo, nikakve. 'Kompleks Ristić' bi mnogima koji su ideju jedinstvenog jugoslavenskog prostora zamijenili za hrvatski nacionalizam došao kao neugodan podsjetnik na 'grijehe iz mladosti'. Pretpostavljam da nijedan ravnatelj zagrebačkih kazališta u ovom trenutku nema hrabrosti da pozove na gostovanje predstave kao što su 'Kompleks Ristić' ili 'Hrvatsko glumište'. Volio bih da me u ovome što govorim netko i demantira. Karamarko je, napadajući riječki HNK, poslao jasnu poruku svim ravnateljima kulturnih institucija u Hrvatskoj - nacionalna kultura može se baviti isključivo retuširanjem nacionalnih svinjarija. U protivnom - pričekajmo 8. studenog, pa ćemo vidjeti.