U razgovoru s publikom koji je moderirao Marko Fančović, Milo Manara odgovarao je na raznovrsna pitanja iz publike, od najjednostavnijih do onih koji zaista dotiču bit stripa i njegove osobne poetike.

Kako je Manara ujedno i velik dio svoje slave zaslužio erotskim stripom, kao i suptilnim prikazima ženskog tijela, nije ga zaobišlo ni pitanje o njegovoj fascinaciji erotskim. Priznao je da već dugo ima univerzalni odgovor, zapravo citat iz romana 'Mala bubnjarica' Johna Le Carréa, pa ga je ponovio i na susretu sa zagriženim domaćim stripoljupcima u zagrebačkom Kulturno informativnom centru. On glasi: 'Ja sam najnormalniji seksualni manijak, kao i svi drugi ljudi!'

Kako je sam i autor scenarija za mnoge svoje stripove, pogotovo one eksplicitnijeg sadržaja, Manara je priznao i da je nastao možda i najpoznatiji od njih, 'Klik': 'Ta priča je stvorena po narudžbi urednika jedne revije za muškarce. U redakciji tog časopisa u Rimu upoznao sam jednog od novinara, koji je bio nizak, grbav, šepav, smrtno blijed i s crvenim očima poput albino zeca. Unatoč tome, bio je okružen prekrasnim djevojkama.

Nisam nikako mogao dokučiti što one rade pored njega i kako mu to uspijeva. Došao sam kući, upalio televizor i tada mi je palo na pamet da bi on mogao imati nekakav daljinski upravljač. Dakle, ništa u toj priči nije iz mojega osobnog iskustva. Inače, moji scenariji podjednako su rezultat fantazije, osobnih sjećanja i priča drugih.'

No, najnormalniji seksualni manijak ujedno je i izvanredan crtač, opsjednut ilustracijom još otkad je s četrnaest godina ilustrirao 'Ilijadu' i 'Odiseju' pa sve do danas. U zanimljivije radove na tom polju sigurno se ubraja i kaciga za motociklističkog talijanskog šampiona Valentina Rossija, kao i prikaz pokojnog Ivana Pavla II okruženog anđelima, ali ženskim i prepoznatljivo Manarinim. S obzirom na to da je ilustracija bila objavljena na dan Woytiline beatifikacije, ne čudi da je u Italiji podigla popriličnu buru, pa se o noj raspravljalo i u tamošnjem parlamentu.

Iako je radio je s najboljim svjetskim scenaristima poput Alejandra Jodorowskog i Neila Gaimana, kao suradnje iz kojih je najviše dobio spominje onu s Hugom Prattom i s jednim od najvećih talijanskih i svjetskih filmskih redatelja Federicom Fellinijem. Kako redatelj nije mogao biti tek 'običan' scenarist, sam je skicirao storyboardove koje je Manara morao crtati u svom stilu, pa nositi velikanu na recenzije i korekture, da bi tek onda mogao zaista početi raditi na finalnom proizvodu. Za Manaru je to bila, tvrdi, velika škola, vjerojatno i zato što je taj posao zaista bio bitno drukčiji od svih ostalih jer inače scenaristi isporučuju napisanu priču i strip vide tek kad je objavljen.

O odnosu priče i slike u devetoj umjetnosti, najveća zvijezda ovogodišnjeg CRŠ-a također je imala što reći, potaknuta pitanjima iz publike koja se pokazala izrazito zainteresiranom i vrlo komunikativnom za domaće prilike. Za Manaru je strip narativna disciplina i stoga vjeruje da je u njemu ipak najvažnija priča: 'Volio bih da čitatelj, nakon što pročita strip, ostane zadivljen pričom, a ne crtežom. Smatram da crtež treba služiti priči. Oni koji rabe karikaturalni crtež, što apsolutno poštujem, žele umetnuti svoju osobnost između crteža i priče. Ja ne želim da bilo što stoji između čitatelja i priče, želim da moj crtež bude što klasičniji i što ilustrativniji.

Kad je slikarstvo izgubilo bitku s fotografijom u reprezentiranju zbilje, sama je tema izgubila na značenju i postao je važan način kako se što prikazuje. U stripu je obrnut slučaj, u njemu je važnije što je prikazano a ne kako. Važno je da to bude najučinkovitiji način jer je bitna priča, jer sličice u stripu nemaju zasebnu vrijednost nego tek ako se uzme u obzir onu prije i onu nakon nje. Želimo li povezati film i strip, dobivamo animirani film, on je sinteza tih umjetnosti. Strip je zato udaljeniji od likovnih umjetnosti i bliži filmu i književnosti.'

Poznat širom svijeta, Manara se morao dokazati i u američkom stripu, za što je izabrao serijal 'X-men' jer smatra da se nitko nije pravi strip crtač ako se barem jednom ne okuša na američkim superherojima. Razliku između komercijalnog i autorskog stripa priznaje, ali vjeruje da pravi majstor mora moći funkcionirati u oba polja.

Stoga i on uvijek istodobno radi nekoliko projekata pa trenutno s Adrianom Celentanom priprema seriju kratkih animiranih filmova te radi autorsku biografiju Caravaggija kao povijest sedamnaestostoljetnog Rima iz perspektive triju slikarevih modela. Bude li i hrvatskog izdanja, a sudeći po broju albuma koji su doneseni na potpisivanje trebalo bi ga biti, možda ovo neće biti i posljednji Manarin dolazak u Zagreb.